Svatko razuman je u tri prethodne reportaže o Humcu (muzej, galerija i knjižnica) mogao steći dojam o važnosti hercegovačkih franjevaca za opstojnost hrvatske kulture i Hrvata u Hercegovini. Na žalost, i dandanas ima onih koji teško prihvaćaju činjenice. Poštena inteligencija već 60 godina sustavno sotonizira ne samo fratre već i hercegovačke Hrvate, te "primitivce iz vukojebine" kako ih je nedavno opisao kolumnist u zagrebačkim novinama. A stradanja hercegovačkih franjevaca i Hrvata još uvijek su tabu tema – Široki Brijeg, Vrgorac i Radimlje!
"Kao zagrebački nadbiskup, prigodu ovog slavlja sv. Ante na Humcu povezujem s osobitim vjerničkim činom hodočašća Hercegovini, zemlji ponosnoj, iz koje potječu mnogi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, koji se u svojim novim župama u Zagrebu i okolici prepoznatljivo odlikuju svojom odanošću Katoličkoj Crkvi… Cijela naša povijest prožeta je crkvenom prisutnosti. O tome svjedoči ovaj samostan na Humcu. U tragičnim godinama raznih stranih osvajača, vlastodržaca i ideologija, jedina institucija koja je očuvala i potpirivala nadu u narodu bila je Katolička crkva. Kada su se gubila sva uporišta Crkva je ostajala kao jedini zaklon i to je u pamćenju našega naroda tako snažno prisutno." – iz propovjedi kardinala Bozanića na Humcu 13. lipnja 2008. godine.
Istočno samostansko krilo, te stara i nova crkva Sv. Ante Padovanskog
Prvi franjevci dolaze u Ljubušku krajinu još za vrijeme Kotromanića i tu osnivaju svoj samostan početkom XV stoljeća. Sredinom XVI stoljeća (1563.g) Turci su srušili samostan i crkvu, a 1699. zabranjuju franjevcima pastoralnu djelatnost.
Nova samostanska i župna crkva sv. Ante Padovanskoga na Humcu građena je od 1987. do 1989. godine, a radovi su završeni 2004. godine.
Na blagdan sv. Ante Padovanskog (13. lipnja), zaštitnika Franjevačkog samostana na Humcu, ovdje se okuplja nekoliko desetaka tisuća hodočasnika iz cijele Hercegovine i južne Dalmacije.
Sv. Antun Padovanski (Lisabon, 1195. - Padova, 13. lipnja 1231.)
Unutarnji prostor nove crkve
Vitraji i slike akademskog slikara Virgila Nevjestića
Stara župna crkva i glavni ulaz u samostan
Broj vjernika i obitelji u humačkoj župi:
Godina Obitelji Vjernika
1867. 523 3.407
1902. 1.004 6.999
1940. 1.650 10.729
1975. 2.137 10.837
2005. 3.345 13.085
Žrtvenici u staroj crkvi do 1961. godine: oltar Srca Isusova iz XVII st.(lijevo); oltar Sv. Ante iz 1725. (u sredini); oltar Srce Marijino iz XIX st.(desno)
Obnovom se namjerava vratiti izgled crkve kakav je imala do 1961.
Župni ured na Humcu: fotografije 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca
Nažalost, šira hrvatska javnost zna malo ili ništa o ovim stradanjima. Taj zločin je godinama bio tabu tema, sve do raspada Jugoslavije.
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na Brijegu:
u lijevom donjem kutu fotografije je "Krv mučenika – sjeme kršćana", uokvirene podne daske na kojima je krv fra Valetina Zovka i fra Andrije Topića iz Kočerina
Fra Valentin Zovko (župnik u Kočerinu) i fra Andrija Topić (mladomisnik u Kočerinu), su ubijeni iza ponoći 20. svibnja 1945. pred očima svoje sestre, odnosno majke.
