SV. ANA I JOAKIM, KOSOVO, 26.7.2010.

Dobrotom don Josipa Čorić donosimo Vam tekst o Misnom slavlju na čemu mu se zahvaljujemo! 

Euharistiju u koncelebraciji s tridesetak svećenika predvodio je šibenski biskup Ante Ivas.

Misa je slavljena u spomen na tri stotine hodočasnika iz Drvara koje su na blagdan svete Ane 1941. godine ubili četnici. 


Svake godine na današnji dan, 26. srpnja, Crkva po svem svijetu, slavi spomen svete majke Ane i svetog oca Joakima, roditelja naše Gospe Marije ( „bake i djeda“ Gospodina našega Isusa Krista…)

1. Blagdan svete Ane i Joakima našao je u vjerničkoj tradiciji našega hrvatskoga naroda, istaknuto mjesto, pa su brojne crkve i kapele posvećene njima na čast, bila i ostala do danas, mjesta hodočašća i vjerničkih molitvenih okupljanja… Prepoznavši nenadomjestivu važnost koju je Bog podario roditeljima u životu svakog djeteta i obitelji, pa tako i u životu naroda i svijeta, današnji blagdan je bio i ostao dan zahvale Bogu za taj veledar majčinstva i očinstva… Tim darom Bog je ljude (žene
  i muškarce) učinio suradnicima u svom najvećem djelu ljubavi: u djelu stvaranja, rađanja i cjelovitog odgoja svakoga čovjeka, bića na sliku Božju stvorenoga.., bića koje Bog na poseban način naziva svojim ljubimcem… S čovjekom je Bog osobno, po svome Sinu Isusu Kristu, ušao u Savez u kojem želi biti i živjeti zauvijek…(Nije moguće bez teških posljedica razvrgnuti i pogaziti taj Savez, pokazuje iskustvo ljudske povijesti). Isus Krist, Bog koji je sišao na Zemlju i postao čovjekom „radi nas i radi našega spasenja“, htio je imati ta najdraža bića, roditelje i rodbinu.., s kojima je rastao u „dobi i mudrosti.., pred Bogom i ljudima“… Isus je sa svoga križa, upravo svoju Majku, kao svoj najdraži dar, darovao učeniku Ivanu i svemu svijetu: „Evo ti majke! I uze je učenik k sebi!“ 



I naš je Hrvatski narod na poseban način prihvatio Gospu kao Božji dar.., pa smo joj vjekovima klicali: „Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom!“  Mi i danas ovdje, kod svete Ane, hodočastimo da zahvalimo Bogu za sve majke i očeve, bake i djedove našega naroda.., za one iz svekolike naše povijesti hrvatske.., vjerujući da su baš oni bili i najveća dragocjenost i životna snaga naše povijesti... Jer Bog nas je preko njihove otvorenosti daru života, darivao novim životima djece koju su oni prihvaćali, rađali, podizali i čestito odgajali.., pa i u svakakvoj oskudici, siromaštvu i  bijedi… Vjerovali su da su djeca najveći Božji blagoslov i najveće bogatstvo naroda… Oni su rađali i odgajali svoju djecu  da budu dobri i vjerni zaručnici, supruzi i roditelji…Divimo se bogatstvu svadbenih i obiteljskih običaja u svim krajevima Hrvatske… Moralno jaka i čestita hrvatska kršćanska obitelj odgajala je marne graditelje i hrabre branitelje ove zemlje Hrvatske… Zato s punim uvjerenjem i zahvalnošću tvrdimo da je kroz sve vjekove upravo Obitelj bila najveće bogatstvo naroda Hrvatskoga… Obitelji su nosili i iznijeli sve križeve našega naroda.., s njime su umirali i s njime pobjeđivali…  


Zato smo, svim paklenim silama nasuprot, ostali tu na ovoj svojoj grudi Hrvatskoj…  I jesmo tu! I bit ćemo tu, dok bude bilo stamene vjere otaca naših u našim sjećanjima i srcima … Dok budemo dopuštali njihovim genima u nama  da nam prenose mudrost kako živjeti čestito i hrabro, vjerno Bogu i narodu.., kao onaj dida sa Svilaje: „što mu planina iscrtala bore, što je crpio snagu tamo gore… Poštenim putem ići, bit će teško, znaj, al samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj.., moj dida i ja, prijatelja dva…“ 

