REPORTAŽA S PREDSTAVLJANJA KNJIGE BRITANIJA I BLEIBURŽKA TRAGEDIJA

Britanija i Bleiburžka tragedija
24. rujna 2009. u prepunoj je dvorani Hrvatske matice iseljenika predstavljeno hrvatsko izdanje knjige Suzanne Brooks-Pinčević Britanija i Bleiburžka tragedija.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Pozdravno pismo autorice Suzanne Brooks-Pinčević pročitala je Maja Runje iz Udruge Krug za trg. Knjigu su predstavili prof. dr. Zvonimir Šeparović-predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Tom Beram-predsjednik Hrvatskog međudruštvenog odbora odbora za NSW iz Australije, Stjepan Brajdić-preživjeli sudionik Bleiburške tragedije, sudionik Križnog puta, osuđenik na smrt i robijaš iz jugokomunističkih kazamata te prof. dr. Miroslav Tuđman.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Na završetku predstavljanja zaslužnim se pojedincima zahvalio urednik knjige Tomislav Nürnberger. Predstavljanje su pratili izvjestitelji i kamere HRT-a i OTV-a.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Damir Borovčak

Pismo autorice Suzanne Brooks-Pinčević



Svima prisutnima – dobar dan - i hvala što ste došli.
Za mene je ovo jako važan događaj, pa kako si možete i zamisliti, veliko mi je razočaranje što ne mogu biti prisutna. Lansiranje ove knjige je kulminacija mnogo godina napornog rada nekoliko osoba – od prevađanja moje originalne knjige na engleski jezik, koja je izdana 1998. u Novom Zelandu, do prikupljanju sredstava za izdavanje knjige.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Britanija i Bleiburžka Tragedija nije napisana kako bi se kritizirala Hrvatska, niti je bila namjenjena zapisivanju hrvatske povijesti prošloga stoljeća. Pa tako onima koje sam čula reći “ma ja to sve znam“ – dopustite da vam kažem kako: Ova knjiga nije povijesna knjiga Ona nije knjiga o Bleiburgu. Ona nije knjiga o Hrvatskom Oslobodilačkom ratu. Ne, ova knjiga je nešto sasvim drugo; ona je potpuno jedinstvena – vrlo umjetnička, strastvena, informativna, primjetljiva.
Knjiga je logična analiza traumatskih faktora koji su imali snažan utjecaj na Hrvatsku u 20. stoljeću. Ona je nepristran uvid i pogled na uzroke i posljedice. Sve u svemu, ova knjiga nudi smjernice za opstanak Hrvatske – na temelju pouke koje smo naučili iz prošlosti.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Prvo da vam kažem kako nisam namjeravala napisati ovu knjigu. Nisam jednog dana odlučila pisati o tragičnoj povijesti Hrvatske. Tako se to nije dogodilo. Uostalom, ja nisam spisateljica, već slikarica – bila sam zaokupljena slikanjem sretnih pejsaža i hrvatski problemi nisu bili dio mog svijeta. Ali sve se to iznenada promijenilo kada je počela agresija na Hrvatsku početkom 90ih godina. Bila sam jako pogođena agresijom, jer je Hrvatska domovina mog dragog supruga – mog Gašpara.


