| DAN ORHIDEJA |
Dogodilo se to nedavno u samome srcu Europe, kad je jedna mala europska zemlja, (jedna od najljepših zemalja svijeta, s desetak nacionalnih parkova, s više od tisuću i tri stotine prekrasnih otoka, s kristalno bistrim morem, s četrdesetak čarobnih manje više slapovitih rijeka, puna ljepote i ugodne klime, tek nedavno izišla iz nametnutog joj rata, ali kroz svoju povijest vrlo, vrlo nesretna zbog nesloge, svađe, mržnje i ljubomore među svojim ljudima, u njenom tek nekoliko milijuna brojčanom stanovništvu, a isto toliko, ako ne i više raseljenom po cijelome svijetu – dakle, dogodilo se da su raspisani svenarodni izbori – za izbor novog Predsjednika te zemlje s republikanskim uređenjem. Iako Ustav te zemlje to nije tražio, ali ovaj puta narod je želio izabrati nešto najbolje, nešto najplemenitije što je među svojim pripadnicima uopće bilo moguće pronaći. I dogodilo se da su se kandidirali brojni kandidati, kako oni s lijeve, jednako tako i oni s njene desne političke opcije. Kandidati različitih političkih stranaka, različitih svjetonazora, različitih programa, ostvarivih i neostvarivih, poznatih političara, državnih dužnosnika, kako onih na vlasti jednako tako i onih iz oporbe – bilo ih je u startu barem petnaestak, uglavnom materijalno vrlo imućnih i političkih utjecajnih ljudi. Ali dogodilo se... dogodilo se da se potiho, gotovo neprimjetno, kandidirao i jedan pjesnik, za kojeg je malo tko čuo, a kamoli mogao povjerovat da bi mogao proći na izborima..! I dogodilo se, na sveopće iznenađenje svih političara, anketara, izbornih analitičara, novinara, diplomata, pa i na iznenađenje cijeloga svijeta da je već u prvome krugu čak s 67% glasova, (a gotovo da je cijeli narod izišao na izbore) – pobijedio upravo taj pjesnik. Brzo su se razletjeli novinari, i novinske agencije cijeloga svijeta su javljale – da je jedan pjesnik političarima iz ruku na slobodnim izborima preoteo državu. Inauguracija je bila veličanstvena, s mnoštvom stranih državnika, s tisuće novinara, TV postaje cijeloga svijeta uživo su je prenosile! I svi su, na kraju očekivali što će taj pjesnik, kao novoizabrani predsjednik države učiniti, kako će izvući državu iz gospodarske krize, koju su generacije prethodnih političara na vlasti ogulile do kože. I ne samo ogulile već su rasprodale sve ono što je iti malo vrijedilo, a još gore kod međunarodnih kreditnih institucija zadužile su državu da se više decenijama iz tog duga neće moći izvući. Zemlja, u kojoj je pomalo zavladala i apatija, bezvoljnost, neperspektivnost i gubitak nade u budućnost, a poglavito kod mlađih naraštaja koji više svoju budućnost nisu mogli vidjeti ni u odlasku u inozemstvo, jer svugdje je bila slična situacija, slična kriza u svojim pojavnim oblicima. A novoizabrani predsjednik je znao da se sa državom može uspješno upravljati samo onda ukoliko država ima financijsko pokriće za svoj proračun. Dobro je znao da ako država ima pokriven proračun, da će se i druge njene oblasti, gospodarstvo i slično nekako pokrenuti, prekinuti stagnaciju i ubrzati svoj razvoj. A kako je bilo riječ o čovjeku koji je iznad svega cijeno duhovne i moralne vrijednosti, te bio čovjekoljubiv i istinoljubiv – to je uzroke svih narodnih nedaća potražio u nemoralu, nepoštenju, rasipništvu, krađi, korupciji, žrtvovanju vola zbog jednog šnicla i sl. Dakle u pojavama koje su preplavile cijeli svijet, a ne samo njegovu zemlju. Smatrao je da je uzrok cjelokupne svjetske krize umnožavanje bezakonja, što je neposredno proizišlo iz liberalizma. Iz liberalizma u zakonodavstvu, liberalizma u sudstvu, u bankarstvu, u investicijama, u odgovornosti, i gotovo u svim oblastima društvenog, gospodarskog, kulturnog i političkog života, gdje se je zbog toga na brojnim područjima izgubila kontrola, na državnom, pa često i na osobnom planu. Smatrao je da je nemoral, a poglavito gospodarski, uzročnih sveopće svjetske krize. I zato je odlučio svakom nemoralu u svojoj vlastitoj državi stati na kraj, a da bi bila i uzor čitavom svijetu, oduzeti instrumente koji taj nemoral materijalno potkrepljuju. Dakle