Sveta Ano i Joakime, tako nam je potrebno da danas pred Bogom od koga ste izmolili vašu svetu kćer.., podržite našu molitvu Bogu, da naš narod sačuva tu vjeru da je majčinstvo i očinstvo dar odozgor, znak najvećeg Božjega povjerenja.., da su djeca dar i blagoslov Božji… Mi danas ovdje molimo da u ovom vremenu koje na neviđeno stravičan  način obezvrjeđuje Božje svetinje braka i obitelji, izruguje bračni život, začeće i rađanje.., koji na sve moguće načine obezvrjeđuje kršćanski odgoj  djece i mladih.., mi molimo da naš narod sačuva  kršćanske obitelji i obiteljske vrijednosti…Da u našoj Hrvatskoj svi i na svim razinama podržimo obitelj i programe za obitelj… Jer bolna činjenica pred kojom stojimo je istinita: u Hrvatskoj je sve manje novih brakova, sve je manje novorođene djece… Smrt i nestanak cijeloga naroda nam opasno prijeti… U Hrvatskoj je svake godine više grobova nego kolijevki! I nisu tome prvi uzrok materijalni problemi, kako neki govore… Treba nam svima više duhovne snage i povjerenja u Boga darivatelja života… Mi danas za to molimo   i s našom Marijom, Gospom i Majkom hrvatskog krsnog Zavjeta, u koji su ušli naši praoci i pramajke u samim počecima  naše hrvatske povijesti (od stoljeća sedmog kako volimo pjevati).., otkako smo na ovoj zemlji i moru lijepom nama najljepšem.., da u ovoj našoj Hrvatskoj bude novih majki i očeva i nove djece.., jer u ovoj zemlji ima mjesta i ljepote za sve, u izobilju.

2. Božja Knjiga Mudrosti koju smo danas slušali, poziva ns da ne zaboravimo naše pretke.., jer u nama „u njihovim potomcima, ostaje bogata baština što nam je oni namriješe naši… Da njihova dobra djela i njihovu životnu mudrost, njihovo pouzdanje u Boga ne smijemo zaboravljati… Da se njihova zavjeta vjerno držimo… Da njihovu slavu navješćujemo, pa će njihova loza u nama ostati dovijeka i njihova se dika neće obrisati… i ime će im živjeti u svim pokoljenjima.., a mudrost će njihovu objavljivati puci!“

Došli smo ovdje danas učiniti spomen na našu braću i sestre, da „ne zaboravimo baštinu što nam namriješe!“ A baština koju nam namriješe je velika i važna, obvezujuća za našu sadašnjost i budućnost: treba nam otkriti i svjedočiti pravu istinu o onome što se njima i s njima ovdje dogodilo… Jer oni su i istina o nama, oni su i naša istina… „Istina će vas osloboditi“, rekao je Isus.


Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke.., i mnoga druga svjedočanstva svjedoče da je na današnji dan 1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovdje svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji za svoju djecu za svoj narod.., dakao oboružani jedino svojim  krunicama kao svojim oružjem.


 Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici… 


Pobunjenici su napali vlak, župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena…

Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i „gerilski“ komunisti) poubijali Hrvate.


 Župnika vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli… Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši.., 


Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne, očišćen od svega nepravoslavnog puka.., u cilju stvaranja tzv. „homogene Srbije“ u znaku kokarde… I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga… (Gojko Polovina piše o tim događajima:“…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)…) I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu tih strašnih događaja…
Mi ovdje nismo došli optuživati.., ovo je mjesto ljubavi.., ali sjećati se i zgražati se možemo i moramo ! Mi smo se ovdje došli kršćanski moliti za našu braću i za pobjedu Istine o njima… Jer ta je istina bila ubijena i prešućena… Čak što više, najstrože, je zabranjeno da bude istina, pod prijetnjom smrću onima koji bi je i pokušali otkriti. „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ bila je parola koja je nekima sve dopuštala i opravdavala i vješto skrivala… I to sve zato da bi se konstruirala druga „istina“, lažna istina koja je postala službena istina, privilegirana, revolucionarna, partijska istina, (partizanska, antifašistička…) Jedino se ona smjela širiti svim propagandnim sredstvima… Ona je proglašena veličanstvenom i slavnom. Podignut joj je veličanstveni spomenik…Ona se slavila, morala se slaviti.., kao „Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH… (i to antifašistički)… 

Ako je to tako moralo biti, u stravičnoj ideologiji i praksi „sovjetskog“ komunizma crvene zvijezde, srpa i čekića, koji se proglasio i vladao se kao apsolutni gospodar istina i sudbina ljudi i događaja…“Ili tako ili nikako!“..,  imamo pravo pitati, u Slobodi Istine: Čiji ustanak, ustanak na koga, i protiv koga..? pitamo s ubijenim hodočasnicima svetoj Ani… Treba nam istina , a ne stare parole!  Čujemo eto, kako će se opet podignuti isti spomenik.., i kako će se na istom mjestu slaviti isto slavlje.., istoj toj „revolucionarnoj Istini“… Smijemo li reći da je to zaprepašćujuće!!

Radovali smo se kad smo mogli povjerovati da je došao kraj vremenima ubijanja, mučenja i masakriranja tolikih istina.., da je došlo vrijeme da ubijene Istine budu iskopane, kako god to mučno bilo..,  da se istini dadne pravo na život.., da se nepravedno osuđene istine rehabilitiraju, da  im se dade počast, priznanje, zahvalnost.., da se žrtvama da dostojna počast i svaka moguća zadovoljština. Da prestanu tolike i tako strašne traume koje su trovale ljude i ljudske odnose desetljećima…Znano je kako mnoge teške traume u čovjekovoj duši, u ljudima i narodima, u obiteljima, u društvu proizlaze upravo iz ubijenih istina.., okrnjenih, izvrnutih, iz prešućenih, potisnutih istina… 