Dokument Opštinskog povjereništva Komunističke partije Jugoslavije za Kočerin (od 21 –V 1945.) iznosi partizansko priznanje ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića na Kočerinu. U svome izvješću Sreskom komitetu KPJ u Mostaru nakon što zaključuje da se situacija na ovom terenu pogoršala jer bande jedan ogroman dio naroda ove opštine odvlače na svoje pozicije i sa takvom podrškom bandi u narodu imaju još premoć, i da je milicija koja se nalazi pri ovoj opštini potpuno beskorisna, piše:
»Povodom svega ovoga, na ovaj teren je došao drugi bataljon narodne odbrane, čijemu je štabu ovo povjereništvo kao i sekretar ove opštine iznio stav fratera u samom Kočerinu kao i njihov reakcionerski stav, na osnovu čega je navedeni bataljon likvidirao ove reakcionare pod klamuflažom neprijatelja/ustaško-četničkih bandi/. Prema našem uvidjanju kod naroda vlada veliko ožalošćenje, ma daje kroz narod prosvirano da su to učinile ustaško-četničke bande, a o čemu je dokumentovala i fratotska sluškinja. Narod povodom ubijstava ovih fratora, po svim uvidjanjima, stoji u suprotnom mišljenju naše propagande. Po ovoj tački uzeti su zadatci: da se održi zbor na sahrani ovih bandita, preko kojega će se ukazati narodu na zlodjela ustaško-četničkih bandi, kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih će se dokumenata govoriti o bratstvu i jedinstvu… Za povjereništvo Danilo Pecelj«.
Široki Brijeg - crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na Brijegu
Poznata franjevačka Klasična gimnazija na Širokom Brijegu, koja je odgajala "ustaške zlikovce", prestala je s radom 7. veljače 1945. godine. Toga su dana partizani XI dalmatinske udarne brigade upali u franjevački samostan na Širokom Brijegu i ubili zatečene profesore: hercegovačkog provincijala fra dr. Lea Petrovića i još jedanaest franjevaca. Ubijene su potom zapalili.
Od 66 pogubljenih hercegovačkih franjevaca čak polovica je bila sa širokobriješkog područja.
Danas se zna za grobove njih 30. U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Brijegu počivaju kosti dvadeset i jednog ubijenog franjevca.
dr. fra Didak Burić, dr. fra Gaudencije Ivančić, dr. fra Svetozar Petric, dr. fra Bonicije Rupčić, dr. fra Rufin Šilić, dr. fra Jerko Mihaljević, dr. fra Mladen Barbarić, dr. fra Marijan Zubac, prof. fra Didak Ćorić, prof. fra Srećko Granić, prof. fra Vojislav Mikulić, prof. fra Placid Pandžić, prof. fra Rajko Radišić, prof. fra Nikola Ivanković, inž. fra Pio Nuić, fra Bosiljko Vukojević, fra Božidar Ćorić, fra Lovre Babić, fra Ivo Bagarić, fra Honorije Čilić, fra Mijo Čuić, fra Karlo Grbavac, fra Mirko Magzan, fra Krsto Ravlić, fra Drago Stojić i fra Stanko Vasilj.
Od 1945. do 1990. procesuirano je i osuđeno 90 hercegovačkih franjevaca (ukupno 380 godina zatvora) i više od 70.000 Hrvata u Hercegovini, koji su proglašeni šovinistima i neprijateljima "bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda".
Prof. dr. fra Andrija Nikić objavio je poimenični popis hercegovačkih franjevaca osuđenih u vrijeme Jugoslavije. Iz tog dugačkog popisa izdvajamo tek nekoliko imena, kao podsjetnik poštenoj inteligenciji i pseudopovjesniku Slavku Goldsteinu koji je nedavno cinično ustvrdio da se rezolucija Vijeća Europe br. 1471 o osudi komunističkih totalitarnih režima ne odnosi na Jugoslaviju (pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, povrede ljudskih prava, lustracija i dr.).
Fra Mladen Filip Barbarić (Blizanci, 15. kolovoza 1898. – Humac, 10. veljače 1988.) zatvoren je prvi put u srpnju 1934. za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Poslije Drugog svjetskog rata u istražnom zatvoru od 7. svibnja do 31. kolovoza 1945; 1948. osuđen na 3 godine zatvora s prisilnim radom (22. travnja 1948. – 22. travnja 1951); 31. ožujka 1952. je ponovno osuđen na 6 godina zatvora u Mostaru i Zenici, i 10 godina gubitka građanskih i političkih prava.