oduzeti mu najjače oružje iz njegovih ruku – nemoralno (a nažalost i zakonito) stečeni kapital. Smatrao je da sve one novčane institucije gdje se zarađuje prevrtanjem novca za novac poput banaka, mjenjačnica, osiguravajućih društava, mirovinskih fondova i slično, ne mogu i ne smiju biti u vlasništvu pojedinaca već isključivo u vlasništvu države. Svako posjedovanje novčanih institucija u privatnom vlasništvu smatrao je najobičnijim prikrivenim zelenašenjem, zavijenim u celofan visokog bankarstva. Stoga je u svojoj zemlji, iako to baš nije išlo nimalo lako, izvršio nacionalizaciju tih institucija i ubrzo se je državni proračun napunio, pa u prihodovnoj strani i značajno prekipio. Smanjio je na minimum bankarske kamate, omogućio jeftine kredite građanima i poslovnim ljudima i tako pokrenuo proces oporavka gospodarstva. Smatrao je da je trenutna svjetska kriza upravo i krenula iz novčarskih institucija i novčarskog poslovnog nemorala, da se može riješiti samo tako da sve te institucije ponovno postanu isključivi monopol države. Njegov primjer su slijedile i druge države, i model se pokazao uspješnim. Kako se približavala prva godišnjica njegove inaguracije na vlasti, a gospodarstvo zemlje je osjetno oživjelo, a narodu se vratilo pouzdanje u budućnost i usadila se vjera u tog čovjeka, počeli su stizati prijedlozi o organizaciji velike proslave godišnnjice njegove inauguracije. Takvi su ga prijedlozi vrlo razljutili, ali i ožalostili, jer očito ljudi još nisu shvatili njegove namjere. Zabranio je bilo kakvu, pa i onu najmanju proslavu dana njegove inauguracije na vlasti s obrazloženjem da čovjek još ni izdaleka nije postao savršeno djelo Božje kreacije, a ponajmanje onaj na vlasti i da ga se nikako ne smije slaviti. Ali zato je odredio da se dan, tj. datum na koji pada godišnjica njegove inaguracije proglasi za Dan orhideja i da se slavi cvijet orhideje kao savršeno Božje djelo. Stoga je naredio svim ministrima, svim dužnosnicima državne vlasti, na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, svim ravnateljima ustanova, poduzeća, i svima drugima bez obzira na kojoj god bili rukovodnoj funkciji, pa i onoj najmanjoj, da će svi biti momentalno smijenjeni koji toga dana na svome radnom stolu ne budu imali cvijet orhideje. I to nipošto otrgnuti, već zasađeni u tegli, živi, svježi, rascvjetali. Naredio je da se taj dan u cijeloj zemlji slavi kao – Dan orhideja! Svi su to prihvatili ponajprije jer je naredba stigla s vrha vlasti, premda nisu baš ništa razumjeli, ali i iz bojazni za svoje mjesto, funkciju i sl. jer su znali da se njihov predsjednik drži riječi i da uvijek izvrši ono što javno najavi. Nastala je prava strka tko će na svome radnom stolu imati ljepšu orhideju. Manje više svi su se nekako dobro snašli jer su imali dovoljno vremena, a nekako kao da je i bila sezona orhideja. Ali nisu to samo učinili oni koji se nalaze na nekoj funkciji, već gotovo svi - i djeca i odrasli. Svi su htjeli imati svoj cvijet orhideje. Toga dana svi su, a brojni i sumnjičavo, buljili u cvijet orhideje kojeg su postavili na svoje radne stolove. Ali htjeli to ili ne priznati osjetili su sklad čudesne ljepote cvijeta, njen miris i sve ih je nekako ispunjavao nekakav osjećaj ljepote, smisla, mira, postojanosti, kao da pokraj sebe imaju neko dobrostivo duhovno biće, a ne neku običnu biljku. Toga dana najčešće izgovorena riječ bila je – orhideja. Nikada u svojoj povijesti, niti jednog dana kao toga, cijela nacija nije bila tako ujedinjena – oko jednog običnog cvijeta. Premda to nitko nije glasno upitao, pa čak ni najbližeg suradnika ili kolegu o smislu – svi su u sebi počeli razmišljati u čemu je smisao toga. No, ubrzo se je pronijela vijest da je najavljeno da će Predsjednik u 12 h preko medija priopćavanja obratiti se građanima i svima čestitati – Dan orhideja! I doista uskoro svi su bili pred svojim ekranima ili radioprijemnicima i čuli su topli, smireni, naprosto blaženi glas svog Predsjednika! - Dragi sugrađani! Čestitam vam – Dan orhideja! Mnogi koji pred sobom imate cvijet orhideje, istovremeno imate