ROJ PČELA
Asfalt i beton - proljeće se gradom stere.
Korakom lakim tim pločnikom gazim.
Tek ositno grmlje tu pogled mi bere,
zar čuh zuj pčela? - gle, roj visi, spazim.
Metropolom buka, tramvaji i motori,
bezbroj vozila svud ulicama kruži.
Taj pčelinji roj kakvim smislom zbori,
tu cvata nema, niti cvijeta na ruži.
Gdje im livade, bagrem, jorgovani?
Gdje su mirisi zôve, tratinčice, maka?
Gdje proplanci ivančicama rascvjetani,
gdje ode, gdje nesta sva ljepota taka?
I umire eko i novi se ne rađa
- gle, i pčelinja već mu zalutala lađa.
........
PČELA
Kad bih postao ta sićana pčela
što lijeće od cvijeta do cvijeta –
letio ne bih do zumbula bijela,
već na usne drage mlađahnih ljeta.
Kad bih bio ta sićana pčela koja,
s usana drage ja pelud bih brao.
Pelud ljubavi nosila bi krilca moja
- i ko med Afrodite u saće ga dao.
Oh, kad bih bio ta pčela medna,
na najljepšu usnu tad bih sjeo.
Na usnu što je ima samo jedna,
najljepša draga što je ljubiti htjeo.
Oh, da sam neka ja medna pčela
- da li bi me draga požudno htjela?
autor stihova Mile Prpa