Mi danas molimo, moramo moliti da bismo u Istini i ljubavi, u oslobođenosti i slobodi mogli u zajedništvu, ljubavi i miru, živjeti svoju sadašnjost i svoju budućnost…Nije moguće i ne smijemo bez toga naprijed… Nema naprijed! „Molitva je duša ljudskog dostojanstva i ljudske duhovnosti, govorio je moj predšasnik biskup Srećko u najtežim danima kad se  i ova crkva svete Ane bila srušena do temelja.., (kad se opet ubijala istina), kad je osobno osjetio dokle može ići zaslijepljenost mržnjom zbog laži koja je bila stalno podržavana, poticana, jarena.., baš zato da se ubije prava istina… Govorio je tako tada kad je tu nedaleko bio zaustavljen „balvan“ barikadama .., i kad je mladić s druge strane barikade dovikivao onome što je biskupu naredio da iziđe iz kola: „ubij ga to ti je Stepinac“. I tada je govorio iz vjere da jedino: „molitva čuva čovjeka i u najtežim časovima, da se ne zamrači u njemu čistoća pogleda, čistoća srca, dugoročnost i nada (u pobjedu istine)… Molitva je unutarnja duša svega ljudskog života, svega ljudskog nastojanja…“

A iz ljubavi prema istini moramo ponoviti istinu, koja je jedna od najmučnijih muka i tragedija naše  povijesti: da su nam istinu o nama često pisali drugi, za vojnim i politički stolovima.., od Venecije, Beča, Istambula, Pešte, Pariza.., Moskve, do Beograda… Dužni smo, iz poštovanja prema onima nepobrojivima, koji su žrtvovali svoje živote za obranu i afirmaciju Istina o nama… Dužni smo zbog svoje djece i mladih, zbog naše budućnosti… Dužni smo i zbog naše poznate sklonosti da brzo zaboravimo istine o sebi samima i prepuštamo da drugi pišu svoje „istine“ o nama… Dužni smo, jer nas je to u povijesti stajalo i još nas stoji velikih tragedija… Mnogi nam i danas pokušavaju ubiti istinu i pisati našu povijest svojim „novim-starim“rukopisom.., domaćim i „Haškim!“ (I predlažu i nam čak i zajedničke školske udžbenike o takvoj povijest…) 

Mi danas ovdje molimo Gospodina, još jednom ustrajno i strpljivo, da se istina već jednom počne uvažavati, da se istina ne ubija i ne drži zakopana u grobu… jer nam je dosta otkrivenih jama i rovova, zakašnjelih sprovoda i ukopa tisuća o kojima se nije smjelo govoriti… ni za kojima ni majke nisu smjele plakati…

Eto, već dvije „Rezolucije Europskog Parlamenta“ govore o nužnoj potrebi da cijela Europa prepozna istinu: nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao zajedničku zlu ostavštinu, te da pokrene iskrenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću… Naglašava važnost održavanja sjećanja na tu prošlost, jer bez istine o prošlosti i sjećanju na žrtve ne može doći do pomirbe… Treba priznati odgovornost za počinjene zločine i zatražiti oprost kao potrebu, da bi se postigao  moralni preporod… Ima ih puno koji samouvjereno tvrde da to za nas ne važi…“Hrvatski Sabor priznaje, kad je riječ o toj rezoluciji, „da je niska svijest hrvatske javnosti o zločinima počinjenim od strane komunističkog režima u Hrvatskoj… Da žrtve zaslužuju sućut, (naročito koje su žive) razumijevanje i priznanje za svoje patnje.“ Hrvatski Sabor se obvezuje istražiti istinu i pomoći svim institucijama da istinu istraže. Ne vidimo da se to radi ozbiljno.., a institucije govore da im sve više izostaje i pomoć i podrška… Je li to moguće, smijemo pitati!

Mi stoga i ovdje (ponovno) molimo i zaklinjemo sve koji to žele čuti i trebaju čuti.., da prestane već jednom to stravično manipuliranje s istinom, sa fantomskim brojkama žrtava, mahanjem s antifašizmom i svojatanjem antifašizma kao isključive komunističke zasluge, što je velika i pogubna neistina… Neka se već prestane s tezom kako je komunizam oslobađao narode, jer je on i u Hrvatskoj, kao i svuda u svijetu, uspostavljao ropstvo nove vrste.., sustavno trovao dušu i ovog naroda, neograničenom količinom mržnje na sve Božje vrijednosti: i bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja.., šireći i namećući svim sredstvima i neograničenim moćima partije tzv. revolucionarni moral i istinu u sva područja života… I okrutno se obračunavao sa tzv. „reakcionarima. (Iz djetinjstva pamtim pjesmu skojevaca: „Nosim kapu sa tri roga ja se borim protiv Boga!“) Nitko nije tako ubijao Istinu kao komunizam…kad su mnogi bili, na stravične načine prisiljavani ubijati Istinu u sebi, o sebi i drugima,  izdavati svoju savjest… Mnogi su prolazili užase logora, zatora, kazamata gdje su đavolskim metodama bili preodgajani za „istine“.., prisiljeni lažno svjedočiti protiv najbližih.., gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi..!  