Ali, ja nosim hrvatsko ime Pinčević mog Gašpara i preko njega sam upoznala i zavoljela njegovu domovinu Hrvatsku i tako je Hrvatska postala važan dio mog života. Napad na Hrvatsku me je tako pogodio da sam svoje osjećaje o ratu stavila na platno uljenom bojom – ta četiri povijestna platna se sada nalaze Hrvatskome Veleposlanstvu u Australiji. To su slike mojih osjećaja – nastale tijekom tog vremena, iz dubine moje duše, odražavajući sve snažne osjećaje nastale iz te agresije – osjećaje očaja, strahote, boli srca, žalosti, gnjeva i na kraju svakako, pobjedničkog trijumfa. Sve je to uhvaćeno na slikama – sa svakom sam slikom plakala – plakala sam zbog žena i djece, zbog hrvatskih vojnika, zbog majci tih vojnika, i zbog razaranja predivnih djela arhitekture – bilo je to nekoliko jako emocionalnih godina.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Za vrijeme slikanja postalo mi je očito da je Hrvatskoj bila činjena golema nepravda. To me je potaklo na detaljno i duboko istraživanje – uzelo je mjesece, godine, razgovarati s ljudima:preživjelima iz Drugog Svjetskog rata i vojnicima ovog novog Hrvatskog Oslobodilčkog rata – kao i proučavanje knjiga iz raznih izvora. I zato sam bila primorana naslikati dvije slike ‘Bleiburg’ – podlu izdaju Hrvatske Države i njene nebobjeđene vojske.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Nužno je razumjeti da su slike došle prve – jer su slike koje daju vrijednost riječima. Tek poslije, nakon što sam ih naslikala, osjećala sam se obaveznom riječima opisati puno dublje značenje slika, kako bi osobe ‘Zapadnog svijeta’ razumjele stvarnu pozadinu sukoba – ako to razumijete, onda znate kako je nastala ova knjiga. Prvo je to trebala biti samo brošura, ali kako je moje istraživanje napredovalo, bilo je jasno da će morati biti knjiga, jer je tada bilo toliko toga što sam morala reći. Nakon što je knjiga objavljena ja sam nastavila pisati, tjerana užasom, je sam vidjela, kao što sam predvidjela u knjizi, da lješinari rata trgaju meso s mlade Hrvatske Države. Zato sam napisala Drugi Dodatak za hrvatsko izdanje knjige – to je sažetak tekstova publiciranih tijekom 1998.-2008. u australsko-hrvatskim medijima.


Od vremena završetka Hrvatskog Oslobodilačkog rata Hrvatska je drastično nazadovala i sada balansira nad provalijom. Ne mislim da je potrebno reći da danas u Hrvatskoj ima stvari koje zahtijevaju hitnu akciju. Ne ću dodavati što je već rečeno u knjizi – ostavit ću to vama da pročitate –ali korupcija i samo sebi dovoljna administracija su na vrhu popisa. Iznad svega, Hrvatska treba, mora, ostati samostalna, u nikakvoj uniji s bilo kime. To je bilo ono u čemu je Predsjednik Tuđman bio nepokolebljiv. Bio je u pravu.
Britanija i Bleiburžka tragedija
Napisala sam knjigu Britanija i Bleiburžka Tragedija samo s jednom svrhom – da promoviram ideju prosperitetne, slobodne i suverene nacije, u kojoj je Narod ponosan na dugu borbu kroz prošla stoljeća, da bi osigurao nezavisnu državu Hrvatsku.


Ovom prilikom se zahvaljujem svima koji su sudjelovali u ovom poduhvatu:Stjepanu Brajdiću i častnicima Kluba 242 na njihovoj vjeri u moju knjigu, Dr. Zvonimiru Šeparoviću na njegovom doprinosu publiciranju knjige, mnogim sponzorima u Americi, Novom Zelandu, Kanadi – i posebno Australiji, Jadranki Lučić, mr. Slavici Bogović, Durdi Cecelji Celić i gospodinu Sertiću na delikatnom grafičkom radu, lektoru Branimiru Peteneru, te osobama iz Grafičkog Zavoda Hrvatske.


Ali iznad svega, moje najveće zahvale moraju ići Tomislavu Beramu i Tomislavu Nürnbergeru na njihovoj predanosti i ustrajnosti – bez kojih hrvatskog izdanja ne bi nikada bilo – i posebno Tomislavu Nürnbergeru, čija je vjera u uspjeli završetak knjige bila neusporediva. Hvala vam svima.
Suzanne Brooks-Pinčević


Ovitak knjige

,Ovitak knjige


 http://hakave.org
_________________________________
Upućujem pohvalu i zahvalu, gđi. Suzanne Brooks-Pinčević na  iskazu dobre volje i uloženi trud , jer iako je  osvrt   na protekla događanja iz naše povijesti iskazan   kao   osobni   umjetnički izričaj autorice , doprinos da istina dobije priliku izaći na vidjelo dana, neizmjerljiv je i neprocjenjiv.

POZIV NA UTRKU



spomenik.jpg

Memorijalna utrka Vukovar – Tovarnik

Datum utrke: 08.10.2009.


