Tu smo, bit ćemo za vijeke vjekova – crkva Hrvatskih mučenika na Udbini

Od špilje do interneta povijest ipak ne pišu pobjednici nego činjenice. Svi normalni ljudi koji pamte znaju (a neznanje nikoga ne opravdava), pričala im je baka uz vatru ognjišta ili župnik iz prastare crkve, da su mnoge laži bile službene verzije događaja i da je istini bilo najstrože zabranjeno da bude istina, pod prijetnjom smrću onima koji bi je i pokušali otkriti. Jesu li vas u jugoslavenskoj školi učili da je 1942. godine Udbina etnički očišćena i da je Hrvatima onemogućen povratak na Udbinu sve do poraza srpskog agresora u vojno redarstvenoj akciji Oluja?

A Udbina je zemljopisno, i na neki način i povijesno središte Hrvatske. Sve do zlosretne Krbavske bitke 9. rujna 1493. koja je promijenila hrvatsku povijest, županije Krbava, Gacka i Lika su gospodarski najrazvijeniji dio ondašnje Hrvatske, a bile su i središte najstarijeg hrvatskog plemstva (prema V. Klaiću). Nemalo je poznavatelja povijesti koji smatraju da je upravo ovdje kolijevka Hrvatske državnosti – prvi hrvatski knez Borna nazivao se knez Gacki. Ovdje je, na Krbavi koja će poslije biti nazvana Udbinom, 1185. godine utemeljena prva biskupija iza Velebita, naše mitske planine.

Nameće se pitanje zašto "hrvatski intelektualci", s onim "lijepim partizanskim kapama koje su poruke ljubavi i mira", nisu tijekom 45 godina obilježili ovaj hrvatski povijesni prostor i sjećanje na tragične žrtve Krbavske bitke, pa makar s nekom majušnom spomen pločom? Tko uspije zagospodariti tvojom prošlošću, bit će gospodar i tvoje sadašnjosti. Ostat ćeš bez onoga što danas zovemo identitet, poručuje gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

Iz Gospićko-senjske biskupije i Ličko-senjske županije potekao je prijedlog o obilježavanju obljetnice Krbavske bitke i izgradnjom na tome mjestu crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. Ovo novo nacionalno svetište i memorijalni centar gradi hrvatska Crkva i hrvatska država od 2005. godine, a na Dana hrvatskih mučenika 11. rujna ove godine bit će svećeno blagoslovljeno u 11 sati. Prvu koncelebriranu misu na Udbini, nakon punih 68 godina, predvodit će vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić.

Za one koji na Dan hrvatskih mučenika ne će hodočastiti na Udbinu, ali i za sve one koji se ne vole zamarati čitanjem, portal HKV-a je priredio malu povijesnu slikovnicu od 68 fotografija hrvatske Udbine i crkve Hrvatskih mučenika. Protiv strategije zaborava.

Ulaz u Udbinu s magistralne ceste D1

Udbina – Zagreb samo 222 km (autocesta A1: Zagreb - Gornja ploča, a zatim 20 km magistralnom cestom D1).

Ploču s natpisom "Hrvatska Udbina" na ulazu u Udbinu su postavili Hrvati, od "komšija" Srba protjerani iz BiH (1995.), i oni danas uglavnom sačinjavaju hrvatsko i katoličko stanovništvo Udbine. Ploča je za vrijeme posljednjih izbora (2008.) propucana s nekoliko metaka.

Znaju li brojni smušenjaci da su "komšije", tj. antifašisti s onim "lijepim kapama koje su poruke ljubavi i mira" 13. prosinca 1942. ubili 166 Hrvata (žene, djece i staraca), spalili 307 hrvatskih kuća i protjerali preostalih 1600 Hrvata iz svoga vjekovnog zavičaja na Udbini i Podudbini?!

U vrijeme srpske agresije na Hrvatsku državu (1991-1995.), agresiji na Hrvate pridružuju se i "komšije" koji žive u Lici. Pljačkaju, ubijaju i uništavaju sve što je hrvatsko i katoličko, a preživjele Hrvate protjeruju. Više od polovice Gospićko-senjske biskupije bilo je od 1991. do 1995. godine pod okupacijom. S tog okupiranog dijela gotovo svi katolici bili su protjerani, a crkve i ostali crkveni objekti bili su sustavno uništavani. Nijedna crkva nije bila pošteđena. Kada je to područje u kolovozu 1995. oslobođeno, napustila ga je većina srpskog stanovništva. Ostali su samo oni koji nisu okrvavili ruke i dušu, kojima je domovina Hrvatska. Previše zla je ostalo iza izbjeglih Srba da bi se moglo zaboraviti, i neka im Bog oprostiti. Ni onaj drugi dio biskupije koji nije bio pod okupacijom nije pošteđen od ratnih razaranja i stradanja pučanstva. Sve to se od 2000. godine u ovoj zemlji sustavno prešućuje i izbjegava pokazati, a u ime "dobrosusjedstva" žrtve se proglašuju zločincima i slave se srpski pokolji nad hrvatskim civilima. Pri vrhu vlasti u RH su i "komšije" koji bez imalo srama javno izjavljuju da bi svoja (zlo)djela ponovili!

Akademici SANU (Srpske Akademije Nauka i Umetnosti) objašnjavaju…

Projekt Velike Srbije je temeljna politika svake Srbije, i on se nastavlja. To nije jasno samo hrvatskim idiotima koji pišu svoje “istine” o nama. A mi smo pasivni promatrači.

Naša poznata sklonost da brzo zaboravimo.

Katedrala sv. Jakova Starijeg u Krbavi

Priča o katedrali sv. Jakova Starijeg u Krbavi, iako srednjovjekovna, je bila gotovo 70 godina zabranjena, sve donedavno.

