Hrvatska moralna stranputica
Budućnost
neke države, pored ostalih, počiva i na stupovima moralnosti i
pravednosti.
Moralnost i pravednost u nekoj državi su poput poštenja i čestitosti
koju
uzoran čovjek nosi u svojoj duši. I takvom čovjeku svi vjeruju, u njeg
se
pouzdaju svi – od njegove vlastite obitelji, prijatelja pa sve do
njegovih
suradnika, ili onih koji su mu ukazali neko javno povjerenje bilo
gospodarsko
ili političko. Čovjek koji bi moralno posrnuo – prestaje biti osoba
kojoj ljudi
vjeruju, pače od njeg se svi sklanjaju.
Kad
u jednoj državi moralno i po čestitosti posrne politička garnitura koja
ju
vodi, prestaje biti politička garnitura kojoj narod vjeruje, (ali
situacija
nije ista kao u slučaju pojedinca koji
moralno posrne), jer se narod od takve posrnule političke garniture nema
gdje
skloniti. Narod se osjeća nesigurno, neperspektivno, zabrinuto, i
najčešće je u
situaciji da ne zna što mu je činiti. A posebno mu je otežana situacija
kad zna
da će i na narednim slobodnim i demokratskim izborima dobiti istu ili
sličnu
garnituru političara na vlasti. Premda stoji ona Lenjinova tvrdnja – ako
nešto u
državi ne štima narod se ne može smjeniti. Ali mi ne živimo u
revolucionarnim
vremenima da bismo vlast rušili oružanim revolucijama, koje su u pravilu
još
veće zlo. Ali nije rješenje ni kontinuirana rezignacija naroda.
Ta
rezignacija u hrvatskom narodu (pa i u onome u dijaspori) je vrlo duboka, ne
samo da rezignira narod kao narod, kao puk – već je prisutna i rezignacija u
institucijama kulture, znanosti, braniteljskim i drugim udrugama, visokim
školskim i znanstvenim institucijama, gospodarskim,
pa djelomično i vjerskim. Nitko nije sposoban, nitko nije kadar da se javno i
glasno usprotivi i da politici otvoreno kaže – Pa što to vi radite, kamo vodite ovaj narod? Kakvi ste vi to
ljudi? Narod je zapljusnut putem medija izvještavanja o kriminalu u vašim
redovima, o bezakonju, o pljački, otimačini, uništavanju gospodarstva,
makinacijama – nigdje vijesti o boljitku, novim radnim mjestima, stranim
ulaganjima u gospodarske proizvodne objekte, o velikim kulturnim
manifestacijama, o pokretanju snage hrvatskog naroda, o jedinstvu domovinske i
iseljene Hrvatske, o uzornim pojedincima umjetnicima, znanstvenicima i sl.
Hrvatska
politika Hrvatsku ne shvaća ozbiljno, ona se bavi sama sobom. Ona umjesto da se
bori i ratuje za proizvodne programe, ona ratuje i međusobno, ali i sa oporbom. Samo i isključivo s jednim
ciljem na obje strane – ugrabiti ili zadržati kormilo vlasti u rukama što duže
i pod svaku cijenu, pa i bez obzira što je hrvatski brod zbog težine političkog
tereta koji nosi već dobrano ispod nivoa vode, gdje pa pravilima brodarenja, ne
bi smio nikako biti.
Takva
politika niti izbliza nije zaštitila
hrvatske nacionalne interese, a posebno ne nacionalno dostojanstvo koje se
eklatantno gazi u Haaškom sudu, kao instrumentu medjunarodne politike „discipliniranja“
Hrvatske kao neželjenog djeteta, ali i na domaćim sudovima – u tijeku je pogrom
istaknutih hrvatskih branitelja, bez
kojih se ne bi dobio Domovinski rat niti bi nas više bilo na našim prostorima. Danas se na HTV-u o njima govori kao o – ratnim zločincima, a ne o
braniteljima. A neizmjerno im mnogo dugujemo. Dugujemo im nešto što je
najdragocijenije – dugujemo im našu slobodu.
Ako politika nije sposobna
cijeniti žrtvu, žrtvu krvi i života za narod, takvoj politici nema mjesta u
Hrvatskoj. Niti s jednom riječi se nisu usprotiville (političke garniture koje
su vladale zadnjih desetak godina) na
političku optužbu iz Haaga da je Domovinski rat tj. Oluja bio
„zajednički zločinački pothvat...“ a koja tvrdnja je naprosto suluda i naprosto
nevjerojatno da izlazi iz usta medjunarodnog pravosudnog tijela.
A
spomenik u Srbu je bez iti najmanje dvojbe najniži moralni pad hrvatske
politike – to je zloćudno popuštanje i klanjanje opakom četništvu i njegova zlokobna
rehabilitacija u Hrvatskoj.