Mjesto utrke: Vukovar



1. Memorijalna utrka Vukovar - Tovarnik
U spomen na vlč. Ivana Burika ubijenog 8. listopada 1991. godine u Tovarniku i 663 mučenika crkve u Hrvata u 20. stoljeću održat će se utrka Vukovar - Tovarnik u duljini 30 km.


Utrka nije natjecateljskog karaktera i može se trčati etapno ( koliko tko može).
Start utrke je u 10:00h sati ispred križa u Vukovaru, a cilj je mjesno groblje u Tovarniku.


Organizatori će osigurati za sve sudionike okrjepu za vrijeme i nakon utrke, kao i majice i ručak.


Organizatori su:
Udruga dr. Ante Starčević - Tovarnik
MK Hrvatski sokol - GPP Osijek
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora


Detaljnije informacije će biti objavljene na vrijeme, a prijaviti se možete na fax: 031/221 525 ili e-mail cernic@net.hrOva email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript


Pokrovitelji : Vukovarsko-srijemska županija, grad Zagreb, grad Vukovar, Općina Tovarnik.


http://www.dragovoljac.com
 
  

KNJIGA APOSTOLSKOG BLAGOSLOVA































Prilikom nedavnog posjeta Parku prirode Kopački rit u Baranji snimila sam   fotografiju Knjiga apostolskog blagoslova.


 U Kapeli papinskog blagoslova u  okviru kompleksa Tikveš,  smještena je na spomeničkom stupu. Izrezbarena je od drveta hrasta lužnjaka povodom trećeg apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II našoj zemlji i prinešena na posvetu pokojnom papi Ivanu Pavlu II prilikom prvog  posjeta gradu Osijeku 2003.godine.



OLUJNO NEBO


















Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do Boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Dobriša Cesarić

LOVIŠTE I LOVAČKI DOM - KUNJEVCI



Lovački dom Kunjevci




































 RANO  SUNCE U ŠUMI


   U zelene krošnje uleti
   Proljetni vjetar,
   Mlad.

   Sunčeve tanke strelice
   Probodoše lišće
   I grančice
   I stabla:
   Čitava se šuma zanjiha,
   Zasja.


   Rosnati cvjetovi,
   Bijeli,
   I listovi,
   I male ptice,
   Pozdraviše sunce
   Veliko.


   A sjenke granatih stabala
   Narisaše
   Kao prsti
   Raznolike
   Likove
   Po travi
   Na kojoj se blista rosa kao suze.


   Dragutin Tadijanović

ČOVJEK I MORE

























Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak.
 Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za sebe, to su izgubljeni dani. 



(bl.Ivan Merz)
------------------------------
UZ MORE STANI
da more postane čovjek
sve bi mu se vidjelo na licu
pučina zauvijek izorana
a duša…  jedna rana 
kad bi čovjek učio od mora
brodovima ne bi pamtio puta
štogod ga snađe… nosio bi kao more lađe
a duša… riba u dubini… netaknuta
zato čovječe… uz more stani
slušaj ga dok huči
tebi govori… more te uči
autor Boljun ,  http://bigblog.tportal.hr/boljun

PROPOVIJED MONS. SLOBODANA ŠTAMBUKA NA UDBINI

Udbina, 12. rujna 2009.

Dođite, poklonimo se Gospodinu, Kralju mučenika! Kralju naših hrvatskih mučenika uz ovu crkvu što stasa i imenom naših mučenika želi biti označena. U Evanđelju ćemo čuti preporuku: „Ne budite zabrinuti!“ Ime Marijino, Gospin dan, dan naše Kraljice. Čestitka Marijama. A Gospi naše prošlosti poštovanje i ljubav.


Oj budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!


Pa čekali te danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke
I budi svoj!


S poštena lica teče pošten znoj,
i nijesi, brate, živio zaludu,
kad jesi svoj!

(August Šenoa, romanopisac „Kleveta“, (1834.-1892.) 