Na provincijalnom crkvenom saboru u Splitu 1185. godine utemeljena je prva biskupija iza Velebita, u Krbavi. Krbavska biskupija seže sve do Trsata (Rijeke), i potrajat će 275 godina, sve do 1460. kada zbog sve češćih upada i pljačkaških pohoda Turaka seli u frankopanski Modruš, a zatim (1493.) u Novi Vinodolski.

Krbavska katedrala sv. Jakova Starijeg našla se s vremenom pod zemljom. Udbinski Srbi su 1994.g. iznad njezinih ostataka iskopali dva velika zaklona za višecijevne bacače raketa (VBR), i tako nam "pomogli" da poslije Oluje počnemo s iskopavanjem njezinih temelja.

Ostaci ličke gotike, katedrale sv. Jakova Starijeg (kraj XIII ili početak XIV st.)

Tlocrt (dimenzija 36 x 12 m) jednobrodne krbavske katedrale, u kojoj je stolovao biskup, odgovara srednjoeuropskoj propovjedničko-prosjačkoj arhitekturi. Iskopine katedrale, grobovi i pripadajući dijelovi biskupskog dvora su konzervirane, a u nastavku arheoloških istraživanja možda će biti pronađeni i temelji katedrale prvog krbavskog biskupa Mateja (1185 – 1220.)

Zlatni križ krbavskih biskupa.

Zlatni križ krbavskih biskupa danas se čuva u crkvi sv. Filipa i Jakova u Bribiru pokraj Novog Vinodola (u kojem je 1288. napisan "Vinodolski zakon"), kamo ga je donio modruški biskup Krištofor bježeći pred Turcima. To je biskupski križ prvog krbavskog biskupa Mateja.

Križ je zajedno sa stalkom (drškom) visok 33 cm. Jezgra križa je drvena, okovana željezom i presvučena zlatnim pločicama. Ukrašen je kristalima i okruglim koraljnim perlicama. Visok je 21.5 cm, a širok 17.6 cm. Ubraja se u jedan od najdragocjenijih sakralnih predmeta naše hrvatske crkvene baštine.

Krbavski biskupi su ga nosili u desnoj ruci kao znak dostojanstva i crkvene časti, a od kraja XIII st. uobičajilo se nositi križ na način kako ga je do tada smio nositi samo Papa, tj. na prsima (pektoral), obješen oko vrata na vrpci ili lančiću, a ne više u ruci.

Grobovi u poligonalnoj apsidi s vanjskim i unutarnjim kontraforima.

U svetištu i brodu crkve, te ispred crkve do danas su istražena 227 hrvatska groba. Mnoge grobove, ali i dijelove katedrale, uništili su "komšije" prigodom ukopavanja VBR-ova.

Groblje izvan crkve je višeslojno, a grobovi su obične zemljane rake. Postoji realna mogućnost da je tu pokopan i dio poginulih Hrvata u Krbavskoj bitci koja se dogodila nedaleko od ovog mjesta.

U grobovima je nađen nakit, novčići, ostruge… mogu se datirati u XIV i XV stoljeće.

Prvi gospićko-senjski biskup, i profesor crkvene povijesti, mons. dr. Mile Bogović na temeljima krbavske katedrale Sv. Jakova, zaštitnika bivše krbavske biskupije.

Biskup Bogović je 1997. g. donio podatak iz Vatikanskog arhiva po kojem se krbavska katedrala s punim naslovom – "posvećena sv. Jakovu Starijem“ – spominje godine 1431. Postoji i stariji zapis iz 1389. koji govori o nekom sporu između zagrebačkog Kaptola i krbavskog biskupa. Franjevački samostan u Krbavi je osnovan 1373. godine.

Kamen temeljac za crkvu Hrvatskih mučenika (u daljnjem tekstu CHM) je izvađen iz temelja krbavske katedrale, a zatim je taj kamen 8. lipnja 2003. blagoslovio Sveti otac Ivan Pavao II. na Trsatu. U temelje CHM svečano je položen 9. rujna 2005. godine.

Istočnije od krbavske katedrale nalazimo neznatne ostatke starohrvatske župne utvrde, kaštela Krbave (Castrum Corbavia). Zbog nepovoljnog obrambenog položaja (okružen šumom) i sve češćih upada Turaka na ovaj prostor, kaštel se napušta nakon što je Krbavska biskupija preseljena odavde u sigurniji Modruš, a približno 2 km sjevernije od stare utvrde gradi se nova utvrda i naselje, današnja Udbina.

Tvrđava Udbina

Pogled na istočni dio Krbavskog polje i Ličku Plješivicu

Nova utvrda napravljena je na povišenom, stjenovitom i lako branjivom položaju s kojeg se mogao kontrolirati prolaz Krbavskim poljem kojim su početkom XV st. Turci znali prolaziti i ići u pljačku, te se istim putem vračali natrag u Bosnu.

Ostaci sjevernog zida i ulaznih vrata udbinske tvrđave (arheološki lokalitet Gradina)

Ostaci donjeg dijela kružne kule

Ovdje su arheološki i restauratorski radovi u tijeku, a dosadašnji nalaze svjedoče o životu ovog hrvatskog naselja u doba koje je prethodilo turskoj dominaciji. Od 1791.g. se zapuštena utvrda polako pretvara u ruševinu.

Pogled na sjeverni dio Krbavskog polja.

Pogled na Podudbinu i prostor na kojem je počela Krbavska bitka u kojoj je među oko 13.000 poginulih i zarobljenih Hrvata izginuo i cvijet hrvatskog plemstva.

Prostor na kojem je najvjerojatnije završila Krbavska bitka – kapelica sv. Marka i šumica (kroz koju teče rječica Krbava) u kojoj je crkva sv. Marka Groba.

