NOĆAS SAM SNILA
....
Noćas sam snila
Da su djeca došla
Vidjela sam kraj prozora su prošla.
Najstariji progovara:
"Otvori nam majko stara“
Brzo sam potrčala i vrata otvarala
Mog sina za ruku fatala ...
Tine, Tine mili
Pa tebe su četnici ubili.
To te Isus oživo ko Lazara.
Jeste majko mila dao mi krila.
I nema sina moga. sine …
Tine, sad si bio
Kud' si mi se skrio.
A možda je drugi po redu.
Možda je moj Mijo.
Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila
Majki nije puno bilo.
Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo.
Javi se sine majci svojoj.
Nema ga
Možda je treći po redu.
Možda je moj Ivo
Što je u Dunav skočio.
Ivo, Ivo, Ivane ljute rane
Jel'te odnesoše nebeske visine,
Dunavske dubine.
Majka te sine traži
Sad si bio
Kud si mi se skrio.
Da bol ublažim.
Možda je četvrti po redu
Moj Mato – moje zlato.
Tumaram, hodam po hodniku
Od vrata do vrata
Pa nema moga zlata.
Ja udarim susjedu na vrata
Susjed brzo zbori
Pa mi vrata otvori
"Ajd' u sobu majko stara
Nisi ništa snila“
"Jesam, susjed“
Djeca su mi bila
Kud su se skrila.
"Ajd' u sobu – zbogom i laku noć“.
Ja osta sama
U slike gledajuć
I misleć kud ću sada proć!
Djeco moja
Sokolovi mili
Kud ste mi se skrili
Pa sad ste bili …
Majka Hrabrost, Kata Šoljić ( 1922-2008 )
.......
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu.
Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?
Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.
I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven.
Da ga krvnik ne nađe.
Grad - to ste vi.
Siniša Glavašević
........
Siniša Glavašević
........
...Ovud čelik je orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali divi
Danas što ispod humaka drijemlju.
Oni su mrtvi - al' priđite bliže;
Vidite tračak taj bljedi i fini;
Čudo to svijetlo, što s groba se diže;
To ideali su besmrtni njini.
Vidjeli ste ih - Te turobne humke;
Rake heroja,
Što mrijeti su znali.
Pođite sada, al pođite šutke!
Znajte da oni i za vas su pali ..
Fran Mažuranić ml.
.....
Vukovar
Jedan grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete
jer sjeća se
veselih sunčanih dana
prepunih trgova ljudi
dječjeg smijeha i galama
veselih sunčanih dana
prepunih trgova ljudi
dječjeg smijeha i galama
ali sjeća se najviše
srušenih domova od granata
posljednjih ispraćaja suza i boli
prokletstva strašnog rata
i pamtit će zauvijek dan
kada razoren do temelja je bio
okupan krvlju suzama i ponosom
slobodu svoju i Hrvatsku je snio
Vukovar danas ponosan i plače
kroz suze djeca i žena
za branitelje sve koji su pali
za sve one kojih nema
Vukovar danas ponosan plače
suze i bol ne odnosi rijeka
mnogo je tanjura postavljenih na stolu
ali nema onih koje tanjur čeka
Vukovar grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete
N.N.
srušenih domova od granata
posljednjih ispraćaja suza i boli
prokletstva strašnog rata
i pamtit će zauvijek dan
kada razoren do temelja je bio
okupan krvlju suzama i ponosom
slobodu svoju i Hrvatsku je snio
Vukovar danas ponosan i plače
kroz suze djeca i žena
za branitelje sve koji su pali
za sve one kojih nema
Vukovar danas ponosan plače
suze i bol ne odnosi rijeka
mnogo je tanjura postavljenih na stolu
ali nema onih koje tanjur čeka
Vukovar grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete
N.N.
..........
VUKOVARSKI DJEČAK
Sjedim uz Vuku na nekoj ploči
Nepoznat dječak gleda me u oči,
Pogled mu suzan, prilično tužan,
Zaključih; imao je život ružan.
Kada ga upitah: Što me gledaš?
Uzvratio je: Zar ništa ne znaš?