Iz vremena velikih prestrojavanja na političko-nacionalnom, u ljudskom, pa i s vjerskim poteškoćama…) 


Ovdje, na Udbini, gdje nam sa zapada domahuje Velebit, s istoka Plješivica, s juga kraljevski Knin, a tik do Udbine, sa sjevera, prostrano Krbavsko polje, ovdje nastaje Crkva hrvatskih mučenika, Crkva hrvatskih mučenika. Biti svoj – jer to je narod moj! Biti svoj, jer to je moja vjera. Biti svoj – jer to su moji mučenici. Ovdje se želim učiti o svemu što pripada mome narodu, ovdje želim učiti biti svoj i vjerski i nacionalno, zdravo vjerski i zdravo nacionalno!

Mučenici? S bogoslovskog gledišta mučeništvo – martyrion – je smrt koju mučenik dragovoljno prima i strpljivo kao svjedočanstvo za Krista podnosi kad mu je nanese neprijatelj vjere, iz mržnje prema vjeri. Nije svaka smrt mučeništvo, nego ona kojom se polaže svjedočanstvo za Krista. Mučenik trpi, podnaša. Od mučenika nitko ne trpi… Koji su to? Ovdje upravo na Udbini mislimo na one u čijim je grudima tekla hrvatska krv, a podnijeli su mučeništvo zbog vjere, u obranu vjere. Nisu li to oni koje su Turci na kolac nabijali, jer se svoje kršćanske vjere nisu htjeli odreći? Nisu li to oni koji su i nakon Drugog svjetskog rata, živeći pod sistemom koji nije bio nimalo sklon čovjeku-Hrvatu-vjerniku, koji su hrabro odlazili na nedjeljnu svetu misu, koji su svoju djecu odgajali u vjerskom duhu… koji su primali svete sakramente dok su im drugi govorili kako bi bilo pametnije da se u kući mole, da za to ne treba nitko znati, da nije vrijeme za javno svjedočenje… da takvo neće napredovati na ljestvici tadašnjeg sistema? Nisu li to oni svećenici koji su čamili u Gradiški, koji su bili prisiljeni vlastitim prstima, doslovno noktima svojim rušiti katoličku crkvu? Nisu li to oni svećenici koji su radije pošli u smrt nego da odaju ispovjednu tajnu… a ujedno to su oni koji se ne spominju u crkvenim kalendarima i ne slavi se sveta misa na njihov mučenički dan… ali vjerujemo da su kod Gospodina, koji je divan u svecima svojim? Ti i takvi mučenici – ovdje će biti doma, kod svog oltara, u svojoj crkvi! Ovdje, će oni imati svoj oltar, svoje mjesto!


Ovdje će imati Hrvat – katolik – vjernik svoje nacionalno svetište i svi oni sinovi i kćeri hrvatskog naroda – koji su bili svoji! Svoji i Božji! U prvom redu oni koji su bili sluge – svoje vlastite svijesti, njezinog veličanstva savjesti! A istodobno su poštivali svakoga čovjeka, u svakom čovjeku gledali svojega brata, sestru! Ovdje će imati mjesto oni koji su bili svoji – služeći Božjim planovima u svojim obiteljima, s puno poštenog rada, s „poštenog čela tekao je pošten znoj“ i djecu svoji odgajali „u strahu Božjemu i sramu ljudskome“ a u drugim obiteljima nastojali gledati svoje prijatelje, cijeneći svaku majku, cijeneći svakog oca, držeći s puno finoće lijepi odnos prema drugima i drugačijima!


Ovdje će imati mjesto oni koji su crkveno-vjerski imali svoje „ja“ i bili svoji, a istodobno su se odnosili s lijepim poštovanjem prema drugima, čak i prema bezvjernicima, moleći za one koji su ih progonili! Ovdje će imati mjesto vjernici hrvatskog naroda koji su bili svoji, a kod toga trudili su se živjeti u razumijevanju s drugim ljudima, drugim narodnostima, drugačijih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja.


Primjer žene koju najviše volim, žene s otoka Brača… moja majka!