Crkva Sv. Marka Groba u Podudbini

Turci osvajaju Udbinu 1527. godine i vladaju cijelim prostorom Krbave i Like (Lički sandžak) sve do austrijsko - turskog rata (1683-1699.), u kojem je na ovim prostorima pod vodstvom popa glagoljaša Marka Mesića masovno sudjelovalo preostalo katoličko stanovništvo, te je 1689. oslobođena Krbava, a zatim i čitava Lika.

Marko Mesić dao je nakon pobjede nad Turcima izgraditi crkvu posvećenu sv. Marku (trostrana apsida, površina poda popločena, stubište na ulazu), koju su katolički vjernici nazvali sv. Marko Grob, po narodnoj predaji da je ovdje pokopan svetac-mučenik i nekoliko tragičnih junaka Krbavske bitke.

Ostaci crkve Sv. Marka Groba (dimenzija 7,65 x 5,70 m), franjevačkog samostana sv. Ivana (?), srednjovjekovne starohrvatske crkve i grobova; u daljini se vidi kapelica Sv. Marka izgrađena nakon Oluje.

Križ na humki ispod kojeg je crkva Sv. Marka Groba postavljen je nakon Oluje

S Turcima u ove naše hrvatske krajeve dolaze i kaluđeri Srpske pravoslavne crkve ("Svi Srbi u jednoj državi!“ – moto sv. Save) i Vlasi, pa se pod njihovim utjecajem pravoslavni Vlasi počinju osjećati pripadnicima srpske narodnosti. Povlašteni od Turaka, s vremenom postaju netrepeljivi i bahati prema Hrvatima. Crkvu sv. Marka Groba, simbol obnovljene hrvatske Krbave, "komšije" su razorili 1942. godine, a 1945. njezino je kamenje upotrijebljeno za gradnju ovčarnice.

Naše "komšije" 1991. godine

Ostaci srednjovjekovne (romaničke?) crkve

Nakon Oluje počela je obnova crkve sv. Marka Groba, no arheolozi su ispod nje našli stariju srednjovjekovnu (romaničku?) crkvu s polukružnom apsidom (oko koje je naknadno izgrađena četvrtasta apsida, a sa sjeverne strane kasnije je izgrađena kapelica), i temelje samostana sv. Ivana. Nađeni su i rimski novčići i ostaci rimskih spomenika. U želji da se očuva ovaj novootkriveni arheološki lokalitet, crkva sv. Marka Groba nije obnovljena već je nedaleko od ovog mjesta podignuta kapelica u čast sv. Marka Groba, koju su 2000. g. izgradili Udbinjani prognani u Drugom svjetskom ratu.

Nadgrobne ploče (bilizi?) - monolitni poklopnici

Na cijeloj površini iskopa nađene se ljudske kosti i grobovi (istražena su 32 groba) iz XIV i XV stoljeća. Tu je izgleda bila završna faza bitke na Krbavi, gdje su zadnji heroji padali, i po svoj prilici tu su neki od njih bili pokopani, kao i ubijeni svećenici, jer se oni pokapaju u crkvi.

Crkva Sv. Marka Groba je s lijeve strane drvenog mosta preko rječice Krbave.

Biskup Bogović: "Mnogi nas pozivaju i da se uključimo u akciju kako bi se na Krbavskom polju uredilo zajedničko spomen-groblje svih onih iz redova hrvatskoga naroda koji su završili u raznim jamama, a više se i ne mogu identificirati pa se i ne može utvrditi otkuda su ljudi i gdje je njihovo groblje. Ovdje bi mogli imati zajednički grob. Ne znam postoji li neko pogodnije mjesto za pokapanje njihovih zemnih ostataka, ali svakako je naša kršćanska, ljudska i civilizacijska zadaća da ih dolično pokopamo“.

Prva postaja križnog puta (Kristova i hrvatskog naroda) od crkve sv. Marka Groba do CHM, "od mjesta stradanja do mjesta nadanja", otkuda redovito na Dan hrvatskih mučenika (11. rujna) kreće procesija.

Od 1714. do 1942. s ovoga mjesta je redovito svake godine, na blagdan svetog Marka, išla procesija preko mosta na Krbavi do župne crkve sv. Nikole Biskupa na Udbini.

Župna crkva Sv. Nikole biskupa na Udbini

Udbinska župna crkva Sv. Nikole Biskupa, 1714 - 1942.

Velika barokna jednobrodna crkva Sv. Nikole Biskupa izgrađena je 1714., dograđena 1838., a "komšije" su je spalili 1942. U razdoblju 1945. – 1948. su "lijepe partizanske kape koje nose poruku ljubavi i mira" do temelja razorile opožarenu crkvu zajedno sa starim udbinskim grobljem, i na njezinim temeljima izgradile hotel za "civilizacijske potrebe naroda". Katolički svećenik Mate Moguš obješen je usred Udbine 1945. godine.

Usprkos činjenici da je do 1942. cijela populacija Udbine i Podudbine bila naseljena Hrvatima katolicima, s izuzetkom jedne srpske obitelji pravoslavne vjere, Kraljevina Jugoslavija je u Udbini podigla spomenik srpskom kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji je odstranjen tek nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

Hotel na mjestu srušene župne crkve Sv. Nikole Biskupa; napušten nakon Oluje (foto. I. Čuljak, 2004.)

"Komšijama" povratnicima i članovima Srpskog kulturnog društva 'Prosvjeta' na Udbini, ali i onima koje razne nevladine organizacije uredno prevoze iz Srbije i tzv. Republike Srpske da bi ovdje glasovali na izborima – iako "ne plaćaju porez u Hrvatskoj"(!) – ni danas "nije jasno" zašto je srušen njihov hotel. A da se stvari kod "komšija" nisu nimalo promijenile zorno dokazuju srpske "Novosti“, tjednik koji izdaje Srpsko narodno vijeće u Zagrebu, koje na naslovnici povodom 15. obljetnice Oluje prikazuju hrvatskog vojnika kao krvožednog vampira.

