|
Danas, na prvi dan Nove godine, ni
mnogi kršćani neće se sjetiti da je danas i svetkovina Svete Bogorodice
Marije.
Svijet ulazi u Novu godinu sa
šampanjcem i konfetama, u buci petardi i sjaju vatrometa, nazdravljajući
simbolično novome početku, opaštajući se od stare godine koja tako odlazi u
povijest. Nekima je prošla godina bila dobra, plodna i rodna, neki će poželjeti
da se nikada više ne ponovi. Mnogi će na staroj godini zahvaliti Bogu, ali
većina nas upravljat će poglede na preklopljene kazaljke sata koje će,
točno u ponoć, donijeti nadu u bolje sutra. Čovjek se nikada ne prestaje
nadati, niti ikada prestaje slaviti. U čovjeku je kodirana potreba da se
veseli i obilježava važne dane, osobito one koji vraćaju nadu i s kojima se
opraštamo od prošlosti, često se odričući i svojih nedjela i propusta,
čvrsto donoseći nove odluke. Dana nam je nova prilika da se popravimo, da
svučemo, kao zmije, stari isluženi svlak, da donesemo nove odluke (s njima
uvijek, smiješno, započinjemo novu godinu – odlučujemo ostaviti cigarete,
krenuti na dijetu i slične banalnosti koje tobože traže samodisciplinu)...
Dok tako u novu godinu ulazimo s prvim taktovima valcera, opijeni vinom, Lijepim plavim Dunavom, i nadom, s papirnatim slavljeničkim
šeširima na glavama i zapetljani u sjajne lamete, Crkva ostaje u prostoru
tišine i duhovnosti. Ovaj prostor je Marijina sfera, mjesto današnje
slavljenice, Svete Bogorodice kojoj je posvećen današnji dan, simbol novoga
početka, uvijek iznova pružene prilike. Upravo današnja čitanja to nam daju
naslutiti.
Prvo čitanje iz Knjige Brojeva
svjedoči o snazi Božjega blagoslova. Mira nema bez blagoslova, upravo zato
ovih dana obilazimo vaše domove da bismo, blagoslovivši ih, otvorili vrata
Kristu, Knezu mira. Stoga, uvijek i u svakoj prilici blagoslivljajte one
koje volite (pa i one koje ne volite, s drugom namjenom), zazivajte na njih
milostivoga Duha, neka ih čuva od svakoga zla, neka im podari mir i ljubav,
neka ih okrijepi i osmisli im živote, ispuni ih pravim smislom, ukaže im na
pravi cilj. „Neka te blagoslovi Bog i neka te čuva! Neka te Gospodin licem
svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na
te i mir ti donese! Tako neka zazivaju Ime moje nad sinove Izraelove, i ja
ću ih blagoslivljati!“, riječi su Gospodinove upravljene Mojsiju kao uputa
kako zazivati mir i blagoslov na svoj narod.
Drugo čitanje iz poslanice svetoga
Pavla Galaćanima najavljuje novo stvaranje čovjeka u Kristu; jer smo
postali sinovi, „odasla Bog u srca naša Duha koji kliče: „Abba! Oče!“. Bog
nam je po Mariji, kojoj posvećujemo današnji dan, poslao Spasitelja,
darovao nam svoga Sina po kojemu smo i mi postali baštinici Božji. Tako
smo, od robova, postali djeca Božja, a time i baštinici njegova nasljedstva
– vječnoga života.
Dok vani grmi pirotehnika, a na crnoj
se nebeskoj podlozi igraju boje, Crkva ostaje oaza duhovnosti, posebice
misleći na Mariju koja je na svijet donijela Spasitelja, čiji nedavni
rođendan nije bio ni približno ovako obilježen, premda je tek s Njime
svijet dobio priliku za novi početak. „Marija u sebi pohranjivaše sve ove
događaje i prebiraše ih u svome srcu“, riječi su iz današnjega evanđelja. O
čemu li je Bogorodica razmišljala još u betlehemskome skromnom zaklonu?
Sigurno se, zaljubljeno, divila djetetu, ali kako se nosila s činjenicom da
je to nejako djetešce ujedno i (ni manje ni više nego) Spasitelj svega
svijeta i da je poslan radi velikih djela? Sigurno se pitala zašto je,
između svih žena, upravo ona odabrana biti mu majkom? Marija ne govori
mnogo, ona je sva u šutnji i kontemplaciji, njezin je govor unutarnji,
govor srca, posve je uronjena u duhovnost. Slično se o Mariji govori i kad
su ona i Josip, nakon tri dana traženja, našli svoga dvanaestogodišnjaka u
hramu, i kad im je rekao: „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca
svoga?“ I na kraju ovoga evanđelja stoji: „Njegova majka sve je te događaje
brižno čuvala u srcu“ (Lk 2, 51). Pa i kad joj je anđeo Gabrijel navijestio
da će začeti i roditi sina, razmišljala je o neobičnom pozdravu kojim je
bila počašćena (Lk 1, 29), a kamo li ne o ulozi koja joj je bila
namijenjena. I kod Šimunova prorokovanja u kojemu starac Isusa naziva „svjetlom
na prosvjetljenje naroda“ i „slavom puka izraelskoga“ Marija se čudila
svemu onome što se govorilo o Isusu (Lk 2, 33).
Svaki događaj i svaka riječ ulazili su
u dubinu njezina srca i duše. Ona je bila čovjek duhovnosti, živjela u
izravnoj tajanstvenoj vezi s Nebom, s Gospodinom u čijim je rukama bila
oruđe i oružje mira, koliko to god paradokslano zvučalo. Kraljica mira nije
ni sanjala da će biti okrunjena zvijezdama, da će, na zlatnome prijestolju,
s djetetom u rukama, zatirati gujin rod i boriti se za mir među ljudima,
kao prava odvjetnica čovječanstva. Ona je sebe nazivala službenicom i bila
je spremna služiti svome gospodaru – Gospodinu – do kraja života, do kraja
svoje misije, do kraja svijeta.
Bez mira i izmirenja nema novoga
početka. Neka nas Kraljica mira, divna Bogorodica koja nas uvodi u novu
godinu, izmiri sa svima našima, i s nama samima. Neka nam pomogne držati se
pravoga puta i održavati ravnotežu između izvanjskoga sjaja noćašnjega dočeka
i pravoga sjaja koji je na svijet došao s njezinim Jedincem. Jer, ni svi
vatrometi svijeta ne mogu nadglasati anđeoske zborove koji su zapjevali s
neba na dan Spasiteljeva rođenja, niti mogu svojim sjajnim vatrenim
vodoskocima zasjeniti svjetlo zvijezda koje su se, iste te noći
Spasiteljeva rođenja, tiho i svečano smiješile okupljene iznad betlehemske
štalice.
Amen.
|
|