Ovdje bi također trebali imati počasno mjesto svi oni koji su u povijesti naroda našeg i vjere naše odigrali časno i pošteno svoju ulogu i kao vođe naroda i kao branitelji. Ova crkva morala bi biti jedna velika i draga učionica u kojoj ćemo se učiti „kako biti narod Božji“, što nam je naznačio Ezekijel u današnjem čitanju (Ez 36, 28). Ovdje smo došli i ovdje ćemo dolaziti u vrijeme i nevrijeme za Crkvu, za narod, za vjeru, za naše nacionalno biće! Ovdje ćemo se učiti biti svoji! I danas smo ovdje došli učiti kako se snalaziti u vremenima kad su neki sjetili koliko Križ Kristov smeta, ometa, ometa suživot… Tako kažu i zato ga treba ukloniti, a sve zbog tolerancije! Tolerancija je uvažavanje dugoga, prihvaćanje drugoga s njegovim osobitostima, ali ne i izbjegavanje svojega, ustuk pred drugima kako bi se njima svidio. To Gospodine moje, nije tolerancija – to bi bilo samoubojstvo svojega dostojanstva! U vrijeme kada neki i na javna prijevozna sredstva žele postaviti parolu: „Nema Boga – nema gospodara!“ Da, dobro ste rekli, kad nema Boga – nema ni gospodara, činiš što te je volja, putuješ u pravcima kojim ti želiš, nema nikakve kontrole. Ili ono što davno izreče slavi Rus: „Ako nema Boga – sve je dozvoljeno!“ (Dostojevski) Zastrašujuće dozvoljeno! Zastrašujuće opasno!


Ovdje s psalmistom ponavljam: „Nek mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ikada!“ Prevedeno na naš jezik: „Nek mi se jezik za nepce prilijepi, ako zaboravim Crkvu i vjeru u kojoj sam kršten, ako zaboravim narod u kojem pripadam, ako zaboravim zemlju na kojoj živim!“ (Usp. Ps 137).


Ovdje, nekako u centralnom dijelu naše Domovine, neka odjeknu riječi koje nam danas uputi sv. Pavao: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite, nikakvo suparništvo ni umišljenost…“ (Fil 2.2)
 Pred nama su izbori za predsjednika Države. Koliko ono imamo kandidata? Oprostite mi što im ne znam točni broj! Svi oni vole! Što vole i koga vole?! I ne bili bilo normalno i poželjno da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tko, nastupati tako, postupati tako?!

Crkva na Udbini trebala bi biti crkva naše nacionalne, hrvatske složnosti i pomirbe! (Zašto ne?) To bi trebala biti crkva naše Hrvatske jednodušnosti za sve što je veliko, lijepo, plemenito i poželjno! Crkva – gdje će se naša međusobna ljubav osobito njegovati i na „humusu“ zemlje udbinske i susjedne krbavske zemlje koja je obilno zalivena krvlju Hrvata… Neka bi rasla složnost, jednodušnost, njegovanje ljubavi! „Jedni druge smatrajte višima od sebe.“ ponavlja svetac iz Tarza, pa da se dogodi čudo, čudo hrvatsko – da iz suprotnog tabora iz one druge stranke stigne ohrabrenje i pohvala za ono što je dobro, poželjno i vrijedno! Da ovo bude crkva našeg vjerskog i nacionalnog preodgoja u poniznosti i skromnosti, radišnosti, naše međusobne ljubavi!“ i po svemu tome – biti jasno prepoznatljiv i samome sebi i svima oko sobe, i cijelom svijetu!


Ti i ja, moj narod, ima slapove Krke i predivna Plitvička Jezera. Zašto bi mi slapovi Nijagare bili draži? 



Ivan Pavao II. uzviknu: „ Europo, pronađi svoju dušu!! A mi? 


Zemljo hrvatska, čuvaj svoju i sačuvaj dušu! Budi svoja! 
Oj, čovječe moj, budi svoj! Ti skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj!


 I nećeš brate, živjeti zaludu – kad jesi svoj.
 Amen.


Prilog preuzet sa http://www.viktimologija.hr

U ZNAK ŠTOVANJA I POTPORE





Hrvatska zemlja život mi je dala
za nju sam vezan od prvoga plača
i ma gdje bio čujem srce njeno
moja je ljubav i od sunca jača.

Kamen i nebo opili me snagom
ko mladog hrasta slavonska ravnica
Hrvatska pjesma grijala mi dušu
topla ko suza sa majčina lica.

Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!

Rasuti svijetom ko jesenje lišće
dok jednim sviće drugim sumrak pada
al svi smo braća od iste smo majke
i nek nam ljubav bude put i nada.

Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
i često molim u ponoćne sate
o Bože čuvaj moju rodnu grudu
o Bože čuvaj sve moje Hrvate!