Isti izdavač iz Zagreba na naslovnici tjednika "Srbobran“ iz 1908. piše: "Do istrage vaše ili naše" (u prijevodu – "Do istrebljenja vašeg ili našeg", op.a.).

Crkva sv. Kate u Petrinji 1992., žrtva srpske vojne agresije na Hrvatsku.

"Komšije" su "za civilizacijske potrebe" svog naroda do temelja srušili 800 katoličkih crkva i kapela u Domovinskom ratu. Lijep primjer kulturocida, i još jedan neuspjeli pokušaj zatiranja hrvatskog identiteta na ovim našim prostorima.

Temelji crkve Sv. Nikole Biskupa iskopani ispod udbinskog hotela. (foto I. Čondić)

Župna crkva sv. Nikole Biskupa je tako razorena da ne postoji čak polovica temelja istočnog dijela broda i svetišta, a iz preostalih temelja su izranjale ljudske kosti i glave. Oko crkve i u crkvi istražena su 172 groba. Uz crkvu su pokopani i oni koji su u ljeti 1942. branili Udbinu i poginuli.

Vanjski oltar CHM će biti na mjestu bivše crkve Sv. Nikole Biskupa

Crkva Sv. Nikole Biskupa je također jedno svjedočanstvo o mučeništvu hrvatskog naroda ovoga kraja, pa su i njezini temelji kao svjedočanstvo sačuvani.

Stara srpska sklonost podvalama.

Nekoliko primjera o onome o čemu se nije smjelo javno govoriti. Do danas je tako.

Dakle, "komšije“ su:

1876.  – pokušale protjerati Hrvate i etnički očistiti Pakrac (od "ustaša“?);

1907.  – zapalile Španovicu, a 1945. godine su je napokon etnički očistili (protjerivanjem Hrvata) i selo preimenovali u Novo Selo, koje se tako zvalo sve do oslobođenja od srpskog agresora u vojnoj akciji Bljesak 1995. godine.

1908.  – u Jasenovcu objavili proglas paroha Joce Jovanovića (SPC ): "Svi Hrvati i Slavonci moraju biti protjerani jer ovo je srpska zemlja.“

1908.  – u Jasenovcu ubile Hrvata Stanka Dragića (ubio ga je Lazo Babić) jer se Stanko usprotivio javnom isticanju zastave Kraljevine Srbije (službeno zabranjena u Austro ugarskoj monarhiji, op.a.).

1909.  – u Korenici: "Srbi su na katoličkom groblju u Korenici porušili križeve i napasali stoku, a u studenome su katoličku crkvu zatrpali životinjskim i ljudskim govnom“ – iz zapisnika sa suđenja održanog 1909. godine. Nitko za to (zlo)djelo nije kažnjen.

1920.  – u Bjelovaru i okolici ubile tridesetak pobunjenih hrvatskih seljaka

1925.  – u Stajnici ubile četiri Hrvata – "Stajničke žrtve“

1932.  – u Ninu je srbijanac Milivoj Čunić za ubojstvo Hrvata odlikovan Ordenom sv. Save, a ubijenih Hrvata bilo je i u Polači, Benkovcu, Lišanima…

1935.  – u Žitniku ubile tri Hrvata – "Žitničke žrtve“

1937.  – u Sibinju ubile 15 Hrvata -"Sibinjske žrtve“

1937.  – u Senju ubile sedam Hrvata – "Senjske žrtve“

Groblje svete Marije Magdalene u Gospiću

Pod zajedničkim imenom Senjske žrtve pamtimo gospićku mladež ubijenu dum-dum mecima dok su pjevali domoljubne pjesme na svehrvatskom narodnom zboru u spomen na hrvatske mučenike održanom u Senju 9. svibnja 1937.

Našoj današnjoj omladini nitko ne želi reći da se i u komunističkoj ("antifašističkoj") Jugoslaviji odlazilo na robiju zbog pjevanja istih domoljubnih pjesama (npr. Vile Velebita), tj. "nacionalističkih i šovinističkih pjesama". I danas se istom komunističkom retorikom prozivaju svi u Hrvatskoj koji nešto drže do nacionalnog i državotvornog.

Sprovod Senjskim žrtvama - crkva Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću, 11. svibnja 1937. (fotografija iz obiteljskog albuma V.Stilinovića)

Iza toga masakra u Senju stoje "komšije" iz Gospića. Nitko nije suđen zbog smrti toliko nedužnih mladih ljudi.

Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, Gospić 1992.

Gospić je nakon Vukovara najrazrušeniji hrvatski grad. Prvi topnički projektili pali su na Gospić noću, 30. kolovoza 1991. u 1.14 sati… No, domaće i međunarodne šuftove ne zanimaju "topnički dnevnici" naših "komšija".

Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije je 25. svibnja 2000. uzdignuta na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve Gospićko-senjske biskupije; Gospić 2010.

Svaka sličnost s ponašanjem "komšija“ 1991. i 1941. je u domeni "znanstvene fantastike" - Žandarmerijski narednik Drakulić podijelio je 200 pušaka Srbima koji su njima već 12. travnja 1941. počeli čistku ličke doline od Gračaca do Gospića poslije raspada Kraljevine Jugoslavije.

Popis ubijenih Hrvata 13. travnja 1941. u, primjerice, Gračacu:

Dragičević, Ilije, Perica, Hrvat, rođen 1886.. po zanimanju cestar, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;

Dragičević, Perice, Perica, Hrvat, rođen 1922., po zanimanju zemljoradnik, 13.04.1941. u Gračacu;

Dragičević, Ilije, Nikola, Hrvat, rođen 1895., po zanimanju zemljoradnik, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;

Dragičević, Nikole, Dane, Hrvat, rođen 1923., po zanimanju zemljoradnik, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;

Dragičević, Nikole, Mile, Hrvat, rođen 1927.. po zanimanju učenik, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;

Tomčić, Jure, Joso, Hrvat, rođen 1898., vojnik Kraljevine Jugoslavije, ubijen 13.04.1941. u Gračacu;

Itd. itd.