Potom nastavio uz drhtaje
Pričati jezive doživljaje.
Najprije reče: "Ja sam bez roditelja,
Bez braće, sestara, bez prijatelja,
Moja je sva rodbina u jami,
Sklapo sam oči tati i mami.
Na ruci su mi zaklali brata,
Bacili sestru s petoga kata,
Gurnuli su staroga djeda
U mrzlu Vuku ispod leda.
Dan i noć sam kopao raku
Za svoju dobru i dragu baku.
Čim su stupili na Mitnicu
Izvadili su oči jednom stricu,
Drugoga su za razonodu
Stavili u vrelu vodu.
Ta zločinacka čudovista
Silovala su tetku kod Sajmišta,
Na kraju su se neljudske strvi
Umivale u njenoj krvi.
Ujaku su ogulili kožu,
Drugi završio zivot na nožu,
A treći, Bože, u krušnoj peći.
Ja sam slučajno uspio pobjeći".
Okrenuo je onda dječak glavu,
Pljunuo očajan na žutu travu,
Ost'o sam posve zabezeknut,
Pa sam morao uza nj kleknut,
Stišćući u grču zube i šake,
Proklinjao sam srpske manijake.
N.N.
........
TE VEČERI
Te večeri stara mati
rano je legla spati.
Te večeri čaj se pio,
i vrč je pao maloj Renati.
Te večeri sjedilo se oko stola,
majka je pitala Ivicu –
Kako tvoja škola?
Što će reći tata
kad se vrati iz rata?
Te večeri igrali smo trice.
Na ekranu – ples djevojčice.
Te večeri stara mati
rano je legla spati.
Te večeri čaj se pio
i vrč je pao maloj Renati.
Te večeri!
Te večeri!
Vijest je stigla
kasno u noći.
- Tata više nikad neće doći!
Skamenila se stara mati,
zanijemile su usne majke.
Lutka je ispala maloj Renati.
Te večeri!
Ivica je blijed stao –
Moj tata je pao
Da bih ja u slobodi odrastao.
Te večeri!
Te večeri!
Mile Prpa
Te večeri stara mati
rano je legla spati.
Te večeri čaj se pio,
i vrč je pao maloj Renati.
Te večeri sjedilo se oko stola,
majka je pitala Ivicu –
Kako tvoja škola?
Što će reći tata
kad se vrati iz rata?
Te večeri igrali smo trice.
Na ekranu – ples djevojčice.
Te večeri stara mati
rano je legla spati.
Te večeri čaj se pio
i vrč je pao maloj Renati.
Te večeri!
Te večeri!
Vijest je stigla
kasno u noći.
- Tata više nikad neće doći!
Skamenila se stara mati,
zanijemile su usne majke.
Lutka je ispala maloj Renati.
Te večeri!
Ivica je blijed stao –
Moj tata je pao
Da bih ja u slobodi odrastao.
Te večeri!
Te večeri!
Mile Prpa
........
ŠKABRNJI U SPOMEN
Koračam polako k'o avet u noći
Samo jecaj vjetra me prati u tišini
Dok granje vihori, to granje života
K'o gavrani crni, misli mi se jate.
Svud oko mene - bogečko groblje
I lebde zrakom ti mirisi prošlosti
Niotkud tračka svjetla u toj dolini
Dolini sjećanja, dolini suza i boli.
Mrak se crni na ovu dolinu spusti
Sve purpurne cvijetove zakri u čas
Zakri i male zakrvavljene ciklame
I NAŠIH MRTVIH SOLDATA LIK.
I dođoh ja do te kuće kamene stare
A u njoj stiha plače starica slijepa
U rukama čvrsto svoju krunicu stišće
Al' suze ne teku već sve su isplakane.
I dim tad osjetih.sa kućnog ognjišća
Ognjišća toga - DOMOVINE moje
Slike se nižu, te slike užasa i strave
Ruke četničke vidim do lakta krvave.
Srce mi ludo tad u grudima zakuca
I kao da taj čas nekud iskočiti želi
Ne boj se Škabrnjo, topli moj Dome
Izustih tad glasno - ja u bolu svome.