Ivo Fabijan




LIJEPA NAŠA DOMOVINO !!!




SNAGA  I LJEPOTA  PJESME LIJEPA NAŠA DOMOVINO



 U čemu leži snaga i ljepota hrvatske  himne – pjesme LIJEPA NAŠA DOMOVINO?! Da bismo to lakše shvatili,  pomoći će nam  njeni stihovi i to svaki pojedinačno:
                          *   *   *
 Lijepa naša domovino! 
Lijepa si zbog Mljeta i Kornatskog otočja! Lijepa si i zbog Plitvičkih jezera, zbog Risnjaka i Papuka. Lijepa si zbog rijeka Krke i Cetine, zbog predivne Paklenice! Lijepa si zbog Velebita i njegovog endemskog bilja. Lijepa si zbog otoka  Brača, Hvara, Cresa i Paga. Zbog planina Učke i Ćićarije! I zagorski bregi ljepotu tvoju tkaju, i zeleno žito slavonskih ravnica. O, Baranjo, lijepa li si! Lijepa si i zbog starih gradova; Dubrovnika i Korčule, zbog Griča i Kaptola. Zbog Splita,  Velog Lošinja,   Huma i Pazina, zbog Varaždina i Motovuna. 

Lijepa si zbog kristalno plavog Jadrana, i njegovih tisuću otoka razasutih poput biserja. Zbog svoga stijenja i kamenja,   hrastovih šuma,  vinograda i maslinika! Zbog mirisa  dunja i sladora svojih smokava. Zbog ružmarina, lavande i kadulje, miomirisa  smilja i bosilja. 


Lijepa si, jer si lijepa kao Splićanka, Zagrepčanka, Varaždinka, Slavonka, Konavoka ili Puljanka. Lijepa si zbog đakovačkog veza i paške čipke.  Doista si lijepa i zbog svojih srna u gori, prepelica u polju i orlova što visoko lete – jer naša si draga domovina!



Oj junačka zemljo mila! 
Zemlja si junačkih sinova, svojih sokolova,  poput; kneza Domagoja,  kralja Petra Svačića, bana Petra Berislavića i Emerika Derenčina, branitelja utvrde Gvozdansko. Zbog hrabrog Nikole Šubića Zrinskog, Mile Gojslavice, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Matije Gupca i Seljačke bune, bana Josipa Jelačića, Eugena Kvaternika...! 

Junačka si i zbog svojih uskoka i hajduka, domobrana i bojovnika, zbog svoga Franje i generala Ante,  Bljeska i Oluje. Hrabra si, zemljo mila, i zbog  znanih i neznanih junaka! Srčana si i zbog vukovarske majke Kate i njena četiri poginula sina,  i otprije četiri pogubljena  brata. Junačka si zbog snage njenog majčinskog srca i srdaca bezbroj drugih  majki i udovica poginulih branitelja i ubijenih domoljuba!



Stare slave djedovino! 
Tisuću godina sanjali smo da bismo - dosanjali tvoju staru slavu, slavu naših djedova; kneza  Ljudevita Posavskog, Višeslava i Trpimira, slavnog  Branimira,  kralja Tomislava i Petra Krešimira IV., dobre kraljice Jelene,  kralja Zvonimira i Petra Svačića, našeg Marka Marulića, Ivana Gundulića, majstora Radovana, Jurja Dalmatinca i Ivana Meštrovića, Ruđera Boškovića i Nikole Tesle,   i brojnih  drugih  slavnih pradjedova, tvojih sinova.


Da bi vazda sretna bila! 
 Da bi vazda, što  znači zauvijek - sretna bila. I davala nam mira, hljeba, bivala nam  nova nada, vodile te  zvijezde neba, nek' te  prati  duga sreća, duga sreća – mir naroda svijeta, i da nam živiš tisuće ljeta! Tvoja sreća je samo sreća tvojih ljudi, tvojih sinova i kćeri, tvoga sadašnjeg i budućeg puka. Bila vazda sretna tako da tvoj narod živi u slobodi, miru, pravdi i međusobnoj ljubavi.


