 „Bleiburg je kruna jugoslavenstva“ (dr. Ivo Korsky) Najviše što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko uništavanje jednog „jugoslavenskog“ naroda od strane drugog „jugoslavenskog“ naroda u ime očuvanja jugoslavenske države. Krv u Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija. Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga, za većinu se Hrvata hrvatska narodna borba pretvorila u osobnu borbu, naime za pojedince to više nije bilo pitanje nekih teoretskih prava naroda, nego konkretne činjenice da su im ubili nekog bliskog, jednog ili više članova obitelji ili rodbine, ili prijatelja. Stoga je za ogromnu većinu Hrvata ovaj težak udarac postao osobna stvar. Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom opstanku. Naime, više nije bio „kriv“ samo onaj koji se javno izlagao kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični čovjek bio „kriv“ samo stoga što je bio Hrvat. 
Na toj općoj „krivnji“,
koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i
zajedno s njim svaka
Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje -unitarističko, federalno
ili
konfederalno- jer obitelj, rodbina i prijatelji „krivaca“ ne mogu nikada
prijeći
na stranu „sudaca“ odnosno prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni.
Bez
temeljne zajedničke ideologije nije moguća politička zajednica, dakle
jugoslavenska
država. Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije.
Nakon bleiburškog
pokolja mi Hrvati ne smijemo više misliti jednako kao prije njega ako
želimo opstati
kao narod. Valja raskrstiti s političkom iluzijom da će Zapad braniti
Hrvate
samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu. U Bleiburgu su duboko pokopane
hrvatske
idejne iluzije, međutim, ako se iz tog strašnog iskustva rodio hrvatski
politički
realizam, žrtva tolikih tisuća Hrvatica i Hrvata neće biti uzaludna.
Bleiburg jest,
i mora biti, prekretnica u načinu razmišljanja hrvatskog naroda.
Oni Hrvati koji
niti nakon bleiburškog pokolja nisu naučili ovu krvavu lekciju imali su
priliku
uvjeriti se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada pred
srpsko-jugoslavenskom
agresijom Zapad ne samo da nije nas zaštitio, nego nas je opet pokušao
izručiti
neprijatelju.
Kad kažemo da
su pripadnici bleiburške generacije nacionalisti, ne govorimo to sa
stajališta europske
politike niti ih poistovjećujemo s bilo kojim europskim sustavom ili
ideologijom, već to kažemo isključivo s hrvatskog stajališta, jer se
jedino s
hrvatskog stajališta mogu ocjenjivati bitni događaji u hrvatskom
narodnom životu.
Također ne govorimo da bi nas svijet čuo, nego govorimo iskreno, da
bismo sebe dublje
spoznali i tako duhovno ojačali.
Karakteristika
generacije koja je masakrirana u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi
hrvatskog
naroda i uvjerenje da on može biti sretan samo ako živi slobodan u
vlastitoj državi.
Za taj ideal mnoštvo je hrvatskih mladića
dobrovoljno otišlo u rat i do kraja ispunilo svoju dužnost.
Hrvatski
nacionalizam bleiburške generacije nije bilo ni obožavanje države, kao u
talijanskom fašizmu, ni obožavanje rase, kao u njemačkom
nacional-socijalizmu, već
je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih
doživljaja i
spoznaja hrvatskog naroda. Nosio je u sebi tradicionalne vjerske
osjećaje,
suvremena socijalno-gospodarska strujanja solidarističkog tipa, sve još
prilično
neizgrađeno, ali potpuno osviješteno unatoč svim posljedicama tuđinske
vlasti i
tuđinskog nasilja tijekom stoljeća.
Nakon pokolja u Bleiburgu hrvatski narod mora preispitati svoje stajalište i shvatiti da ga nitko neće zaštititi u ime univerzalnih i uzvišenih ideala, odnosno da se sam mora zaštititi. Hrvatski narod mora shvatiti da svijet ne će cijeniti hrvatsku službu Zapadu ako je ova samo posljedica ideološkog opredjeljenja, nego tek ako je takva služba rezultat dogovora kojim su, zauzvrat, Hrvatima zajamčena temeljna nacionalna prava. Ovo zvuči grubo, ali pouka Bleiburga je da antikomunizam nije dovoljan da spasi jedan narod, nego da su za to potrebni i drugi razlozi.