Mi i ovdje danas molimo da prestanu nove manipulacije s istinom, s poluIStinama i lažima…, jer se to uvijek pretvara u nove optužbe i poniženja, u nove bičeve mržnje i podjela, u nova nezadovoljstva i muke i nasilja… Nisu li i sve strahote Domovinskoga rata bile posljedice sustavno ubijenih istina, i stravično konstruiranih laži i podvala, koje su smišljeno proizvodili osjećaj ugroženosti i poticale ideje o cijepanju i prekrajanu države Hrvatske, o tzv. krajinama, u kojima više i ne bi bila hrvatska.., nego srpska velika država… 


(Stara i poznata četnička ideja i cilj, koji je još u mnogim glavama, i ne samo u glavama!)… 

Kao da ovaj narod hrvatski na ovoj zemlji svojoj nije nikad bio od nikoga i ničim ugrožen… Kao da nikad od nikoga nije bio na svojoj zemlji obespravljen, zanijekan, A mnogi su mu nijekali, osporavali, i otimali ovu zemlju.. Mnogi su bili istjerivani sa svojih ognjišta i raseljavani, „milom i silom“, na sve strane svijeta… Od Europe do Ognjene zemlje i Novog Zelanda.., rasuta je još cijela jedna Hrvatska.., često zaboravljena, optuživana, progonjena…

Mi danas ovdje molimo Boga i za one koji nemaju mira zbog počinjenih zlodjela u mržnji i laži.., za one koje prešućene i otkrivene istina peku, progone ili iritiraju.., pa bi ih oni opet, po starom receptu prekrajali ili ponovno u grobove zakapali i za to opet optuživali… Izgleda kao da se takvi sve više međusobno ohrabruju i sve glasnije čuju, kako bi opet ušutkali istinu... i svojom „istinom“ udarali pa i optuživali svoj narod.., kako je to nažalost bilo…

Mi molimo za one koji upornim ponavljanjem obmana i laži kako komunizma, tako i obmanama o Domovinskom ratu, o braniteljima, otvaraju nove rane i izazivaju nove podjele, suprotnosti i političke obračune.., siju nove nevjerice i sumnje te ugrožavaju tako potrebiti  mir i sigurnost života u cijeloj državi… 


Ponavljam riječi biskupa sisačkog mons. Vlade Košića izrečene u Bleiburgu ove godine: 
„Prestanite, molimo vas s tim izluđivanjem našega naroda. Neka se priznaju sve žrtve. Neka prestanu ponavljanja laži, pisanje nedogođene povijesti i krivotvorenje Istine..“ 

Mi ovdje molimo Gospodina za kršćansku hrabrost i jakost duha i zajedništvo našega narod.., da uzmognemo, bez mržnje, koja nikome ne koristi a svime škodi,  dopustiti i pomoći istini da nam se otkrije u svojoj cjelovitosti.., jer samo nas „istina može osloboditi“, rekao je naš Gospodin, Učitelj i jedini pravi spasitelj svijeta. A treba nam prave slobode u ovim vremenima novih iskušenja na svim područjima života… U slobodu ovoga naroda i zemlje hrvatske je uloženo puno ljubavi, brige, krvi, stradanja žrtava… Za slobodu sve djece Božje, Bog naš je založio sav svoj život na križu.., i pozvao nas da ga slijedimo… Križ je put i znak naše slobode u Bogu… Treba nam slobode prave Istinite Božje, Kristove slobode, da bi mogli Istinu živjeti, istinito opraštati, istinito se miriti, biti u miru i u ljubavi živjeti i graditi bolji život, i bolju domovinu, bogatu i sretnu  za sve njezine ljude… 

Sloboda se mora dogoditi u nama, u našim pametima, srcima i duši. To može učiniti i darovati samo Bog… 


Sve drugo su isprazne fraze koji mnogi (naročito političari svih vrsta) koriste za nove podvale…

„Obranimo ljubav, ona svima treba,
praštanje i nada, darovi su neba,
pogledaj u oči Stvoritelju svom.
Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju..,
nije nas ostavio Bog… Amen!



http://www.viktimologija.hr

"JESMO LI UOPĆE SVJESNI U KAKVOJ ZEMLJI BOŽANSKE LJEPOTE, PREDIVNE PRIRODE I KLIME ŽIVIMO ? "


OTOK ČAROBNE LJEPOTE   I  STOLJETNE VJERE

Hrvatska je rijetka zemlja u Europi koja ima takvu blagodat mora, otoka, sunca i mirisne mediteranske vegetacije. More čini čak jednu trećinu hrvatske površine, čak 31.067 km². Ukupno je 1185 otoka i otočića, a njihova obala iznosi nevjerojatnih 4058 km. No, od tolikog broja otoka, nastanjenih je samo 67. Najveći su otoci Krk i Cres na sjeveru, dok su na jugu najmanji Elafitski otoci, rjeđe zvani Jelenski. Nekoć je život na otocima cvao, a danas je ugrožen. Posve neopravdano, jer su otoci svojom ljepotom, klimom i ekološkim prednostima, najpoželjnija mjesta za život u Hrvatskoj. Stranci su to uvijek bolje od nas prepoznavali i zato su se, i s istoka i sa zapada, vjekovima nastojali dočepati naše obale i otoka. A posebno u ovo današnje vrijeme, kad su Hrvatsku počeli nemilosrdno rasprodavati.

