KOLUMNA DR. SLAVENA ŠUBE: CLOCKWORK ORANGE


Bivši predsjednik predsjedništva SFRJ, pa desetogodišnji predsjednik RH, poručio je da se ne slaže s terminom ‘komunistički zločini’ jer je u narodnooslobodilačkoj borbi sudjelovalo najmanje komunista. Krivnju, uvjeren je Mesić, treba svakako individualizirati.


‘’Tko to zna tko je u tim jamama. Treba istražiti i krivnju individualizirati, ne optužiti NOB i proglasiti ga komunizmom i zločinom’’, rekao je Mesić.


Zabavno? Pomalo. Mesić je kazao i ovo: ‘’Na Bleiburgu nije bilo zločina. Tamo je bila jedna pobuna, poginulo je nešto malo ljudi. Nakon Bleiburga, na Križnom putu je vjerojatno bilo zločina, ali ove brojke se napuhavaju i od toga nema ništa’’, zaključio je Mesić.


Ipak zabavno. Naravno, ne izjave, već činjenica da je takav um bio predsjednik, izabran i probran od hrvatskog puka, iako tek ciglih 10 godina. To je samo 1% u jednom mileniju, sitnica. Manje od 4.95% ili nedajbože nekih većih brojeva, radi li se o kamatama. Jadranka Kosor je održala sastanak s bankarima, gdje je zaključeno da do daljnjega – neće biti promjena. Toliko o sastanku, još jednom u nizu, kao i obično ''produktivnom''. Čekamo. Kao što smo čekali da Mesić ode. I dočekali... Josipovića.


Pa dobro, krenimo tragom neumitne logike. U NOB-u je sudjelovalo ‘’najmanje komunista’’. Znači, mnogobrojne pa i nebrojene zločine, nisu počinili komunisti, već netko drugi. Kako je NOB, po Mesiću, prije svega bila antifašistička borba, proizlazi da su ubijali antifašisti. Ako pak nisu, Mesić sigurno misli na brojne četnike, od kojih su neki prije, neki poslije, pristupili NOB-u. A neki nisu ni morali ‘’pristupati’’, jer su naizmjenično stavljali čas kokarde čas petokrake, zavisno od potrebe ili razvoja situacije. Poznato je da partizanima nije odgovarao veći broj Hrvata u njhovim redovima, pa su mnogi istaknuti ljudi platili svoj revolucionarni zanos glavom, bilo za rata bilo poslije njega. Govorimo, naravno, o Marku Oreškoviću, Loli Ribaru te Andriji Hebrangu, zadavljenom u beogradskoj Glavnjači, od jednog sposobnog pukovnika Udbe, da spomenemo samo neke Titove žrtve. Pardon, Rankovićeve.


Biti će, znači, prema Mesiću, ako je netko ubijao, većinom su to bili ili antifašisti ili četnici. Bilo bi zanimljivo saznati mišljenje, Mesićevo ili Josipovićevo, o tome tko je 'likvidirao' Stjepana Đurekovića, u Münchenu, onomad, 28. srpnja 1983. Ta to nije bilo čak ni ''nešto malo ljudi''. Bio je to ''samo'' jedan čovjek, a naravno, bilo bi zanimljivo saznati koji čovjek stoji iza ubojica koji su Đurekovića pričekali toga jutra, raspolažući ključevima koje im je netko pribavio, itd. Ključ: nije bio ni Tito, a ni Ranković.


izcicak


Ivan Zvonimir Čičak drži da su i danas na vlasti ubojice ili njihova djeca. Mislimo to jest smatramo da Čičak drži dobro, i da sebe drži jako dobro. Čičak je čak, u pravu, nije li? Iako se ni Mesić ni Josipović vjerovatno neće složiti. Ali ako su vam u suradničkom teamu kapaciteti poput Perkovića, Vrabec-Mojzeš, Lepej, Lončara i sličnih magnituda, što dalje pričati o takvom predsjedniku? Ta njemu je ''emigracija'' nedavno zaprijetila, atentatom!? Tko bi ga znao, pokušali su s Feniksom.


Udba i dalje jaše, tu nema dileme. Iako možda na kraće staze. Najviše im se sviđala Njemačka, ali to je sada EU, koji joj se isto tako sviđa. Možda Udba treba postati EU-ljudba, onda će sve biti OK. Uostalom, oduvijek se bavila ljudskim pravima, a bila je i 'nevladina' organizacija.


''Lajbek milicionari'', cirkusanti kakve još ni Hollywood – koji nikad nije oskudijevao u prikazima epskih klanja ili sofisticiranih mučenja, radi li se o omiljenim zločincima koji su najbolje prodavani Amerikancima i ostalim ljubiteljima gladnima umjetnosti te punili džepove kreativnim filmašima koje je financirao zna se tko – nije izmislio, nosili su i naoštrene noževe za klanje. Između ostalog prikladnog naoružanja, s kojim su ulazili u privatne domove. Tko zna je li Mesić ikad za to znao. Clockwork Orange? Tamo je scena silovanja prekinuta, tako reći u začetku. U Zagrebu 1945? Tko zna, hoće li predsjednike RH ikad zanimati tko je silovao i klao po Zagrebu te slavne, daleke tisućudevetstočetrdesetipete. Godine pobjede i slavlja, godine klanja i silovanja. Godine vezanja žicom i bacanja u jame.


Apeliramo za promjene nazivlja zagrebačkih ulica i trgova. Za micanje Titova ''imena'' s Kazališnog trga, za zaborav ''8. maja'' i sličnih nebuloza, te za imena koja će ljudima dati neku ideju o nevinim ljudima, djeci, herojima, koji su nastradali samo zato jer su ih neke, s lanca puštene ljudske zvijeri, dobile na pladnju kao poklon, za iživljavanje kakvo u dvadesetom stoljeću nije zabilježeno nigdje drugdje, i to doslovce baš nigdje drugdje, u tom obujmu i obliku, takvog intenziteta i karaktera. Apeliramo za ulicu Grozde Budak, na primjer. Apeliramo i za Trg Nevinih Žrtava Komunizma.


Apeliramo za hrvatski narod koji će doći k sebi, i shvatiti da su u Haagu zatočeni heroji ovog naroda, čekajući na ''pravedno suđenje'', i pozivamo taj isti narod da shvati kako je to haško suđenje itekako povezano s ''lajbek milicionarima'', s Đurekovićevim ubojicama, s ljudima koji optužuju Purdu, s ubojicama Šufflaya i Hebranga, te s mnogim drugima prebrojenima i nebrojenima, kojima je nelegalno i nelegitimno, zločinački i divljački, primitivno i monstruozno, oduzeto pravo na život i postojanje.


Apeliramo za proglašavanje isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu, i za ostavke predsjednika Države i predsjednice Vlade, jer nisu sposobni adresirati na odgovarajući način niti jedan od ključnih problema ove države i ovog naroda, i jer nisu sposobni artikulirati bilo kakvu smislenu razvojnu politiku, bilo unutarnju bilo – i još više, odnosno još manje – vanjsku. Neka odstupe jer sve što žele je Hrvatsku odvesti u EUdorado poput ovce na klanje, bez da surađuju s hrvatskim narodom i bez da mu nude bilo što osim maglovite, neizvjesne, teške pa i ropske budućnosti.

Slaven Šuba, 

Prilog preuzet  s http://www.jedinohrvatska.hr