Mila kano si nam slavna! 
Ponosni smo slavom tvoje Poljičke i Dubrovačke Republike, Krešimirovim gradom, starim Skradinom, Petrovom gorom,  Krbavskim poljem i gradom Siskom. Slavom grada Sinja i njegovih alkara, herojstvom   tvoga grada Vukovara. Pulskom arenom i njenom hrvatskom kravatom, korčulanskom moreškom, šibenskom, trogirskom i đakovačkom katedralom, Dioklecijanovom palačom, Ninom i zadarskim sv. Donatom, starim Zagrebom i Varaždinom, Trakošćanom, utvrdama Klisa, Knina i Osijeka. Kâmnim  Stonom, starorimskom Salonom i pretpovijesnim Vučedolom.


Mila si nam ti jedina! 
Imamo samo tebe i ti imaš samo nas! Zato te volimo kao jedinu majku, kao  svako dijete, koje, od svih majki na svijetu - voli samo svoju majku! Ako  te izgubimo, postali bismo siročad i više nikad ne bismo imali svoje jedine majke. Zato, za tebe, jer ti si naša – "lijepa, draga i slatka sloboda,"  dali bismo  – "sva srebra,  sva zlata,  sve ljudske živote, jer ne mogu biti plata   tvoje čiste ljepote." (I.G.)


 Mila kuda si nam ravna, 
Volimo tvoje slavonske ravnice, baranjska i srijemska poljatvoje Ravne kotare. Mile su nam istarske ravni, cvjetne doline Banovine, Like i Korduna. Svuda si nam draga gdje god si ravna poput Sinjskog i  Petrova polja.


 Mila kuda si planina. 
Mila si nam i na čukama,  vrletima i klisurama čudesnog Velebita, draga si nam i na vrhovima Dinare i Svilaje! Na pašnjacima Mosora,  Biokova, Ravne Gore, Kapele i Plješivice, na rosnim stazama Medvednice, na zelenim zagorskim i podravskim bregima. Mila si nam i u boricima i hrastovim šumarcima  naše Promine!      
 
Teci Savo, Dravo teci,
 Neka teku tvoje vode, neka teku tvoje rijeke; Sava, Drava, Mura, Kupa, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva…! Neka teku kristalno bistre i čiste od  izvora do utoka, sve do  svoga smiraja u volumenima vôda Crnoga i Jadranskoga mora.


Nit' ti Dunav silu gubi! 
Dunave, rijeko,  zadrži silu svojih vôda i  nikada je ne gubi. Preneseno kazano - kao narod ne rasipajmo svoje snage, čuvajmo svoja narodna dobra. Čuvajmo  slobodu,  ljepotu i bogatstva  domovine,  svoju spomeničku kulturu i povijesne tekovine. Čuvajmo čistoću  rijeka i jezera, i  kristalnu bistrinu našeg Jadrana,  svoju  floru i faunu. Čuvajmo  umjetnička i znanstvena dostignuća,  i posebno ljepotu svog materinjeg jezika! 


Čuvajmo i sami sebe, svakog čovjeka, svakog pojedinca, svako svoje dijete – zadržimo i umnožimo snagu svoga življenja. Cijenimo  rad,  stvaralaštvo, poštujmo svakog marbenika i njegov trud, spomenimo se svojih neimara i  zaslužnika! Ne gubimo snagu na međusobna trvenja i sukobe. Izbacimo zlobu iz naših srdaca. Skupljajmo snagu, poput rijeke Dunava kad odasvud prema njegovom koritu hrle snažne bujice poslije  dugotrajnog i obilnog pljuska.  Doista, ni kao narod ni kao pojedinci, ne gubimo postojeću, već stječimo, poput naše Janice, novu i novu snagu!


Sinje more svijetu reci 
- Naš divni plavi Jadrane, i sva mora, i svi oceani koji okružujete  kontinente i  narode, kažite cijelome svijetu: - Da svoj narod Hrvat ljubi!



Da svoj narod Hrvat ljubi. 
Kažite drugim narodima, recite svima da smo narod dostojan njihove  ljubavi. Mi smo mali i ponosan narod, ali smo i narod velikih sinova, velikih ljudi. Miroljubiv smo narod, i narod smo dobre volje,  i još nikada u svojoj povijesti nismo napali  državu drugog naroda, niti ikada išli pod svojim barjakom u osvajanje tuđeg prostora. Upravo onako kako smo obećali papi Ivanu VIII. čijim je pismom našem knezu Branimiru  879. g. prvi puta međunarodno priznata naša domovina, i država Hrvata.