A Hrvatima još i danas banda pupovaca docira!

Odakle nam ta neshvatljiva poniznost, stalni osjećaj krivnje, nedostatak nacionalnog ponosa i samopouzdanja?

Rekonstruirana župna crkva Sv. Mateja u Širokoj Kuli (8 km od Gospića)

Župna crkva Sv. Mateja u Širokoj Kuli izgrađena je 1734., od "komšija" zapaljena 1942., i do temelja srušena 1945., uz trajnu zabranu obnove. Temelji otkopani 1997., a zatim obnovljena. Izgradnja još nije završena. Žrtvama srpskog zločina (1942. i 1991.) podignut je spmenik na livadi pokraj župne crkve na kojem, izuzev uklesanog povijesnog hrvatskoga grba, još nema pisanih tragova zbog čega i kome je podignut.

"Komšije" su u nedjelju 13. listopada 1991., u selima Široka Kula i Bukovac, likvidirali ("ritualnim klanjem") četrdeset i jednog hrvatskog civila, od toga 34 u Širokoj Kuli.

Povijest se ponovila. Nitko za taj zločin nad Hrvatima nije odgovarao. Po nalogu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske gospićki istražni sudac Pavao Rukavina je 16. siječnja 2001. oslobodio krivce za taj zločin. Imena "komšija" i oslobađajuću presudu, te imena žrtava pročitajte ovdje – Široka Kula i Bukovac! Gdje je to?

Zanimljivo je da taj isti sudac Rukavina u ulozi tužitelja u procesu tzv. "Gospićkoj skupini" dodjeljuje hrvatskom generalu Mirku Norcu 15 godina robije.

*Niti jedan koljač nije suđen ni za ubojstvo 85 Škabrnjana 18. studenoga 1991., štoviše, sada te "komšije" traže svoja prava uz svesrdnu podršku HHO-a, HND-a, Zorana i Vesne Pusić!

U tome svijetlu promatrane činjenice daju naslutiti da je u sve uvukao svoje prste "Astaroth" (Brešana seniora), i "Kino Lika" (Brešana juniora) u kojem su Ličani zadnji primitivci i ološ, a takve treba goniti i drastično kažnjavati. Uostalom, "Hrvati su genocidan narod".

Tako je to kad nije bilo ni lustracije, ni pokaznih moralnih kazni, niti jednog suđenja za more komunističkih zločina, ni jednog posramljenog odlaska u mirovinu koji bi sugerirao da će se s patološkim lažima o našoj prošlosti stati! Kazne za zločine nema, literature o toj temi nema i sad je na redu iživljavanje: bivši čelnik antifašističke udruge Ivan Fumić ustvrdio je da je na Bleiburgu “zakopano 20 ustaša koji su se sami ubili”!

Pa ipak nikad nitko ni dana u zatvoru nije bio zbog tog mora krvi! Što se na tom zločinu bez kazne može izgraditi? Kakva država? Naša Akademija kukavički šuti i ne obrađuje to doba, naša Matica o toj temi šuti, naši povijesni instituti spavaju zimskim snom! (Tihomir Dujmović, Večernji list, 2007.)

Spomenik "A" bojni 111. brigade ZNG-a u Švici pokraj Otočca.

Namijenili su nam onu strašnu starinsku kaznu koja se zvala perditio ili damnatio, što bi značilo gubitak uspomena ili predaja zaboravu.

Posljednjih deset godina službena i medijska izvješća o oslobodilačkom Domovinskom ratu najčešće sadrže ovakve formulacije: "oružana agresija na Republiku Hrvatsku", "jake snage neprijatelja", "prodor neprijatelja prema Šibeniku" , "zatočenici neprijateljskih logora", "agresor je ubio" i sl. I čemu se onda čuditi i snebivati jer ovogodišnji maturanti na državnoj maturi ne znaju, primjerice, što je i gdje je Ovčara. Njima je Ovčara možda neki krater na Marsu, a Vukovar, Gospić, Dubrovnik … su napale "jake snage Marsijanaca". Srpski trubači u dušama hrvatskih jugofila.

Spomen hrvatskom vojniku (dr. Jurica Ivko) poginulom u Oluji ispod Stipanovog Griča (1234 m) kod Ramljana, na crti ličke bojišnice Stipanov Grič – Perušić.

I svi oni su među mučenicima kojima će biti posvećena nova crkva Hrvatskih mučenika na Udbini.

Crkva Hrvatskih mučenika na Udbini

Projekt crkve Hrvatskih mučenika na Udbini je prvorazredni nacionalni projekt. Rađen je u duhu hrvatskog povijesnog kontinuiteta i u njega su utkani simboli iz naše prošlosti, sažetak našega duhovnoga i povijesnoga puta, od naših početaka do danas. U CHM ćemo se moliti za sve one koji su kroz povijest stradavali za Hrvatsku.

U Glavnom odboru za izgradnju CHM nalaze se predstavnici naših najvažnijih crkvenih, državnih i kulturnih ustanova. Predsjednik Izvršnog odbora je gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović, nositelj prijedloga o obilježavanju obljetnice Krbavske bitke i izgradnje CHM.

Pogled iz Podudbine na crkvu Hrvatskih mučenika na Udbini.

Crkva, i noću osvijetljen lik Križa krbavskih biskupa na pročelju prema Krbavskom polju, će biti uočljivi svakom prolazniku koji bude putovao magistralnom cestom D1 od hrvatskog sjevera prema hrvatskom jugu i obratno.

Na ovoj slici vidimo projekt CHM iz ptičje perspektive. Kada se bude crkvu gledalo iz turističkog zrakoplova vidjet će se kao ucrtani latinski križ u ovo naše sveto hrvatsko tlo.