Fra Janko Nikola Bubalo (+1997.), u istrazi u Ljubuškom od 6. veljače - 6. travnja 1945., tri puta izvođen na strijeljanje, pa je zbog toga od 1947. do smrti trpio teške duševne posljedice.
Fra Bože Slavko Bubalo (+1987.), u istrazi u Ljubuškom od 10. veljače - 15. travnja 1947.; dva puta izvođen na strijeljanje te doživio živčani i duševni slom, zbog kojega je od 1950. do smrti ostao nesposoban.
Fra Mijo Ivan Čuić (+1959.), 2. veljače 1946. u Travniku osuđen na smrt strijeljanjem, zatim u Sarajevu 8. travnja 1946. kazna preinačena u 20 godina zatvora;
Fra Ferdo Petar Vlašić (+1995.), u 2. kolovoza 1945. osuđen na 16 godina strogog zatvora i 5 godina ograničenih građanskih prava;
Fra Lovre Mate Babić (+ 1986.), 1946. u Mostaru osuđen na 15 godina zatvora s prisilnim radom i 10 godina gubitka građanskih i političkih prava;
Fra Karlo Nikola Grbavac (+1955.), 5. lipnja 1946. osuđen na 15 godina zatvora i 7 godina gubitka građanskih i političkih prava;
Fra Smiljan Tvrtko Zvonar (+1960.), osuđen 11. srpnja 1952. u Mostaru na 15 godina i 5 godina ograničenih prava;
Fra Jerko Ante Mihaljević (+1975.), 18. ožujka 1947. u Zagrebu osuđen na 12 godina zatvora s prisilnim radom i 5 godina gubitka građanskih i političkih prava;
Fra Bonicije Ivan Rupčić (+1984.), 3. lipnja 1950. u Mostaru osuđen na 8 godina zatvora s prisilnim radom i 2 godine bez građanskih prava;
Fra Nikola Franjo Ivanković (+1952.), u istrazi u Mariboru, Zagrebu, Sarajevu i Mostaru 7. svibnja – 31. kolovoza 1945.; ponovno zatvoren 1. rujna 1945. u Mostaru te istom 5. kolovoza 1946. osuđen na 7 godina zatvora i 5 godina lišenja političkih prava;
Fra Željko Ante Zadro (+1967.), 16. svibnja 1952. u Livnu osuđen na 5 godina strogog zatvora;
Ivo Turudić (rođ. 1961.), gimnazijalac u sjemeništu, 4. travnja 1980. osuđen na 8 godina;
Međugorje
Fra Jozo Zovko (rođ. 1941.) uhićen je 17. kolovoza 1981. i osuđen na tri i pol godine zatvora jer je 11. srpnja 1981. u svojoj propovijedi u Međugorju obezvrijedio jubilarnu 40. obljetnicu "narodne revolucije".
S njim su zajedno zatvoreni fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić.
Sudilo se katoličkoj Hercegovini, i Crkvi jer je ona bila pokretačka snaga hrvatskog duha, kulture, morala, nacionalne svijesti i ponosa, ukratko: duhovnog bića hrvatskoga naroda u Hercegovini.
Spomenik Lipanjskim žrtvama; Vrgorac 15. lipnja 1942.
Spomenik Lipanjskim žrtvama je 1942. godine podigla vlast NDH, ali su ga srušili partizani nakon ulaska u Vrgorac krajem listopada 1944. godine. Novi spomenik žrtvama partizanskog zločina podignut je nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske i to na lokaciji kod ulaza na vrgoračko gradsko groblje.
Jedna četa partizanskog bataljona Josip Jurčević upala je u Vrgorac 15. lipnja 1942. godine. Tog dana su bez suda streljali 33 Vrgorčana (preživio je Mate Jerkušić), mahom imućne i ugledne ljude.