Za generaciju
koja je masakrirana u Bleiburgu Zapad je a priori bio nešto dobro, a
Istok vječni
neprijatelj protiv kojega treba braniti Zapad. Na temelju takvog
pojednostavljivanja stvari Istoku se pripisivao i komunizam, jer je tamo
bio na
vlasti, a zaboravljalo se da je komunistička ideologija nastala na
Zapadu.
Istoku se pripisivao i materijalizam, iako je materijalizam tada bio, a i
danas
jest, mnogo dublje ukorijenjen na Zapadu. Naivno se vjerovalo da će
Zapad cijeniti
borbu Hrvata protiv Istoka i da će nam oprostiti slučajno savezništvo sa
silama
Osovine.
Ako od bleiburške
generacije ostane samo temeljna ideja, ljubav prema narodnoj slobodi i
spremnost na žrtvu, i nestane politička naivnost, kako bi nove
generacije odgojene
u krutoj stvarnosti komunističke diktature mogle hrvatskoj političkoj
borbi
dati potrebni realizam za njen uspjeh, onda će Bleiburg biti hrvatskom
narodu
skupa, ali korisna škola i odskočna daska za njegovo trajno oslobođenje.
Pamćenje
hrvatskog naroda se hrani mnogim događajima koji povezuju karike lanca
njegove
povijesti. Neki od tih njih moraju se slaviti kao plodonosni događaji
koji
učvršćuju društveni suživot. Drugi, iako izazivaju bol i tugu, ne smiju
se
prešućivati.
U
ovim danima gledamo prema prošlosti kako bismo se prisjetili Bleiburške
tragedije. Ona se dogodila nakon što je drugi svjetski rat završen, s
prešutnom
dozvolom onih koji su je mogli spriječiti, i prouzročila je duboke rane
koje su
ostavile teške posljedice i negativno označile život i suživot hrvatskog
naroda.
Pitanje
je koji je smisao prisjećanja tako bolnog događaja i u kojem duhovnom
raspoloženju to činimo. Ovaj događaj iz prošlosti, koji nam govori o
teškim
grijesima protiv života i protiv ljudskog dostojanstva, prilika je da
ispravimo
svoje pogreške i da u izgradnji naše sadašnjosti i budućnosti prihvatimo
pouku
koju nam pruža naša povijest.
Prisjećamo
se kako bismo pročistili svoje povijesno pamćenje i pretvorili ga u
izvor
mudrosti, pomirenja i nade. Smatramo da je hrvatsko pomirenje prijeko
potrebno
i želimo ga izgraditi na temelju istine, pravde i slobode u ozračju
milosrđa i
ljubavi, kako bi nam danas poslužilo kao poticaj, no isključujemo
nekažnjavanje
koje slabi vrijednost pravde i osvetoljubljivost koja stvara podjele i
sukobe.
Pogled u prošlost mora nam pomoći da rastemo u našem ljudskom
dostojanstvu i da
se obvezujemo na izgradnju domovine u kojoj će među nama vladati mir.
Ako
prihvatimo povijest uistinu kao učiteljicu života u ovo naše današnje
vrijeme,
moći ćemo živjeti u ozračju poštivanja zakona, ojačati našu državu i
njene
institucije i učvrstiti demokraciju na vrijednostima istine i života,
pravde i
solidarnosti, ljubavi i mira.
Mario Marcos Ostojić, predsjednik
Hrvatske republikanske zajednice
Dokument iz dokumentacije britanskog Foreign Office-a
Dopis
veleposlanika Stevensona britanskom ministru vanjskih poslova, Sir
Anthony Edenu, od 11. svibnja 1945. Stevenson piše o čišćenju
hrvatskih gradova od hrvatskih intelektualaca i svih anti-komunista...
http://amac.hrvati-amac.com
|