Lopud 04
Lopud 14 Lopud 15

Jesmo li uopće svjesni u kakvoj zemlji božanske ljepote, predivne prirode i klime živimo? Jesmo li svjesni tradicije i baštine koju nasljeđujemo svojim rođenjem u Hrvatskoj? 

Jesmo li uopće svjesni kako imamo obvezu čuvati za buduće naraštaje sve što nam je Bog dao na uživanje? 

To su pitanja koja naviru kada brodom iz dubrovačke luke Gruž plovimo prema Elafitskim otocima. Elafitsko otočje čini sedam otoka: Daksa, Koločep, Sv. Andrija, Lopud, Rudo, Šipan i Jakljan. U prošlosti su svi bili nastanjeni, a danas samo četiri, od kojih su Koločep, Lopud i Šipan iznimne turističke atrakcije. Oni su i u prošlosti imali posebnu važnost za Dubrovačku Republiku, jer su ondje bili izgrađeni ljetnikovci, samostani i dvorovi najbogatije dubrovačke vlastele. Dubrovačka uprava nad otocima bilježi se već od 1272., a na Lopudu je bilo sjedište knežije od godine 1457., pa je bio izgrađen i Knežev dvor. Lopud je nekoć imao i svoju brodsku flotu od čak 80-ak brodova, kao i brodogradilište. Bogati pomorci uredili su mjesto, izgradili svoje kuće i pristanište za trgovačke brodove. Ondje je bio pravi ladanjski raj dubrovačkih obitelji, gdje je uz osiguran odmor, mir, užitak, postojala i mogućnost obavljanja poslova. Uz dvorce su se uređivali parkovi i gradile se obiteljske kapelice. Osim kapelica, na malom otoku postojala su čak tri samostana i nekoliko većih crkvi. Lopud je površine samo 4,63 km², a ima oko četrdesetak vjerskih objekata, gotovo desetak po kvadratnom kilometru. Postoji li još igdje u Hrvatskoj tako mnogobrojan i usredotočen graditeljski prikaz pobožnosti i katoličke vjere naših predaka?

Lopud 00
Lopud 01
Lopud 02

S morske strane, pri uplovljavanju u Lopud, uočljiv je franjevački samostan koji je imao i obrambenu funkciju. Obrambeni zidovi izgrađeni su 1516., a tvrđava s kulama izgrađena je 1592. godine. Ističe se i zvonik crkve sv. Marije od Špilice, koja je izgrađena milodarima lopudskih plemića, a danas je župna crkva. U središtu mjesta nalazi se dominikanski samostan sa crkvom sv. Nikole. Dominikanci su već 1482. otvorili školu koja je dala mnoge svećenike, znanstvenike, trgovce i dobrotvore. Uz crkvu sv. Nikole, u kojoj se u sezoni osim povremenih služenja misa održavaju i koncerti, nalazi se i prekrasan park obitelji Đorđić-Mayneri, danas javni park sa šetnicama i egzotičnim nasadima. Povrh franjevačkog samostana nalaze se ruševni ostaci još jednog samostana, a u podnožju najvišeg vrha otoka, Polačica (214 m), nalazi se tzv. Španjolska tvrđava sv. Šimuna iz 1511. godine. S nje se pruža prekrasan pogled na cijelo otočje, a nekoč je služila za sklanjanje stanovništva i obranu otoka od Turaka. Turci su ipak napali otoke Šipan, Lopud i Koločep 1571. i napravili neviđenu pustoš. Mnoge žitelje otoka odveli su u roblje. Nakon toga dubrovačka je vlada naredila još jače utvrđivanje svih otoka i izgradnju novih obrambenih kula.

 
Lopud 08
Lopud 10
Lopud 12

Na otoku su i ostaci četiriju starokršćanskih crkava: sv. Ilija, sv. Ivan Krstitelj, sv. Petar i sv. Nikola. One svjedoče o starohrvatskoj kulturi i opstojnosti Hrvata na tim prostorima od najranijih vremena. Crkve sv. Ilije i sv. Ivana Krstitelja ukrašene su starohrvatskim pleterom, uklesanim u kamene zidove. Na Ivanjem brdu povrh Lopuda nalazi se crkva sv. Ivana Krstitelja,koja je svojom zvonjavom vjekovima upozoravala stanovništvo otoka na svaku nadolazeću opasnost. Podno sv. Ivana, u unutrašnjosti, vodi put prema drugoj strani otoka. Ondje se nalazi veliko staro gospodarstvo sa zapuštenim vinogradima, koji i danas svjedoče o prirodnom bogatsvu, ljepoti i blagodati života na otoku. Kroz hladovinu stogodišnjih borova, mirisnim šumskim i poljskim stazama, dolazi se do druge strane otoka, do prekrasne pješčane plaže Šunj. U blagom luku, nekih petstotina metara, pruža se prekrasna laguna plavetnila i zelenila, spoj kristalno čistog mora, pijeska i tamnozelenih borova. Kažu, jedan od najljepših zaljeva i plaža na Jadranu, danas sigurno rijetka turistička i rekreativna atrakcija. Povrh plaže, u borovu šumarku, nalazi se crkva Gospe od Šunja. Izvana naizgled jednostavna crkva skriva uzbudljivo povijesno crkveno blago. Istinita priča govori kako je crkvu podigao milanski plemić Otton Visconti, koji je na povratku s križarskih pohoda doživio olujno nevrijeme nedaleko od Šunja i zavjetovao se da će podignuti crkvu Gospi u čast ako se uspije spasiti. Svoje je obećanje ispunio dostojanstveno i raskošno, u čast Majci Božjoj na Šunju. O tome svjedoči njegov grb ugrađen u crkvi.

