Sazviježđe poljubaca
Dajem Ti onoliko poljubaca koliko
ova ruža ima latica.
Latice su joj meke i podatne
pa neka i moji poljubci budu takvi.
A ruža miriši.
Duboko, tajnovito, opojno
pa neka i moji poljubci budu takvi.
Nije to prva ruža koju si mi dao.
Sigurno nije i zadnja.
Zato u sazviježđu poljubaca
koje si do sada primio,
pronađi mjesta i za one
koje će tek doći.
................
Ruža pod maskom
................
Ruža pod maskom
Uzbibalo se mnoštvo krabulja.
Srebrene trake na ljubičastom baršunu,
satenske rukavice i osmjesi koji zavode.
Rasplesale se maske,
utiskuju se ukradeni poljupci,
mješaju se želje i udasi
i sve vrije pod ponjavom noći.
Ruža zaogrnuta svilenom pelerinom
natakne bijele cipelice,
lice sakrije krinkom
i plesnim korakom pripoji se mnoštvu.
Očarane njenim vitkim stasom
a još više neshvatljivim oblakom opojnosti
maske su se ugibale njenoj pojavi
i radoznalo došaptavale – Tko je ova?
A ona je tražila onoga
koji joj je svako jutro
nježno pomilovao obraz
a zatim se još brže izgubio.
Naposljetku ga ugleda.
Stasita pojava odjevena u crno,
naslonjena na ogradu mosta,
čekala je baš nju.
Ispruže ruke, dotaknu se
i žurno ispijajući poglede
kroz proreze krinki
izgube se u prvome đardinu.
Noć je uznosila njihova tijela
a riječi što ih šaptahu
govorile su o ljubavi
iskonskoj, željenoj, vječnoj...
U praskazorje, s tek ocrtanim
ružičastim tragovima na nebu,
skidaju se maske.
Ona, ruža, opijena od čežnje
ostade tek u bijeloj košuljici
a on odbaci svoje tamno ruho
i opet postane vjetar
što silovito zagrli svoju dragu.
Krabulje što skinuše svoje maske
nađoše na putu
tek par uvelih latica
i miris što se netvarno
raznosio zrakom.
.................
Geometrija ruža
Geometrija ruža
Da kažem: Ruža.
Već sam to rekla.
Da kažem: Nježnoružičasta.
Već sam to rekla.
Da kažem: Samozatajnost.
Već sam to rekla.
Da kažem: Hvala.
Ponovila bih to po stoti put.
Sa svakom ružom
kreće se ispočetka.
Kao da je prva.
Kao da je jedina.
Kružnica ruža.
Položena u ravninu
izdužuje se u elipsu
čija dva središta
smo Ti i ja.
..................
Tajna pokisle ruže
Tajna pokisle ruže
Cijele je noći kišilo
Rominjalo,sijevalo,prestajalo
pa opet dobošalo po parapetu
Jutrom,potražih ruže u svom vrtu
Obasja ih samilosno nebo
Gledam.Krupne kapi kiše
obliše im sedefasta lica
Stoički podnose taj nebeski
blagoslov i lagano otpuštaju
svjetlucave kapljice
A ona,što je na sebi skupila
sve ljepote nježno ružičaste,
pastelnožute,
ona što se od pupoljka
premetnula u rascvjetalu ružu,
samo ta,pognula je glavicu
Reci mi ružo
Što ti je u duši
da te je teret kapi prignuo
i pogled,umjesto suncu,
okrenuo zemlji
Reci mi
Zašto tako tužno šutiš
---
Šutim
jer krijem nešto
što ne smijem reći
A lagati ne znam
i neću
I zato ne mogu nikome
donijeti sreću
Pa ne želim ni pomutnju
Šutim
i živim svoju šutnju