MOST NA RIJECI BOSUT




NA MOSTU

Na mostu stojim preko vode neke,
dubno gledam dolje, sve brzakom, teče.
Uspomene u duhu ja pribrah daleke
-  pobuda me tače ili mi i reče.
Djetinjstva se sjetih – mlađahno biće,
što duh mi u njem prebivao tada.
I danas to isto klati mi se žiće,
i ponor poda mnom, ali mi se ne pada.
Ta rijeka neka teče, grgolji i kulja,
niz korito kamno, nek sve pere
slapovima bijelim ili snagom vrulja.
I vode uspomena mojih se krote,
buk poda mnom hukti, snagu stere
-   ko divlja rijeka i duh mi se ote!



KAD RIJEKA

Kad rijeka u izvoru mutna, ona
nikad se ne bistri i mutnoćom plovi.
Ako u njemu čista bistroći je sklona,
makar pritocima i nečistoću lovi.
I čovjek na vlasti ako mutan biva,
on je kao rijeka kaljuže puna.
Narodom cijelim ta prljavština se sliva,
mutnoćom je čini ta vlast mu i kruna.
Ako bistrini umnog vlast se dade,
svjetionik mu na čelu svjetlošću zbori.
Sav narod ko svijeća što svjetlost imade,
plam ljubavi i dobrote svud se tvori.
Plamom ljubavi, vatra narod mu grije
- za vođu srce svako udara i bije.

K BUKU VODA

K buku vôda nekih, duh me ponese,
k poletnom padu slapova im bijelih.
K prštećim rosama što se krijese
-   k buku vôda u snovima htjelih.
I kad râsapi sitni duge tkaju,
i kad vrulj vode grgolji kâmom.
I kad zapare zrakom titranjem traju,
i kad nešto huči i u meni samom.
I kad kamena greda nadvila se krilom,
i kad raslinje na njoj prženo žarom.
i kad sunce pali, stišće, presa.
I kad krvca me kroti, lupa bilom,
i k buku vôda – sve titra li jarom.
I sve mi se vrti, ritmom sve zaplesa.

DIVLJA RIJEKA

U nama teče neka
divlja, divlja rijeka.
Ona teče, ona hlapi.
U nama su neki slapi.

U nama je i buk
njenih slapova huk.
U nama je i zvuk
njenih ptica muk.

Kad ta rijeka kulja,
kad ta rijeka vrulja, grotla
teku, teku slapovi mulja
iz našeg uma, iz našeg kotla.

Tad su u nama i zvuci, huci, buci.

Ali kad ta rijeka krulja, vrulja, mulja,
krotla, grotla
-         bez huka, bez buka, u zvuku muka,
u muku zvuka i bez šuma,
sve se natrag vrati u ponor našeg uma,
u ponor našeg kotla.

Kad ta rijeka mulja, krulja, vrulja,
bez huka, buka, šuma – u ponor uma.

Mi više nismo mi!
-         Mi smo rulja, rulja!
Samo rulja!

DRUGA OBALA

Prijeđimo na obalu
        na drugu
valnu dužinu
u duhu!

Ovdje sve je strano
uhu.
Prijeđimo na obalu
drugu!

U našem sluhu
nastao je ptica muk. 

U našem lugu
izgubio se
slapa huk.

U tom krugu
ne vidimo dugu,
ne čujemo vjetra zvuk.

Prijeđimo na obalu
drugu!
Ovdje sve je muk.

U našem dugu
vrtimo se u krugu.
U našem sluhu
ispraznost ječi u uhu.

Prijeđimo na drugu
valnu dužinu u duhu!

Drugu valnu dužinu
u duhu.


Mile Prpa