Visoko, visoko sad naš barjak vihori
Sretna si Škabrnjo sloboda nam je tu
Postojbina bila oduvijek si HRVATA
Oduvijek si značila Ti znamen za nju.
HRVATSKI Dome Tvoj sin će doći
Izgradit će on opet tu ognjišće svoje
Dječji cvrkut će razliti se zrakom
Zrakom i dolom ŠKABRNJE moje.
Vladimir Biondić ,vladimir@alfaiomega.hr
...........
Pater Luka Rađa:
«Svaka svijeća jedna sjena, jedna duša koje nema. Jedno dijete, jedna žena, starac, borac koji ih nema. Ostale su uspomene, sadašnje i prošlo vrijeme. Ostala je rana ljuta, da se sjetiš teškog puta.
Ostala je suza slana, mladost naša pokopana.
Ostalo je mnogo toga, nikad ne izrečenoga.
– Za naš Vukovar i Škabrnju !
Da se oprosti ali nikad ne zaboravi ! "
..........
Da se oprosti ali nikad ne zaboravi ! "
..........
Ljeta Gospodnjeg 1991. i dalje, domovinom mojom
U njoj sam djecu odgajao nadom,
u ljubavi, pravdi, vjeri, moralu.
Kuća plodi čistoćom, mârom, radom,
tek Bogu samo davali smo hvalu.
Razbuktao tu se i jorgovan bijeli,
i grmovi pred njom rascvalih ruža.
I pogled se stere, samo smo htjeli
da ljepota buja i svud se pruža.
Tu i kamin stari što toplinom gori,
žar u njemu bukti – kao promukla zvona.
Naslonjač tu se poneki stvori,
gdje čitali bi Lorcu i Platona.
I krletka s pticama što lijeću,
pjev i cvrkut kao glas snova prošli.
Svijećnjak jedan za voštanu svijeću,
papiga što kreštala bi – «Dobro došli»!
Pas pred kućom kad mahao je milo
repom, i zvao da se k nama kroči.
U mojoj kući svega ima, sveg je bilo,
vino se po volji pije, kad se hoće toči!
Mile Prpa
(U Siveriću, 15. kolovoza 1995. g)
harale su divlje srpske agresorske horde. U plamu vatre
gorjela su sela i gradovi. Gnani nutarnjom mržnjom,
rušiteljima ništa ne bijaše sveto: ni crkva, ni oltar, ni kuća, ni
čovjek, pa čak ni groblje – zapališe i moju kuću!)
gorjela su sela i gradovi. Gnani nutarnjom mržnjom,
rušiteljima ništa ne bijaše sveto: ni crkva, ni oltar, ni kuća, ni
čovjek, pa čak ni groblje – zapališe i moju kuću!)
KUĆA IZGORJELA
U njoj sam djecu odgajao nadom,
u ljubavi, pravdi, vjeri, moralu.
Kuća plodi čistoćom, mârom, radom,
tek Bogu samo davali smo hvalu.
Razbuktao tu se i jorgovan bijeli,
i grmovi pred njom rascvalih ruža.
I pogled se stere, samo smo htjeli
da ljepota buja i svud se pruža.
Zapališe i moju kuću!
U kući knjige, uspomene stare,
predmeti dragi još od mog mi djeda.
I vjenčana halja bake mi Mare,
u ormaru, naprijed je, sprijeda.
Slike pričesti prve na zidu vise:
djeda, bake, mene i djece moje.
Ništa tajno u našem domu ne skri se,
pred kaminom i ta dva sidra stoje.
predmeti dragi još od mog mi djeda.
I vjenčana halja bake mi Mare,
u ormaru, naprijed je, sprijeda.
Slike pričesti prve na zidu vise:
djeda, bake, mene i djece moje.
Ništa tajno u našem domu ne skri se,
pred kaminom i ta dva sidra stoje.
Zapališe i moju kuću!
I konoba tu je gdje rujno pili
smo vino, klapa, ponekad skupa.
U kamenicu ulje maslinovo lili –
i zvon nakovnja kao da još lupa.
I alat tamo stoji, trošni i novi,
i ognjište staro i prastara peka.