Lopud 05
Lopud 06
Lopud 07

Na Lopudu su rođene neke značajne osobe, koje su slavu hrvatske domovine pronosile svijetom. Brodovlasnik Miho Pracat Pracatović, rođen je na Lopudu 1528. i školovao se kod dominikanaca, sudjelovao je svojim brodom u pohodu na Portugal za u doba kralja Filipa II. Golemo bogatstvo, koje je stekao trgujući svijetom, ostavio je u dobrotvorne svrhe Dubrovačkoj Republici. Jedini je pučanin kojemu je po doluci Senata podignut spomenik 1638. u Kneževu dvoru u Dubrovniku. Poznat je također admiral i diplomat Vice Bune, rođen u Lopudu 1559., koji je bio u službi španjolskoga kralja kao savjetnik. Bio je zapovjednik dijela španjolske oceanske flote, a poslije i izaslanik španjolskih kraljeva Filipa II. i Filipa III. u Indiji i Belgiji. Nosio je naziv viteza Kristova reda i postao je konzul Dubrovačke Republike. Njegovom je zaslugom španjolski dvor prisilio Veneciju da napusti otok Lastovo, koji su Mlečani oteli Dubrovniku. Za taj pothvat primio je zlatnu kolajnu Dubrovačke Republike. Umro je u 53. godini života u Napulju, a pokopan je po vlastitoj želji na Lopudu u crkvi sv. Trojstva. Primjeri samo tih dvoje ljudi govore kako su Hrvati rođeni na Lopudu bili ugledni i uvažavani u svijetu.

Lopud 16
Lopud 17
Lopud 18

Mnoge građevine na Elafitima i u Dubrovniku pokazuju da je na tlu Hrvatske bilo poprište europske i svjetske povijesti. Danas na Lopudu postoje samo skromno označene staze na kojima turisti mogu razgledavati znamenitosti. Postoje tiskani vodiči, karte i turistički prospekti na raznim jezicima. No je li to dovoljno? Sigurno nije, jer prospekti nikada ne mogu prenijeti ono što može živa riječ. Turistička šetnja pokazuje da je Lopud otok pun čarobne ljepote i hrvatske stoljetne vjere. Istražujući znamenitosti Lopuda, hrvatski čovjek može na tim povijesnim putovima susresti strane turiste kako samostalno lutaju razgledavajući njegovu sakralnu baštinu. No, oni uglavnom nisu ni svjesni što vide, i što traže, i što koja starohrvatska crkvica predstavlja. Nužno bi bilo i financijski sigurno isplativo, da na Lopudu djeluju mladi turistički vodiči, studenti povijesti umjetnosti, jezika, arhitekture..., koji bi vodili strance otočkim stazama i dobrim znanjem stranih jezika opisivali stoljetna povijesna zbivanja na otoku i u Hrvatskoj. Strancima je potrebno objasniti značaj svake starohrvatske crkvice, utvrde ili samostana, upravo tako, kako se to radi u stranom svijetu. Tada bi Englezi, Amerikanci, Francuzi i Nizozemci, koji često dolaze na Lopud, a nemaju pojma o hrvatskim kulturnim dosezima kroz stoljeća, temeljem povijesnih činjenica posve drugačije doživjeli Hrvatsku. Svakako bi se s više poštovanja vraćali u svoje zemlje, sjećajući se ne samo predivnog mora i sunca. 

Na Lopudu je na samo 4,63 km² neprijeporno vidljivo kako Hrvatska nikada nije pripadala kulturi istoka i Balkana. Na Lopudu je uočljivo kako je Hrvatska svojom povijesnom baštinom uvijek pripadala Europi. 


Samo nas europska politika, uz pomoć nekih domaćih političkih neznalica i prodanih duša, stoljećima gura u društvo onih kojima nikada nismo pripadali, ni povijesno, ni kulturno, ni vjerom, a ponajmanje po ljudskom poštenju.


Damir Borovčak, http://hakave.org



ČETIRI CVIJETA




Kad četiri ti dobiješ cvijeta -
jedan je ljiljan, ljiljan bijeli.
Znaj da neka radost za tebe cvjeta
- da drugi neki dobro tebi htjeli.