Štab partizanskog bataljona Josip Jurčević (politički je komesar bio Nedo Bošković) u izvještaju komandantu četvrte operativne zone Glavnog Štaba NOP odreda Hrvatske piše o strijeljanju 33 Vrgorčana: "…Po dobivenim informacijama od R.K. Vrgorac, pohapsili [smo] i zadržali u zatvoru 50 špijuna sa žandarima. Poslije konsultovanja između Štaba i R.K. Vrgorac, ustanovljeno je, da između ostalih nijesu svi zaslužili smrtnu kaznu, pak smo konačno zaključili da svi oni koji su aktivno učestvovali u razaranju Narodno-oslobodilačke borbe kao i oni koji su sudjelovali u ustaški pokret na mjesto smo streljali."
*U Vrgorcu do kapitulacije Italije (8. rujna 1943. godine) nije moglo biti ustaške vojnice jer je Vrgorac spadao u tzv. drugu zonu u kojoj su mogle postojati samo civilne institucije NDH.
*R.K. - Rajonski komitet Komunističke partije, a ne rukometni klub.
Perverznom odlukom komunističkih vlasti, petnaesti lipanj je u Vrgorcu izabran za Dan komune (dan Oslobođenja Vrgorca - spomen na «blistavu» pobjedu), a ne 24. listopad kad su partizani 1944. godine konačno zauzeli Vrgorac. Dan komune obilježavao se do 1990. godine i tada je zadnji put proslavljen, a ukinula ga je HDZ-ova vlast nakon pobjede nad SKH-SDP (reformirani komunisti) na općinskim izborima 1993. godine. Od tada se kao dan općine (od 1997. Grada) slavi 29. lipnja na dan Svetog Petra i Pavla.
Gradsko groblje u Vrgorcu; kameni križ s hrvatskim pleterom
U zoru 31. kolovoza 1942. više od tri stotine žitelja vrgorskih sela i Vrgorca zaklali su istočno-hercegovački četnici (pomoćne jedinice talijanske vojske zvane MVAC ili "pravoslavne formacije"). Zapovjednik četničkog pokolja poslije je promijenio stranu i krajem rata postao zamjenik komandanta 29. Divizije NOVJ.
U tom svijetlu razumljivija je izjava prof. dr. Milorada Pupavca: "U Hrvatskoj nema pravde bez petokrake u srcu!"(Novi list, 28. srpnja 2005.)
2008. godine otkrivena je masovna grobnica katolika u Vrgorcu, u kojoj su nađeni ostaci 30 do 40 mještana Ljubuškog, žrtve partizanskog zločina iz 1945.
Partizani su pri paničnom povlačenju iz Ljubuškoga u veljači 1945. pokupili Ljubušake kao živi štit (zatvorenike, žene, starce i fra Maksimilijana Jurčića). Pogubili su ih čim su ušli u Vrgorac, kod groblja. Zemni ostaci fra Maksimilijan Jurčića su, s još dva kostura, otkriveni 2007. godine.
Florijan Boras u svojoj knjizi "Spomenica ljubuškim žrtvama" ustvrđuje kako je u Ljubuškom tijekom i netom nakon Drugoga svjetskog rata poginulo i ubijeno oko 2460 Hrvata, a ima još neistraženih grobnica za koje se zna.
Komisija Hrvatskoga državnog sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, osnovana 1991. i sastavljena od 60-ak članova, prestala je s radom 2000. u obnovljenim starim političkim promjenama i formalno ukinuta 2003. Prema njezinim podatcima, do mjeseca rujna 1999. na području Republike Hrvatske popisano je preko 1.000 grobišta. Njezinim dokidanjem onemogućeno je, na toj razini, daljnje prikupljanje podataka o ratnim i poratnim žrtvama.
Poštena inteligencija, koja zločine opravdava u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata, je tako svako daljnje istraživanje poratnih zločina ponovno usmjerila na nedostupne pismohrane Saveza komunista Jugoslavije (OZN-e, KNOJ-a, UDB-e).
Pogled na Vidovo polje, "hrvatski hercegovački Bleiburg" u Radimlji kod Stoca
Nekropola stećaka i korito rijeke Radimlje ("Modra rijeka" hrvatskog pjesnika pjesnika Mak Dizdara iz Stoca) u mjestu Radimlje
Spomenik žrtvama Bleiburga i Križnog puta 1945. na Vidovom polju u Radimlji
Zašto je ovaj spomenik podignut baš ovdje na Vidovom polju, na livadi izvan nekropole stećaka?