Ali i … da svoj narod Hrvat ljubi! Da svaki Hrvat kao pojedinac voli svoj narod kao cjelinu. Da je svaki pojedinac za svoj narod spreman žrtvovati se, ako treba dati i svoj vlastiti život. Zar to nismo nebrojeno puta dokazali, kroz dugih trinaest stoljeća … - od stoljeća sedmog preko …, Krbavskog polja, Sigeta, pa sve do Vukovara?



Dok mu njive sunce grije, 
- Isto tako, dok sunce bude bacalo svoje svjetlosne i toplotne zrake na naše njive,  proplanke i pašnjake, dok bude obasjavalo planinske vrhove, i izlazilo na istoku i zalazilo na zapadu naše domovine.


Dok mu hrašće bura vije. 
Voljeti ćemo i ljubiti svoj narod i za njega se žrtvovati, dok god bura bude puhala kroz krošnje naših hrastika, a to znači dok bude hrašća i dok bude bure. A hrašća i bure biti će dok bude života na zemlji. To znači da ćemo voljeti svoj narod i činiti tako da ga i cijeli svijet zavoli – za vječnost! Doista!

Dok mu mrtve grobak krije, 
Voljeti ćemo svoj narod tako da  poštujemo i svoje mrtve, čuvajući njihove grobove i uspomene na njih. Naša je povijest mučenička, patnička i  zemlja nam je posuta bezbrojnim kosturnicama naših stradalnika. Brzo se suši stablo čije se korijenje ne čuva, a mi poštujući mrtve čuvamo i svoje korijenje, korijenje cijelog naroda, da bismo na njemu mogli graditi svoju budućnost.


Dok mu živo srce bije. 
- Jer mi nismo okrenuti prošlosti, već budućnosti, i zato u nama – živo srce bije! Mi želimo, i svuda podržavamo život!  Priznajemo  život i drugima, pa i našim neprijateljima, poštujemo  svakog čovjeka, svako biće i svaku biljku. Jer sav život ima jedan jedini i zajednički Izvor – i tom Izvoru se klanjamo i molimo  puninom svoje duše – dok u nama živo srce bije! 


A biti će u nama dok bude sjala - nad Hrvatskom duga sjajna!
                              * * *
Je li vam je sada jasno zašto je naša himna jedna od najljepših, ako ne i najljepša himna na svijetu, poput  lijepe, ako ne i najljepše zemlje na svijetu – naše drage domovine Hrvatske?! Doista!


   Mile Prpa, prilog objavljen 28. 05. 2007. na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća


_______________________________________________


Jednom prilikom upućeno mi je pitanje od strane sugovornika slijedećeg sadržaja :


 "Što radiš na Net-u? 


Priložila sam prilog kao odgovor na postavljeno pitanje. Uputitelju pitanja će nakon što proprati prilog , nadam se biti jasno , da sam na Net-u prisutna  , jer osim što mi se pruža prilika da se podučim , usput  dok čitam lijepe i poučne misaone izričaje   pojedinih zdravorazumno mislijućih autora odmaram oči i dušu .


AMBIJENTALNI DETALJ U PREDJELU STAROG GRADA - SUKOŠAN




DAR KAMENA

Od njeg su sazdane
piramide i katedrale,
i putovi stari
i kuće male.

Od njeg su sazdane
i utvrde grada,
i brda su puna stijene,
gdje mramor se lomi
da se grade domi.

Od kamena do kamena,
od stijene do stijene,
od piramide do katedrale,
samo su mijene, mijene.
A vječne tek su kućice male,
kućice male.

Od njeg se grade
spomenici i arkade.
slavoluci i barikade.

Od vremena do vremena,
od kremena do kremena.
Od resiva do kresiva.
U tebi znamen,
tvrd je stamen.
U kremenu plamen.

Od kamena do kamena,
od stijene do stijene,
Od piramide do katedrale
samo su mijene, mijene.

A vječne tek su kućice male.
          Od kamena kućice male!



                    Mile Prpa