pred sobom i savršeno djelo Božje kreacije, savršeno baš u svemu. Ne samo da ne misli zlo, da ne ogovara, ne samo da ne krade, da ne vara, da ne ucjenjuje, da ne laže, da ne misli samo na sebe, već upravo obrnuto kao savršeno živo biće – oko sebe širi mir, neizrecivu ljepotu, sklad, miomiris, postojanost, i cijelu sebe daje, svu svoju ljepotu, svu svoju čaroliju, i sve svoje draži pruža nama, a pritom ništa od nas ne traži! Danas je u cijelom svijetu poznato oko dvadeset i sedam tisuća različitih prekrasnih vrsti orhideja. Ima ih upravo onoliko koliko ima i različitih ljudskih karaktera. Zato vas pozivam da se i mi ugledamo u cvijet orhideje, i pridonesemo svi, svatko na svoj način, da možda jednog dalekoga dana i mi postanemo tako savršeni, poput orhideje, kad ćemo moći slaviti – Dan čovjeka! Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com __________________________ I bi vrijeme stvaranja! I bi vrijeme trajanja! Traje vrijeme rastvaranja. Da li će biti vremena - za kajanja? ................... X Stazama kročim i cvjetni kamen gazim, svud raskoš bića zanos ljepote stere. Na sklad taj i samim pogledom pazim, to raskošje djevičanstva okom berem. Môra vidim prekrasna, valovljem čista, krkljaju rijeke, sve grotlom zbori. Čovjeka još nigdje, a ta Zemlja ista, no, glasom nekim nešto mi romori. O Gle, i čovjek tu je - sklad mu života brodi. U prirodu utkan, posvud ga prati dah življenja - sve živo ga vodi, spreman da bît svog poslanja shvati. A život i bilja i bića tako se jati, skrivene čari pred njeg se steru. To samosvojno biće sposobno je znati, razbor mu u svemu, imati će mjeru. P Svud priroda mu zbori i obljubljen biva, on je vrh svijesti što se žiću dade. Sudionik u tvorstvu - ruka mu živa i ljudske tvorbe tvoriti znade. Sloboda mu svijesti satkana u biću. Upravitelj on je sveg što dahom brodi, on spoznaju nosi, moć u otkriću - da prodire u tajne, da um ga vodi. R Gle, zar vidim to biće gdje razore stvara, vidim li nesklad sa životom što ga prati? Zar srazan u sebi i oko sebe razara, priroda to gleda, nemoćna da shvati? Vidim, kroči stazom što ne vodi k cilju, vidim, na čovjeka čovjek tu ruku diže. Vidim trag sumora u bićima i bilju, vidim, rasturu života sve je bliže. S Čujem buku što nije buk voda kad teku, čujem i krikove što su i krikovi bola. Čujem i pjesmu, ali razornu neku, plam vatre vidim, ta pustoš gola. Ćutim groze, to biće nema mjere, ćutim sraze, to biće sobom ne vlada. Ćutim nemoć, što mu se ponudi, vjere, ćutim i strah, da sve živo stog ne strada. T Stanište mu gledam, taj nesklad brodi. On je ratnik, vlada se ko buntovnik grubi. Oteo se Božjoj ruci što ga vodi, srazan u sebi i s drugima srazom se ljubi. Sraz u sebi nosi i srazno se stâni, priroda oko njeg već razorom gori. Žića što ga prate ne štuje, ne brani, oruđa smrti on posvuda tvori. U I sam sebe mori, među sobom se tare, jati se, krdi, tim prezirom plâvi. Sukoba vatre po svem svijetu žare, vrijednosti lažne ta duša mu slavi. Vidim ga mutna, ne bistra u svemu, sebičnost među sobom zakon mu prvi. I prema bićima i bilju što u službi njemu - neskladom življenja taj život mu vrvi. T I nauk mu čitam, povijest mu plini razorom, vidim kani drugima da vlada. umovlje mu samo te napore čini da podčini sebi, uzima sve - i sada. Vidim, razbor mu ne brodi prema tima što još nerođeni plove za života lukom. Oružja mu moćna u razorima - prirode Božje i što sam sagradi rukom. C Ne vidim mu nade sâm da ih tkaje, ne vidim mu zore skrivene u snima. Ne vidim mu volju da radošću sjaje, ne vidim mu tkanje mudrošću i razborima. Ne vidi sebe, duh mu gramzljivošću prede. Ozračje ne čuva što ga životom prati. ne shvaća da Zemlju vlastitu jede, podlogu pod sobom, to nikako da shvati. ................. "Gledajući u budućnost (kao na neko putovanje što stoji pred nama), ne gledajmo na ono što bi u toj budućnosti moglo biti dobro i lijepo, već gledajmo ono u sadašnjosti što bi moglo utjecati da to buduće dobro ne nastane ili postojeće dobro u budućnosti ne opstane." PROVISIO POSTERI TEMPORIS - FILOZOFSKO DJELO U STIHOVIMA , autor Mile Prpa |