Dobiješ li ružu purpurnu, crvenu,
ljubav te sprema obuzet posvema.
Laticu nikad ti ne trgaj njenu,
jer i trnja na ruži nije da nema.




Sad ljubičice plave ti pomiriši,
neka tajna u njima se skriva!
Glas zbora nek ti bude tiši, tiši
- možda i neki sanak da dosniva!




Cvijet jorgovana da l' zbori o sreći?
Eh, to ti neću reći, neću reći!

autor stihova Mile Prpa

VOLIŠ LI HRVATSKU ?










Budući da je vrijeme godišnjih odmora prispjelo predlažem vam da odvojite dio slobodnog vremena, te  navedene   naslove knjiga  neizostavno pročitate.





  1. Damir Borovčak – Voliš li Hrvatsku ?
  2. Michael D.O.Brien  -Otok svijeta
  3. Isabelle Jarry – Moje je ime nečujno

Djela iznad navedenih autora dostupna su u knjižnicama.  

  1. Mile Prpa – Knjiga života i Filozofija čovjeka

O  književnim  djelima   g.Prpe možete se obavijestiti ponaosob na web stranici   www.mile-prpa.com , i  putem e-mail adrese : mile.prpa@zg.t-com.hr  o dostupnosti. 

......................










15. GODIŠNJICA GENOCIDA U SREBRENICI


15. godišnjica  genocida u Srebrenici,















Srebrenica, 11. srpnja 2010. - Nakon komemoracije u Potočarima će biti pokop posmrtnih ostataka 775 žrtava ekshumiranih iz masovnih grobnica. Očekuje se da će na komemoraciju i pokop doći više od 50.000 ljudi.

I u Njemačkoj je obilježena godišnjica ovog strašnog zločina. Ispred Branderburških vrata nekoliko nevladinih udruga postavilo je 16.744 cipela koje simboliziraju 8372 žrtve Srebrenice. Organizatori kažu kako na ovaj način žele predočiti dimenziju zločina građanima Njemačke.

Od cipela koje su prikupili njemačke i austrijske udruge u suradnji s udrugama iz BiH do sljedeće godine u Potočarima žele napraviti osam metara visok stup srama u obliku znaka UN kako se nikada ne bi zaboravio propust ove organizacije u sprečavanju genocida.

U Srebrenici je ubijeno više od osam tisuća muškaraca i dječaka, a Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u posljednjoj je presudi skupini bivših visokih časnika vojske bosanskih Srba, izrečenoj u lipnju, potvrdio kako je u Srebrenici počinjen zločin genocida. Na komemoraciji se očekuje dolazak mnogobrojnih izaslanstava, među kojima i hrvatskog.

Komemorativnom sjednicom skupštine općine Srebrenica u subotu je u tom gradu počelo službeno obilježavanje petnaeste obljetnice genocida koji su nad Bošnjacima s tog područja počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića.

Na sjednici općinske skupštine zastupnici su odali počast svim stradalim Srebreničanima.

Jučer kasno poslijepodne u Srebrenicu je stiglo više od tri tisuće sudionika marša mira. Oni su prije dva dana krenuli iz Sapne u okolici Tuzle i zatim pješačili stazama kojima su se u srpnju 1995. iz Srebrenice pred srpskim snagama povlačili preživjeli Bošnjaci.

tportal

........................


Nedužno stradali neka počivaju u miru Božjem !

BOJE LJETA
















































" Ništa nam ne može pružiti takav mir kao mi sami "


Ralph Waldo Emerson 
...................
http://www.youtube.com/watch?v=ejXPcv9MS7s&feature=related



DA SE NE ZABORAVI


Andrija Andabak

( 1956 - 1992 )

Životopis

Rođen je 6. rujna 1956. u Splitu, otac Stjepan, oženio se Nadom. Kao dijete je došao živjeti u Nuštar blizu Vinkovaca u Slavoniji.

Prije rata je radio u Vupiku. Dragovoljno se priključio Hrvatskoj vojsci koja se tada osnivala. Andabak je postao iskusan u protuoklopnoj borbi i vješt u upotrebi Maljutke (AT-3 Sagger) te su zbog mnogobrojnih uništenih tenkova on i njegova postrojba postali legendarni.
Poginuo je 7. srpnja 1992. u Bosanskoj posavini i pokopan je u Nuštru.
Andabaku je priznato uništenje 32 tenka i oklopna vozila i njegovu čast izdaje se priznanje Andrija Andabak svakome tko uništi tri ili više oklopnih vozila. Protuoklopni 5. gardijske brigade također nosi njegovu ime.

Čin

  • Bojnik
  • Pukovnik (posmrtno)

Odlikovanja

  • 19. prosinca 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom
  • Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
  • Spomenica Domovinskog rata

Dužnosti

Umro

Poginuo na ratištu u Bosanskoj posavini 7. srpnja 1992. godine.

...........

Preuzeto sa str. http://dragovoljac.com

Andrija Andabak

Život za Hrvatsku
Andrija Andabak bio je jedan od heroja domovinskog rata koji je,nakon uništenog
velikog broja oklopnih čudovišta,položio i svoj život u svojoj posljednjoj borbi

 Andrija Andabak, hrvatski vitez, junak domovinskog rata.