(1) CHM, (2) vanjski oltar na prostoru srušene crkve sv. Nikole Biskupa, (3) vanjsko pjevalište i trg, (4) mjesto za kip pape Ivana Pavla II., (5) zid s kruništem na prostoru ispred pročelja crkve prema Krbavskom polju, (6) pastoralni centar, (7) Muzej Krbave i zadnja postaja križnog puta (Via crucis);

Ispod crkve su kripta i Muzej Krbave. Pastoralni centar je ispod ploče trga.

"Uz svetište naći će svoje mjesto i spomen na sva naša stratišta i grobišta. Naime, nije samo Udbina na Krbavskom polju naše veliko stratište. Tu su razna druga stratišta, kao Bleiburg, Jazovka, Macelj, Ovčara, Škabrnja i druga. I sa svih tih stratišta su doneseni kameni spomenici (donose ih motoristi hrvatski branitelji u organizaciji MK "Veterani" – Croatia) koji će se ugraditi ovdje na jedno mjesto - u memorijalni Zid sjećanja. I na taj način će se pokazati kako je ovo središte svih naših stratišta, ali i neki izvor iz koga niću naše nade.“ – rekao je biskup Bogović.

Pročelje crkve okrenuto prema gradu

Crkva ima dva pročelja, jedno okrenuto prema gradu, a drugo prema Krbavskom polju.

Preslica sa zvonima na pročelju okrenutom prema gradu

Na preslici su četiri zvona: jedno je posvećeno na čast svih hrvatskih mučenika (dar Gospićko-senjske biskupije), a druga tri našim proglašenim mučenicima: Nikoli Taveliću (dar Mije Matića – iseljena Hrvatska), Marku Križevčaninu (dar Hrvatskog sabora) i Alojziju Stepincu (dar Hrvatske biskupske konferencije).

Na preslici vidimo znak križa stiliziranog u prepoznatljivo prvo slovo glagoljskog pisma. Glagoljsko slovo "A" je misionarsko slovo, kao i cijela glagoljica (ovaj kraj je bio poznat po svojoj bogatoj glagoljskoj baštini), i izražava vjeru u jednoga boga (to je ona crta gore) i u tri božanske osobe. To je simbol i sažetak naše vjere.

I lik krbavskog križa na pročelju crkve okrenutom prema Krbavskom polju doziva povijest.

Taj Križ krbavskih biskupa je simbol našega raseljavanja. On se selio upravo onda kada je počelo raseljavanje Hrvatske. Gradišćanski Hrvati su ga uzeli kao simbol povezanosti sa svojom starom domovinom, i kao simbol, kao poziv, da iako smo raseljeni da se držimo zajedno.

Prostor ispred pročelja crkve okrenutom prema Krbavskom polju završava u stilu obrambenog zida s kruništem, kao opći simbol hrvatskih branitelja u svim vremenima i našega povijesnoga hoda (679. godine potpisan je ugovor Hrvata s papom Agatonom "da ne će nikoga napadati, a ako njih neko napadne, da će ih braniti Bog i sv. Petar“; 1519.g. papa Lav X – "predziđe kršćanstva“).

Pogled sa zida s kruništem na križni put i Krbavsko polje

"Križni put bit će obilježen postajama križnog puta, a kretat će se s južnog ruba Krbavskog polja i crkve sv. Marka Groba, a završavati (XIV postaja) kod CHM na ulazu u Muzej Krbave, od mjesta stradanja do mjesta nadanja, od mjesta gdje naši križevi, naše patnje u sjaju Kristove pobjede i Kristova križa dobivaju osobnu vrijednost. To se želi zapravo ovim projektom, da ove naše patnje i povijesne i sadašnje znademo povezati u patnji Isusa Krista, i onda je to ne poraz nego pobjeda, ne propast nego spasenje" - objasnio je biskup Bogović.

Ulaz u Muzej Krbave

U Muzeju Krbave će se izložiti sve ono što se ovdje pronađe, ali i građa sa svih hrvatskih stratišta, od Krbavske bitke do Bleiburga i križnih putova što su slijedili. Iznad ulaza bit će urezan u kamen tekst jednoga popa glagoljaša, Marka Martinca, koji je 1493. pisao svoj drugi novljanski brevijar (molitvenik) za pavlinski samostan u Novom Vinodolskom. Na rubu jedne stranice potresnim je riječima zabilježio krbavsku tragediju svoga naroda (poginulo je oko 10.000 Hrvata) i tko je sve poginuo u tome boju.

"Tagda že pobjedžena bist čest hrstijanska.... tagda že padoše krepci vitezi i boritelji tu umriše obstrti zastupi v plčine polja, tu že smrt priješe veri radi jakože družba svetago Mauricija, takmo že knez Bernardin Frankapan iziđe od sredi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proći ini, i bist skrb velika na vseh živućih v stranah sih, jakože nest bila ot vremene Tatarov i Gotov i Atele nečastivih. Let Gospodnjih 1493."

CHM snimljena točno u podne 13. srpnja 2010. godine

Građevinski radovi na CHM su danas dovršeni, a okoliš uređen. Slijedi uređenje unutrašnjosti crkve.

U crkvu će moći stati po prilici oko 800 ljudi.

Lijevo je jedna lađa, desno je druga lađa, i zajedno s glavnom crkvenom lađom čine u tlocrtu latinski križ.

Na zidu iza oltara (okrenut prema Krbavskom polju) bit će mozaik: u sredini jedan uskrsni motiv gdje trpeći Krist pobjeđuje, a slijede ga s lijeve i desne strane proglašeni hrvatski mučenici i drugi mučenici koji su stradali na hrvatskom prostoru. Ispred oltara bit će ambon.

Pogled prema vrhu kupole visoke 19 metara.