Politika
ne želi čuti glas naroda, niti na jednom području. Ne priznaje ni rezultate
potpisa za referendum, a jednako tako promjenom ustavnih odredbi o referendumu
unaprijed najavljuje narodu da će Hrvatsku uvući u EU iako je svjesna da
visokopostotno - to narod ne prihvaća.
A
posebno da ne govorimo o njenoj umočenosti u sumnjive transakcije HYPO banke i
to široko i duboko, kako se čuje, čak ne samo iz jedne već iz više političkih
stranaka.
Hrvatska
politika se vodi dvoglavo, rašljasto - jedna ona na Pantovčaku, koju više nitko
ozbiljan već godinama ozbiljno i ne
shvaća, i ne zna čemu ona zapravo uopće i služi, i druga u Banskim dvorima (ali
tamo nema nikakvog Bana, a kamoli onog koji bi bio dostojan da bude prvi među
svim pripadnicima mučeničkog hrvatskog
naroda). Tamo su političari činovničkog kova i mentaliteta, prikupljenih iz
političkih stranaka s brda zdola, a koje stranke su dobrano na ovaj ili onaj
način moralno krahirale i jedva da imadu ikakvu podršku u narodu.
Hrvatska
politika je pred sebe postavila „cilj svih ciljeva - bezuvjetni ulazak u EU“.
Svatko u narodu zna da će tamo dobiti mačka u vreći. Nema kritičkog pristupa
toj sudbonosnoj odluci, nema javnih i znanstvenih rasprava o onome što nas tamo
čeka. A istina je da tamo možemo - dobiti malo, ali najizglednije možemo izgubiti sve! To je opasan rulet. Ankete
pokazuju da jedva jedna četvrtina hrvatskih građana podržava taj ulazak. Ali
zato su pravni mudraci u Saboru izmijenili Ustav pa je dovoljno da na
referendum iziđe samo jedan čovjek i da glasa „za“ i Hrvatska bi na temelju
takvog glasanja - pravno, pravno valjano, zakonski i u skladu s Ustavom ušla u
tu asocijaciju, kao da se udružuje u neki – lovački savez za lov prepelica. Koje
li ponižavanje naroda, koji nikada u povijesti nije bio tako ponižen i
izigravan!? Nekad, naš slavni sportski
komentator Mladen Delić, bi uzviknuo – Ljudi moji, je li ovo moguće? Moguće je,
moguće je i štošta drugo jer narod šuti, rezignira.
A u
pravnoj teoriji, još onoj iz doba Rimskog Carstva, vrijedila je i još uvijek
vrijedi u suvremenom svijetu pravna izreka – Tko šuti smatra se da pristaje.
Šutnja je najbolja podloga za nevaljale odluke, nerijetko i one sudbonosne iz
kojih nema povratka. Šutnja sama po sebi može nekad biti i najbolje
govorništvo, ali je inače vrlo opasna stvar. Grješke u politici se ne
opraštaju. U politici se šah igra po sustavu – taknuto, maknuto! Onaj koji to
ne zna, nema što tražiti u politici. Politiku nikada ne vodi narod, nigdje u
svijetu i nikada u povijesti. Pojedinci su ti koji ga vode u „svijetla“ obzorja
ili u provaliju, a ponajčešće na neke sumorne livade. A na narodu je da ih
izabere. Pri tome, u tom izboru, ne samo da greške nisu isključene, već su
česte. I zato narod mora postati – politički misleća kategorija. Mora birati
mudre, poštene i istinoljubive vođe. Sjetimo se samo kako Tibetaci biraju svoga
– dalaj lamu. Odgajaju ga još od ranog djetinjstva, i do sada jedva da su ikada
pogriješili.
Hrvatska
nema društvene, a ni političke, pa čak ni represivne mehanizme koje bi
spriječile pojedince, hrvatske građane, koji su antihrvatski raspoloženi, i koji na
svakome koraku javno ruju protiv države. Njima se daje publicitet na TV, radiju
i drugim sredstvima priopćavanja. Oni predlažu ukidanje naziva nekih ulica koje
su imenovane po vrlo zaslužnim ljudima, oni izjavljuju da je ovaj ili onaj istaknuti
branitelj ratni zločinac, bez ikakvog sudskog procesa i sl. (Zbog čega bi, za
tako javno izgovorenu riječ i neargumentiranu optužbu, odmah trebale biti
pokrenute pravosudne institucije da to momentalno sankcioniraju). Oni optužuju
Hrvatsku na svakom koraku. U bilo kojem drugom narodu bili bi momentalno
maknuti s političke i svake druge javne scene, a ponegdje u svijetu doživjeli bi
i drugačiju nimalo ugodnu sudbinu. Kod
nas takvi ljudi kao da predstavljaju „savijest“ i naroda i države. Čisti
neprijatelji svega hrvatskoga, a postali su nedodirljivi i imaju status „svete
krave“. Sramota za naše društvo, a posebno za političku vlast, koja to ne samo
da tolerira, već kao da ih i podržava. Ima ih samo šačica, a zauzimaju 80%
prostora u javnim nastupima na masovnim medijima.