U tom domu živjeli naši snovi.
Na podu rogač, šipak i metla neka.
I konoba tu je gdje rujno pili
smo vino, klapa, ponekad skupa.
U kamenicu ulje maslinovo lili –
i zvon nakovnja kao da još lupa.
I alat tamo stoji, trošni i novi,
i ognjište staro i prastara peka.
U tom domu živjeli naši snovi.
Na podu rogač, šipak i metla neka.
Zapališe i moju kuću!
Na zidu knjige, vaza i slike stare,
svjedodžbe dječje, poster, diplome.
U sobi igračke uspomenom žare,
album, pokloni što srce nam lome.
Visi i slika ujaka nam dragog
kojeg nikad ni upoznali nismo,
što motrio nas pogleda mu blagog
iz zemlje daleke – voljeli ga svi smo.
Na zidu knjige, vaza i slike stare,
svjedodžbe dječje, poster, diplome.
U sobi igračke uspomenom žare,
album, pokloni što srce nam lome.
Visi i slika ujaka nam dragog
kojeg nikad ni upoznali nismo,
što motrio nas pogleda mu blagog
iz zemlje daleke – voljeli ga svi smo.
zapališe i moju kuću!
Tu na zidu križ – Kristovo raspelo,
slika Majke Božje, milosti, kruha.
Potkova konjska – njom sreću se htjelo,
maslinova grančica mira, već suha.
Tu na zidu križ – Kristovo raspelo,
slika Majke Božje, milosti, kruha.
Potkova konjska – njom sreću se htjelo,
maslinova grančica mira, već suha.
Tu i kamin stari što toplinom gori,
žar u njemu bukti – kao promukla zvona.
Naslonjač tu se poneki stvori,
gdje čitali bi Lorcu i Platona.
Zapališe i moju kuću!
Namještaj stilski u sobi toj stoji,
i prašna gitara uzglavlje krasi,
Zavjese što sestra ih mijenja, kroji,
gramofon stari što ponekad se glasi.
I noćna lampa što blijedo nam sjala,
note mlađeg mi sina, papir neki.
Lula stara što mom je djedu dala –
tek niz uspomena tih dalekih.
Namještaj stilski u sobi toj stoji,
i prašna gitara uzglavlje krasi,
Zavjese što sestra ih mijenja, kroji,
gramofon stari što ponekad se glasi.
I noćna lampa što blijedo nam sjala,
note mlađeg mi sina, papir neki.
Lula stara što mom je djedu dala –
tek niz uspomena tih dalekih.
Zapališe i moju kuću!
U vitrini, kristalne čaše stoje,
vjenčanje u kući jedno kad je bilo,
poklon, prijatelju, od tetke tvoje.
Sve se vidi, ništa se nije skrilo.
U vitrini, kristalne čaše stoje,
vjenčanje u kući jedno kad je bilo,
poklon, prijatelju, od tetke tvoje.
Sve se vidi, ništa se nije skrilo.
I krletka s pticama što lijeću,
pjev i cvrkut kao glas snova prošli.
Svijećnjak jedan za voštanu svijeću,
papiga što kreštala bi – «Dobro došli»!
Zapališe i moju kuću!
Pred njom je i čempres i dud bijeli,
i vinova loza natkrita kao streha.
Pred kućom smo bili, pili i jeli,
godila nam ta večer puna smijeha.
Pred njom je i čempres i dud bijeli,
i vinova loza natkrita kao streha.
Pred kućom smo bili, pili i jeli,
godila nam ta večer puna smijeha.
Pas pred kućom kad mahao je milo
repom, i zvao da se k nama kroči.
U mojoj kući svega ima, sveg je bilo,
vino se po volji pije, kad se hoće toči!
Zapališe i moju kuću!
Zapališe i moju kuću,
a u njima ne izgori mržnja!
Mile Prpa
(U Siveriću, 15. kolovoza 1995. g)
..........
„Oprostiti ne znači zaboraviti jer kad bismo zaboravili ne bismo imali što oprostiti“
Papa Ivan Pavao II
Počivali u miru Božjem !