Točno ispod kupole, u sredini bogoslužnog prostora i latinskog križa, bit će smještena replika Krstionice kneza Višeslava, dar Gliptoteke HAZU.

Krstionica kneza Višeslava (oko 800. g.) visoka je 90 cm

Naša najstarija krstionica, koja se zove "Krstionica kneza Višeslava“, nađena je u crkvici Sv. Križa u Ninu, katedrali prvog hrvatskog biskupa. "Ona je i znak početaka naše državnosti i našega kršćanstva, te na neki način početak našeg kršćanskog rasta, vjernost krsnim obećanjima. Zato smo i tu krstionicu stavili u CHM, i to baš ispod kupole“- rekao je biskup Bogović .

Postament za Krstionicu kneza Višeslava

Kripta, prostor u kojem će biti sarkofag svih hrvatskih stradalnika i mučenika.

Kroz okrugli otvor na stropu će se vidjeti dno Višeslavove krstionice, a zrake svijetla iz bogoslužnog prostora će obasjavati sarkofag na tlu ispod otvora.

Ovdje će biti postavljen sarkofag hrvatskih mučenika

Biskup Bogović: "U crkvi, u bogoslužnom prostoru, bit će čašćeni samo oni koje je crkva proglasila mučenicima. A ovdje u kripti svi oni drugi koji nisu proglašeni svecima, ili koji su svoj život žrtvovali za drugoga i za nas koji ćemo nakon njih doći. Dakle, taj će sarkofag kao simbol svih naših stratišta i grobišta, označavati grob svih onih stradalih za našu Domovinu, i onih koji su ulagali svoje živote za naš narod na ovim našim hrvatskim prostorima.

Tu će naći mjesto, od onih koji su za vrijeme Turaka stradali, brojni franjevci, brojni laici, a također tu će naći mjesto i ban Petar Berislavić, koji je 1520. nedaleko od ovoga mjesta braneći Hrvatsku od Turaka poginuo. Tu će naći mjesto Petar Zrinski, Krsto Frankopan, Kvaternik i mnogi drugi. Mnoge od njih već je prekrio zaborav, a neke se, upravo zbog njihove ljubavi prema svome narodu i Domovini, do nedavno nije smjelo niti spominjati.“

"Učionica hrvatske povijesti", kao što reče predsjednik MH, bit će u dvorani do kripte (na fotografiji lijevo bočno) u kojoj će biti video projekcije koje osvjetljavaju naš hrvatski križni put od početaka do danas, o našim raznim stradanjima i o našim velikanima.

Spomenik pape Ivana Pavla II. stajat će na trgu ispred crkve (na mjestu keramičara s gornje fotografije) kako s križem prelazi preko zamišljenog praga (linija oltar-krstionica-trg) novog stoljeća i trećeg tisućljeća s pozivom svim narodima da štuju i slijede svoje mučenike.

Pastoralni centar nalazi se ispod ploče trga; udbinsku utvrdu zaklanja drveće

Pastoralni centar

Prostor pastoralnog centra obuhvaća župni stan, župni ured, dnevnu kapelu Kraljice mučenika, biblioteku, vjeronaučnu dvoranu, dvoranu za predavanja/seminare i dvoranu za hodočasnike.

Multimedijalna dvorana za predavanja i seminare. Na kraju dvorane, iza pomičnog pregradnog zida, je prostor za hodočasnike (stolovi, sanitarije).

Trijem pokraj kripte napravljen je za druženje hodočasnika u donjem dijelu crkve.

Trg s vanjskim pjevalištem pred crkvom, a u pozadini je naselje Udbina zajedno s parkom.

Lijevo su konzervirani ostaci crkve sv. Nikole Biskupa (tako da budu vidljivi za sve posjetitelje) na kojima će biti vanjski oltar. Kako se vidi prostora ima gdje se o velikim blagdanima mogu vjernici okupiti.

Martyribus Croatorum – Hrvatskim mučenicima

Na zabatu iznad ulaznih vrata na pročelju crkve izrađuje se tekst Martyribus Croatorum – Hrvatskim mučenicima, i oblik križa sa zabata crkve kneza Branimira u Šopotu (879. g.) kraj Benkovca.

Trebat će još dosta vremena dok se stvori jedna tradicija koja će prenositi poruke ove crkve. To su vjera u snagu mučeništva, zahvalnosti braniteljima i žrtvama za druge, vjernost krsnim obećanjima i nacionalnim korijenima. Zatim, gajiti hrvatsku nacionalnu i kulturnu posebnost, povezivati iseljenu i domovinsku Hrvatsku, čuvati odanost Svetoj Stolici i gajiti pobožnost Majci Božjoj. Sve se to može i drugačije reći, recimo riječima pape Ivana Pavla II.: “Ne prepustite zaboravu one koji su svoje živote položili zato da bi drugi mogli živjeti!”

Ovako će noću izgledati dovršena CHM.

Arhitekti "Konstruktor – inženjeringa“ iz Splita projektirali su CHM s oslanjanjem na tradicionalnu hrvatsku sakralnu arhitekturu. Njihov projekt nastao je nakon prekida suradnje investitora (Gospićko-senjska biskupija) sa zadarskim projektantom prvoga projekta CHM, arhitektom Nikolom Bašićem. On je uvjetovao svoj daljnji rad uz ostalo i punom slobodom unutarnjeg uređenja, a nije ni jednim retkom naznačio kako bi to izgledalo. Osim toga njegov projekt promovira neku drugu ideju od one koja je u početku dogovorena. Uz sve to je Bašićev projekt nakon pobjede na natječaju trostruko poskupio!