Bojnik Andrija Andabak spada u stroj neustrašivih boraca za slobodu jedine nam hrvatske domovine. Nisu mu trebali pozivi. Kad je domovina u opasnosti, onda je treba braniti. Andabak nije imao pričuvne zemlje.


Rodio se 1956. godine u Splitu, a još kao dijete došao je u Nuštar. Volio je Slavoniju. Radovao joj se. Mir njegovog Nuštra ugrozili su srpski osvajaci. Za Andriju Andabaka nije bilo dvojbi: stati sučelice neprijatelju bilo je pitanje časti i opstanka. A bojnik Andrija Andabak bio je jedan od onih ljudi koji nije mogao mirno gledati kako se napada njegov dom, domovi njegovih susjeda, njegova jedina Hrvatska. Iz mirnog obiteljskog života i rada u Vupiku krenuo je u borbu za obranu istočne Slavonije. Nije dvojio, kao mnogi drugi. Sloboda Hrvatske, mirni život njegove obitelj, njegova dva sina, bilo je ispred svega. Baš kako i spada pravom Hrvatu.


Kad je čovjek napadnut on ponekad dobije nadnaravnu snagu, za njega nema prepreka, nema to cilja koji ne bi mogao postići. Postoje trenutci, kasnije ih nazovemo povijesnim, kad čovjeka iz mirnog obiteljskog pretvara u neustrašivog junaka.

Takav je bio i bojnik Andrija Andabak. Lovac na tankove, s pravom su ga zvali. Srcem je jurišao na oklop . Uništio je velik broj oklopnih čudovišta. Podvig za povijest. Znao je da preko njega ne smiju proći. Jer, iza njega nalazili su se ljudi, dijeca. On je njihov branitelj.

Još u početku rata Andrija Andabak se uključio dragovoljno u obranu svoje Hrvatske... i svoje Slavonije, svojeg Vukovara svojih Vinkovaca, svojeg Nuštra.... Borac s maljutkom, nepogrešiv, bezgranično zaljubljen u Hrvatsku, njezine ravnice, njezin kamen, njezine rijeke.

Za nju je živio, za nju je poginuo... u svojoj posljednjoj borbi. Poginuo je, ali se nije uklonio. On je bio na hrvatskoj zemlji. Iz borbe je otišao u povijest, u sjećanje, jednom za vječnost. Ponosan je svatko tko ga je poznavao. Čast je bila ratovati s takvim junakom. Obični čovjek Andrija Andabak veselio se malim stvarima. Bio je ponosan i na priznanja koja je zaslužio svojim dijelovanje. Od mnogobrojnih najviše mu je značio poziv vrhovnog zapovijednika dr. Franje Tuđmana i susret s njim. Hrvatska i Slavonija pamte svoje junake, svoje vitezove. Ponekad čovjek ne može pojmiti što sve može obićni hrvatski čovjek kad djeluje vođen pravdom, istinom, domoljubljem.

Lik borca i čovjeka bojnika Andrije Andabaka ne blijedi. Poginuo je u trideset i šestoj godini života. Još je toliko toga želio dati svojoj voljenoj zemlji.

Na njega podsjeća i priznanje koje nosi njegovo ime, ono koje mogu dobiti samo njegovi naslijednici, oni koji unište najmanje tri oklopnjaka. Prvo priznanje uručeno je njegovoj supruzi Nadi. Čast je zavrijediti priznanje koje podsjeća na Andriju Andabaka koji je založio svoj život u temelje našega hrvatskog bića. Nikad ga nećemo zaboraviti. 

Počivao u miru Božjem!


................








Laka mu hrvatska gruda, počivao u miru Božjem !

GRANČICA LIPE U CVATU



MLADA LIPA

Mlada lipa! – I lipa, lipa mala!
I bor i smreka, kesten i platana.
U sjenci stojim – osmijeh mi dala,
usna njena, ta usna razdragana.
Zalistale breze i hrašće lisjem,
zabuktale cvatom živice i grmi.
U lagan kroku vinogradskim trsjem
- staza pred nama, puteljak strmi.
Ja ju grlim, ona zagrlila mene.
U paru skupa, ja i lipa, lipa mala
 -kraj oraha nekog i njegve sjene.
Zjenica zrenje očima mi brala.
Uzdah dubno mnome izazvala.
Al’ ne rekla hvala, ne rekla hvala!


autor stihova Mile Prpa



PRIZOR LJETA NA RIJECI BOSUT




VII

...... Moj je čamac tek malena krhka stvarčica, nije u stanju premostiti divlje valove po kiši. Ako gotovo lebdeći stupiš u njega, nježno ću te prevesti do zaklona obale, tamo gdje se mreškaju tamne vode, slične uzburkanu snu: tamo gdje gugutanje golubice s onemoćalih grana podnevne sjenke elegičnim čini.

Na kraju dana, kad se umoriš, ubrat ću orošeni ljiljan, njime ti ukrasiti kosu i zatim otići.

Rabindranath Tagore