KAD MIRIS IZIĐE IZ POLJSKOG CVIJEĆA
Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje... ! (Tarabić)
Da li ste ikada razmišljali o mirisu poljskog cvijeća?!
Ako niste to je autor ovog teksta učinio za vas. (Riječ je o mirisu poljskog cvijeća, a ne cvijeća u teglenicama ili plastenicima).
Ako niste to je autor ovog teksta učinio za vas. (Riječ je o mirisu poljskog cvijeća, a ne cvijeća u teglenicama ili plastenicima).
Kao ribe morske ili ptice nebeske, leptiri ili koralji – u punoj slobodi izrasta i poljsko cvijeće. Širi paletu svojih čudesnih mirisa, kao što se širi ruža vjetrova. I nikada niste sigurni da li puše - jugo, maestral, sjeverac, tramontana, možda i lagana bura ili tko zna kakav dah prirode struji prema vašem licu. Isto tako, šetajući se poljima u mjesecu lipnju na granici proljeća i ljeta, ili ni u proljeću ni u ljetu – već u sezoni njegovog rascvata, mirisna paleta posvuda se stere, hrani vam dušu miomirisima nektra, peludi i nahranjuje vaše oči čudesnom i neizrecivom ljepotom svojih latica.
I upravo ste naišli na stanište zrnate kamenike sa sitnim bijelim cvjetićima, i ako ste to pomirisali, taj miris ne biste mogli opisati, ali svakako asocira vas na miris raja. Par koraka dalje tu je stanište srčenjaka, divljeg klinčića, pušine i rumenike. Što kazati na njihove mirise?! I ako biste pomirisali i desetke tisuća različitih cvjetova, svaki od njih imao bi drugačiji i prepoznatljiv miris.
Šetajući proplancima naišli bismo i na brdsku sasu, cvijet nagnut, ljubičast, dlakav, a u poljima i na livadni pakujac, koji nas podsjeća pomalo i na ljubičicu.
Bacili ste pogled na drugu stranu i tad primjetiste cvjetna staništa – cvjetovi zlatnožute goruće boje; žabnjak ljutić, kaljužnica i planinčica. Niste mogli odoljeti njihovoj ljepoti i zbog toga ih niste ubrali (a to nikada nemojte ni činiti!) već ste se sagnuli i pomirisali ih, i što ste osjetili?!
To se ne može iskazati jer ni u jednom jeziku svijeta za to ne postoje rječnički pojmovi, već sve ostaje skrito, neizrecivo, tajnovito samo u dubinama vaše duše. Kao da se cvijet sa svojm mirisima povjerio samo vama, a vi ste zbog toga sretni i to nikome ne možete, ali i ne želite kazati.
Vaša šetnja kreće dalje, prelazite preko jedne livade i stižete na neku neobrađivanu tratinu. Kad tamo; žuto svjetluca sedmoprsta ( ruža), strše cvjetni grozdići ljekovite krvare. Poželjeli ste i njih pomirisati, ali ste od toga odustali. Jer ne postoji niti ga je moguće sačiniti – katalog mirisa, da biste neki miris u prirodi usporedili s registrom mirisa. Zato ćete teško razlikovati livadnu režuhu od zrnate kamenike. Prva je malo ružičastija, a druga bijelija.
Potom niste učinili niti dvadesetak koraka i ušli ste u svijet lepirnjača (male vije, ranjenika, esparzete, bijele djeteline, potkovice i smiljkete). I one imaju tajne svojih mirisa.
Ruža mirisa nije isto što i ruža vjetrova. Ruža vjetrova kako god da se složi sastoji se samo od nekoliko latica (jugo, bura, tramontana, maestral i sl.)
Ruža mirisa ima na tisuće i tisuće latica, i ni jednu ne možemo imenovati ili pronaći je u knjigama. To je tajanstveni, mistični miris, možete u njemu uživati samo u nedirnutoj prirodi, onoj iskonskoj i božanskog podrijetla.
Da biste sve to shvatili morate biti topla ljudska duša, očišćena od svih zlonamjera – i buktati ljubavlju prema svemu živućem.
A mi u našoj šetnji idemo i dalje preko livada, tratina, kamenjara, klisura, proplanaka, pašnjaka ili šumaraka. Nailazimo na sitnolisne mlječike, livadne iglice, pljuskavice i na svijet divljih maćuhica. Divlja maćuhica je svijet sam za sebe, kazali bismo svijet sui generis. Satima bismo mogli promatrati divlje maćuhice i pri tome nikada ne bismo mogli shvatiti zašto ih zovu divlje, kad je to nešto najplemenitije što smo možda ikada u životu i vidjeli. To bi isto bilo kao kad bismo slavuja nazivali divlji slavuj jer se ne da uloviti u krletku.
Na jednoj šumovitoj klisuri naiđosmo i na plavo-ljubičaste sirištare. Kakav je njihov miris? Odlučismo i neistraživati. Kao što sva vina imaju svoj bouquet koja vas zasite, ostadosmo zasićeni i cvjetnim mirisima, da više ništa ne bismo mogli ni razlikovati. Ne može more stati u – ljusku oraha!
Gle, livadna kadulja! Zeljasta trajnica, obrasla kratkim dlakama, četverobridna, remek-djelo bilinarskog graditeljstva. Kakav li je tek njen miris i miris njenih eteričnih ulja!? To nam ostade kao tajna. Pred nama trputac, broćike, prženica, i tko bi sve mogao znati sve tajne čudesnog bilinarstva, ljepote cvjetova, a iznad svega i tajni njihovih miomirisa.
Ali – Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća...! Zar bi to bilo ikad moguće!?!
Moguće je! Pesticidi, herbicidi i sl. učiniše svoje. Koliko smo puta na tržnicama i u cvjećarnam kupili neko voće ili buket nekog cvijeća. Niti smrdi, niti miriše, bez okusa i mirisa.
Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, to je kao da milost iziđe iz čovjeka! A kad milost iziđe iz čovjeka to je kao da miris iziđe iz poljskog cvijeća. Nad tom proročkom tvrdnjom trebali bismo se dobrano zamisliti. Ne dopustimo da nam iz cvijeća ikada iziđe miris, a ni iz čovjeka milost – jer to je miomiris ljubavi.
Zar... tko skroman u duhu i poštenje gaji, nije kao zadnji cvijet što miriše Bogom.
A takvih cvjetova je sve manje i manje!
Jer... Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka i kad rijeke izgube svoje zdravlje - prorok reče – otpočet će opći rat!
Zar ni mirisa u cvijetu, ni milosti u čovjeka, niti zdrave (čiste) rijeke...!?!
Kuda plovi ovaj brod!?!
Zagreb, 8, rujna 2006, autor teksta dipl. iur. Mile Prpa