Nakon prekida suradnje (koju je predložio sam arhitekt Bašić – vidi intervju Globusu od 4. srpnja 2008.) zaredali su medijski napadi na crkvu i biskupa Milu Bogovića (Vjesnik, Globus, Vijenac, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija), a u tim napadima najdalje je otišao novinar britanske krune Jurica Pavičić u Jutarnjem listu (19. srpnja 2008.) usporedivši biskupa Milu Bogovića sa srpskim ratnim zločincem Božidarom Vučurevićem iz Trebinja!

A i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH) uputilo je bivšem premijeru dr. Sanaderu otvoreno pismo tražeći od njega da intervenira u slučaju odustanka od projekta arhitekta Nikole Bašića.

Za arhitekta Bašića je novi projekt crkve "promocija kiča" (građena po uzoru na katedralnu crkvu sv. Križa u Ninu), a biskupov potez "nacionalna sramota“.

U povodu otvorenog pisma Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović izjavio je: "Kako i zašto je došlo do prekida suradnje sa zadarskim projektantom Nikolom Bašićem opsežno smo izložili u časopisu Hrvatska vjernosti br. 4 (2008.). Vidio sam da kritičari imaju krivu sliku o projektu i preporučujem svima da prouče ono što je Bašić predlagao i ovo što sada radimo pa će vidjeti o čemu je riječ."

Ne želimo sugerirati, ali nam se čini da bi pročelje Arhitektove crkve bilo prikladnije za obred "euharistije":

"Braćo i sestre, pomolimo se Imhotepu, Pitagori i Kvadratu na hipotenuzi …"

Lijeva fotografija prikazuje pročelje CHM arhitekta Nikole Bašića; desna fotografija snimljena je u Zagrebu.

Nadbiskup zagrebački Antun Bauer (1856 – 1937.): "Braća od čekića pak hoće da svima nature svoje svjetlo „koje čovjeka oslobađa tmine i ropstva.“" (Hrvatska straža, 1933.)

O tome se nije previše govorilo u javnosti.

Zar se kani pobiti čitavi jedan narod?

1918. – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Hrvatski sabor tu državnu svezu nije nikada potvrdio, a tek ćemo vidjeti hoće li nam se isto ponoviti i s "Jugosferom“)

Suočena s velikosrpskim hegemonizmom i pokušajima zatiranja hrvatskoga identiteta, Katolička crkva u Hrvata reagira:

1919. – Žali se katolički episkopat kralju i ministrima na protukatoličke postupke predstavnika vlasti koji vrijeđaju vjerske osjećaje hrvatskoga naroda. U školske udžbenike unose protucrkvene i protu hrvatske krivotvorine, te prikraćuju katoličku crkvu u proračunu.

1930. – vodi se bitka za konkordat Kraljevine SHS i Svete stolice. Konkordatu (ugovoru s Rimokatoličkom crkvom) protivi se Srpska pravoslavna crkva, koja čak izriče kaznu protiv narodnih zastupnika koji su glasovali za konkordat. Izbijaju ulični nemiri i provala mržnje prema Katolicima ("Krvava litija u Beogradu“). Katolička crkva ostaje jedinom vjerskom zajednicom u prvoj Jugoslaviji koja nema zakonski uređen odnos s državom. Posljedica je progon Hrvata i Grko-katolika u Bačkoj…

1935. – Antun Bauer otputovao je 25. svibnja u Beograd da glavaru Kraljevine Jugoslavije, knezu Pavlu Karađorđeviću, i ministru vojske Peri Živkoviću osobno uruči zamašan memorandum o "strahovitim patnjama kojima su izloženi moji vjernici“. "Moram podići glas protiv mučenja i ubijanja“, piše u uvodu. Pa je nastavio s litanijom zlodjela, navodeći samo najnovije slučajeve. "Zar se kani pobiti čitav jedan narod?“, pita nadbiskup Bauer. "Želim podsjetiti da takva zvjerstva nisu ograničena samo na seljački živalj, vlasti jednako postupaju s katoličkim svećenicima.“

Preslika "Platežnog naloga" (KANA br.314, ožujak 2010.). Zahvaljujemo gl. uredniku Albertu Turčinoviću na ustupljenoj fotografiji.

Iz dugogodišnjeg vrtloga srpskog nasilja nad hrvatskim narodom očuvan je i platežni nalog, račun (tzv. "Pezeta") koji je općinsko poglavarstvo Donje Dubrave ispostavilo hrvatskoj obitelji Varga, da im plati pet puščanih metaka kojima su žandari ubili njihova oca, na mjestu i bez suda. Za obranu države.

Ljubomir Škrinjar

OBAVIJEST DAROVATELJIMA - za nastavak izgradnje i uređenje unutrašnjosti crkve Hrvatskih mučenika otvoreni su računi:

KUNSKI:

Gospićko-senjska biskupija, kod Hrvatske poštanske banke br. 2390001-1100333894
(sa naznakom: Za Crkvu hrvatskih mučenika)

DEVIZNI:

Gospićko-senjska biskupija, kod Hrvatske poštanske banke br. 7030-01505912
(sa naznakom: Za Crkvu hrvatskih mučenika) SWIFT: HPBZHR2X
Adresa Gospićko-senjske biskupije:

Gospićko-senjska biskupija (CHM)
Senjskih žrtava 36
53000 Gospić

Gospićko-senjska biskupija moli darivatelje da izravno jave o poslanoj pošiljci jer im je više puta jako teško preko banke dobiti cjelovitu adresu darovatelja pa u tom slučaju nisu u stanju poslati obavijest i zahvalu. Priloge u vrijednosti 1000 kuna i više biskupija objavljuje u posebnoj knjizi ili u posebnoj rubrici u novinama Hrvatska vjernost (glasilo CHM na Udbini).

Fax: 053/746-402
E-mail: biskupija-gospic@inet.hr

Prilog prenešen sa stranice http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=6574:tu-smo-bit-emo-za-vijeke-vjekova-crkva-hrvatskih-muenika-na-udbini&catid=58:ljubomir-krinjar&Itemid=52