Hrvatska
jeopasno krenula moralnom stranputicom.
Taj spust traje već godinama, a uzrokovan je dovođenjem u vrh državne politike
ljudi kojima Hrvatska nije baš previše prilegla srcu, osim da im je materijalno
vrlo iskoristiva, pa treba loviti svaku šansu, i to im je jedini razlog zbog
čega je koliko toliko podržavaju – samo do granica svog vlastitog osobnog materijalnog
interesa.
To
je izravno izazvalo okretanje leđa jednog dijela naroda prema vlastitoj državi,
ali nažalost i prema vlastitoj sudbini. Borba za slobodu nekog naroda ne
prestaje činom dobivanja vlastite države, ta borba je trajna, kontinuirana. Ona
ne smije imati ni mira ni primirja. Sloboda se brani na svakom koraku, u svakom
pa i najsitnijem segmentu, ali i u punini vremena, neprekidno, uvijek i u svim
situacijama. Sloboda se teško i krvavo zadobiva, a može se izgubiti u tren oka.
Zato svi na oprezI Ne dopustimo nikome u Hrvatskoj da je ruje iznutra, da je javno
omalovažava, da je ocrnjuje, kriminalizira – i ukratko, neprimjetno mic po mic iznutra
razara. Tiha voda brijege roni – kaže naš narod. U hrvatskoj politici primjećuje se bolestan sindrom –
sindrom samoptuživanja. Takav sindrom je nepoznat u povijesti bilo kojeg
naroda.
Slijedom
svega navedenog, da bismo se izvukli iz ove moralne baruštine i teške
gospodarske i političke situacije u koju je zemlja zapala - zagovornik sam temeljite ustavne reforme ustroja
države. Ukidanje dvovlašća (Pantovčak i Banski dvori) i sl. Trebali bismo se
malo podsjetiti na organizaciju vlasti u Hrvatskoj za vrijeme naših časnih
banova. Politika nikome ne bi smjela postati sinekura i izvor blagostanja i osobnog
bogaćenja. Moralni ljudi shvaćaju politiku ne kao vlast, već kao obavezu, kao
časnu dužnost služenja voljenom narodu. To dvovlašće ili viševlašće nikamo nas
ne vodi, jer se ne zna ni tko pije ni tko plaća.
(Jer blagodat je uprava u rukama postojanog čovjeka, a rasipništvo vlada
tamo gdje je više gospodara. St.zavj.)
Zato
zagovaram, pa makar to nekima ne znam kako zvučalo i anakrono, ponovnu
uspostavu povijesne institucije – Hrvatskog
bana! A umjesto vlade uspostaviti Bansko vijeće, koje se ne bi sastojalo od
stranačkih ljudi, kojekakvih brbljavaca i nepouzdanih, već isključivo od
najuglednijih stručnjaka iz različitih oblasti iz domovine i dijaspore. Ljude
koje krase znanje, ugled i čestitost. Ako mislimo spasiti našu hrvatsku državu,
koja se opasno nasukala na hrid korupcije i malverzacija, a kriminal joj
prešao, i to masovno, iz podzemlja u nadzemlje, u brojne državne institucije i
to u njenom samom političkom vrhu. Bez temeljitog ustavnog preustroja države,
gospodarsko, političko i moralno stanje u Hrvatskoj ne može ozdraviti. Zato kao
narod, kao birači, kao njeni građani radi naše budućnosti i budućnosti našeg
potomstva trebamo – obuzdati politiku, koja je očito krenula u neželjenom
pravcu. Rijeka koja je mutna u svome izvoru nikada se do svoga ušća ne može
razbistriti. Hrvatska je mutna i zamuljena s vrha svoje politike. To je u
Hrvatskoj već jasno i svakom malom djetetu.
Istinoljubivost,
poštenje, ljubav, domoljublje, čovjekoljublje, Bogoljublje, čestitost,
pravednost, žrtvovanje, solidarnost, altruizam i sl. još uvijek su žive kategorije, jer
su vječne.
I nikakav ih predsjednik ili
premijer, ili neka politička stranka, mafija ili diktator bilo koje države u
svijetu ne može ukinuti, kao što se ne može ukinuti kiša ili sjaj sunca.
Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com