Zato jer su baš ovdje, samo 50 metara od spomenika, uz korito rijeke Radimlje, kopane jame i u njih (ali i u rijeku Radimlju) bacani hercegovački Hrvati te brojni svećenici, koji su se naivno vračali kući 1945. i nakon križnog puta 1946., da bi ih onda ovdje partizani i OZN-a streljali.
Po onome što nam je u razgovoru rekao jedan hrvatski dida iz Stoca - "ovdje je obitelj Raguž izgubila samo(!) 70 momaka, a ni druge nisu bolje prošle"- možemo zaključiti o razmjeru etničkog čišćenja ovog geostrateški važnog prostora: nekada granica Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, odnosno granica Banovine Hrvatske.
Evo što je o stradanju ovdašnjih Hrvata u tom poratnom vremenu rekao Mostarsko-duvanjski biskup dr. Petar Čulo:
"Izbjeglice iz istočne Hercegovine (kotar Stolac) moraju se vraćati natrag u staru postojbinu, ali im je tamo sve porušeno, pa tako ništa nemaju, hrane se korijenjem. Nešto hrane dobivaju što dolazi od Unre, ali tek nakon što se podmire muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije toliko šikanirana kao katolička...
Radi se o fizičkom istrebljenju katolika. Radi toga ne ubijaju se ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Radi toga četnici se puštaju ili blago sude, a katolici neštedimice ubijaju i po sudu i bez suda. Katolici su raja, koja mora muslimanima kulučiti kao u doba osmanlijskog feudalizma."
Spomenik – fontanu od bijelog mramora u obliku križa izgradila je hrvatska tvrtka iz Ravnog 2005. godine.
Ravno je mjesto u istočnoj Hercegovini, u kome su do 1991. većinu stanovništva činili Hrvati, a koje je napadom JNA 1. listopada 1991. spaljeno i do temelja razoreno. Bosanskohercegovačke vlasti na čelu s Alijom Izetbegovićem na njega su reagirale tako da je on odgovorio da to nije "njihov rat".
Dva dana nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske(!) spaljena su do temelja hrvatska sela Struga kod Čapljine i Ilići kod Mostara, a ničim izazvani srpski oficiri iz Bileće (vojna akademija Kraljevine Jugoslavije) su žitelje sela, hercegovačke Hrvate, zaklali ili žive bacili u vatru. To su činjenice. A onda nas je poštena inteligencija učila pjevati Bilećanku: "Sred pušaka bajuneta… po kamenu hercegovačkom…"
Dva kilometra od Radimlje, uz cestu prema Čapljini, nalazi se selo Maslina sa spomenikom iz 1994. g., podignutom hercegovačkim Hrvatima iz tog sela, žrtvama četničkih bajuneta iz 1942. godine. Napominjemo da se selo Maslina nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni.
Pastirsko pismo katoličkih biskupa objavljeno u Zagrebu 20. rujna 1945. analizira novu vlast, njezin novi sustav vrijednosti nametnut u tisku, odgoju, braku, školi, gospodarstvu, bolnicama:
»… Tko može dokazati da su toliki na smrt osuđeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskog postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili – njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio.«
»… Kada su se svršile ratne operacije, nisu prestale smrtne osude katoličkih svećenika. Njihov broj prema našim podacima iznosi: 243 mrtva, 169 u zatvorima i logorima, 89 nestalih, svega 491. To je broj, kakvog ne pozna povijest balkanskih zemalja kroz duga stoljeća. «
»… Još nas nešto osobito boli. To je materijalistički i bezbožnički duh, koji se danas javno i potajno, službeno i neslužbeno, širi po našoj domovini. «
U Zagrebu, dne. 20. rujna 1945.
Ljubomir Škrinjar, http://hakave.org
____________________________________________________
Zahvaljujem se, g.Ljubomiru Škrinjaru, istinskom rodoljubu na nesebično uloženom trudu , a na temelju vjerodostojnih činjeničnih podataka o proteklim nemilim i za svaku osudu događanjima omogućuje spoznati i
s razumijevanjem prihvatiti da laž nije dobrodošla ni u kojem slučaju, odnosno da laž nikada nije nadjačala, niti će nadjačati u konačnici glas istine.