Moj Bog
Našao sam ga i on je našao menemoj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.
Josip Pupačić
_____________________________________
Blaženstvo oduhovljavanja
_____________________________________
Blaženstvo oduhovljavanja
Oduševljenje hrani samo ljudske osjećaje, i to samo one emocije koje su nam ugodne, no koje ne moraju biti dobre, i to nisu uvijek. Možemo se npr. oduševiti time da srušimo neprijatelju sve crkve. Možemo oduševiti ljude za stvaranje Übermenscha, supermana, nadčovjeka.
Oduševljavatelji su demagozi koji vrlo brzo mogu upravljati masama (oni se boje pojedinaca!), manipulirajući njihovim osjećajima. Kad su zadobili njihove osjećaje, oni su pridobili i njihov razum te u nj kao lijevkom mogu stavljati svoje ideje, jer upravljaju i voljom čovjekovom. To je Hitlerov nadčovjek, Huxleyev novi svijet istih iz epruvete itd., itd.
Ljudi koji žive od emocija ne žive od stvarnosti i u stvarnosti života. Budući da emotivna napetost uglavnom kratko traje (bili bismo psihički uništeni kad bi ona dugo trajala), ljudi koji žive od emocija nestvarni su i nepredvidivi. Čas će se topiti od miline, čas kipjeti od gnjeva, letjeti u visine i padati nisko, obraćati cijeli grešni svijet i padati u blato grijeha.
Oduhovljavanje je proces koji dugo traje. Zapravo cijeloga života. I ne odvija se na pozornici nego u kući, u školi, na radnome mjestu, na odmoru, na ulici, u ekonomiji, u politici, u susretima sa simpatičnima i antipatičnima.
Oduhovljen čovjek ne negira postojanje svojih osjećaja bez obzira na to jesu li dobri ili zli, lijepi ili ružni. Kad bi ih negirao, njegova bi duhovnost lebdjela u zraku dok duh uvijek teži k tome da se utjelovi. Oduhovljen čovjek (za razliku od recepata nekadašnje askeze) čak ne bježi od postojanja ili pojave i najnegativnijih osjećaja i misli kod sebe. On zna: ako ih negira i bježi od njih, one će ga, umornoga i iscrpljenoga, odmorene čekati tamo kamo je mislio od njih pobjeći. On ih se ne boji pa zato nema zbog čega od njih bježati.
On nema uokvirenu sliku o sebi te stoga njima u lice može reći: "Ja znam da sam i takav, da mogu biti i takav." I nastavlja živjeti i vršiti svoje dužnosti bez obzira na to što ga negativne emocije još neće tako brzo napustiti. Kontaktira s njima kao Bernanosov župnik (Ivan Arški) u romanu "Pod svodom Sotone".
Oduhovljen čovjek ne uništava nijednu emociju nego ih sve upreže, koristi se njima. On zna: ako njegov život bude ovisio o osjećajima (koji su sad visoki, sad niski, sad rastapajući, sad puni tmine), njegov duhovni život umire. On vodi osjećaje, a ne oni njega (kao brana vodu, peć vatru). Oduhovljen čovjek djeluje, i to mu je dosta.
Oduševljavatelji su demagozi koji vrlo brzo mogu upravljati masama (oni se boje pojedinaca!), manipulirajući njihovim osjećajima. Kad su zadobili njihove osjećaje, oni su pridobili i njihov razum te u nj kao lijevkom mogu stavljati svoje ideje, jer upravljaju i voljom čovjekovom. To je Hitlerov nadčovjek, Huxleyev novi svijet istih iz epruvete itd., itd.
Ljudi koji žive od emocija ne žive od stvarnosti i u stvarnosti života. Budući da emotivna napetost uglavnom kratko traje (bili bismo psihički uništeni kad bi ona dugo trajala), ljudi koji žive od emocija nestvarni su i nepredvidivi. Čas će se topiti od miline, čas kipjeti od gnjeva, letjeti u visine i padati nisko, obraćati cijeli grešni svijet i padati u blato grijeha.
Oduhovljavanje je proces koji dugo traje. Zapravo cijeloga života. I ne odvija se na pozornici nego u kući, u školi, na radnome mjestu, na odmoru, na ulici, u ekonomiji, u politici, u susretima sa simpatičnima i antipatičnima.
Oduhovljen čovjek ne negira postojanje svojih osjećaja bez obzira na to jesu li dobri ili zli, lijepi ili ružni. Kad bi ih negirao, njegova bi duhovnost lebdjela u zraku dok duh uvijek teži k tome da se utjelovi. Oduhovljen čovjek (za razliku od recepata nekadašnje askeze) čak ne bježi od postojanja ili pojave i najnegativnijih osjećaja i misli kod sebe. On zna: ako ih negira i bježi od njih, one će ga, umornoga i iscrpljenoga, odmorene čekati tamo kamo je mislio od njih pobjeći. On ih se ne boji pa zato nema zbog čega od njih bježati.
On nema uokvirenu sliku o sebi te stoga njima u lice može reći: "Ja znam da sam i takav, da mogu biti i takav." I nastavlja živjeti i vršiti svoje dužnosti bez obzira na to što ga negativne emocije još neće tako brzo napustiti. Kontaktira s njima kao Bernanosov župnik (Ivan Arški) u romanu "Pod svodom Sotone".
Oduhovljen čovjek ne uništava nijednu emociju nego ih sve upreže, koristi se njima. On zna: ako njegov život bude ovisio o osjećajima (koji su sad visoki, sad niski, sad rastapajući, sad puni tmine), njegov duhovni život umire. On vodi osjećaje, a ne oni njega (kao brana vodu, peć vatru). Oduhovljen čovjek djeluje, i to mu je dosta.