IZ GOVORA BLAŽENOGA ALOJZIJA STEPINCA KATOLIČKIM
INTELEKTUALCIMA 28. OŽUJKA 1938.
"Želim da upotrijebim ovu priliku i iznesem stanovište
Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja
vaše duše stavlja na kušnju, a to je odnos uvjerenog
katoličkog intelektualca prema svome narodu.
Ne rijetko se danas čuje govoriti, da inteligencija ne
pripada narodu.
A čemu se onda vi školujete?
Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja?
Mislim da tu nemam mnogo što pobijati.
Ako može istinski napredovati čovjek bez glave
i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i
narod bez zdrave i poštene inteligencije.
Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju
koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No ima jedan drugi prigovor koji se ruši na vas buduću narodnu
inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su
nenarodni i nemaju osjećaja za narod.
Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi,
osuđeni na to da budete manje narodni nego li drugi? Ili niste li
upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li,
velim, baš vi prava narodna inteligencija i uzdanica?
Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali ne rijetko
govore o njoj već zato što koristi njihovom džepu. Drugi opet
zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni
slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet
trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim
akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može
biti predmet trgovine nego je moralna dužnost. Kad dakle te
dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni
ja ne bih bio katolički biskup. Kršćanin katolik ne samo da
smije nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao.
To leži već u samoj naravi čovjeka i prema tome je naravni zakon.
Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši nago ga usvršuje i
oplemenjuje.
Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod onda
bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav
prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana.
A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo.
Kakogod dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude,
tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda
ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome?
Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?
Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne
isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao sestre
blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima,
a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda.
Bog pak ne može sebi protusloviti. (...)
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti
svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube
ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove
tvrdnje bajke, nego što više mi se usuđujemo reći, da se
ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi,
čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će,
htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš.
Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i
potrebnije dobro o kojem se radi; onim redom kojim
to traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda?
Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni
novac ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz
i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro
hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.
To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova.
To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije hereze, koje su
se već kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta vjera
katolička učila ga je poštenju i čestitosti, i možete
matematskom sigurnošću ustanoviti gdje se ona potkapa
na koji mu drago način, da će tamo mjesto poštenja i pravde
zavladati naskoro divljaštvo i rasulo. Ljubi li dakle istinski narod
svoj onaj koji riječju i djelom blati vjeru otaca svojih i nastoji
mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo i sloboda,
što će mu cio svijet ako jednom bude osuđen na smrt?
Katolici i narodna egzistencija
Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija.
Na svojim vizitacionim putovanjima vidio sam dosta toga
što me napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, a katkad
gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka smrtna tišina.
Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove.
Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta
puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu
lišavaju podmlatka. Jer ako na mlađima svijet ostaje, a tima
se ne da uopće živjeti, na kome će da ostane domovina?
A zašto se ne da života potomstvu? Zar zato jer nema kruha?
Ne! Jer, redovito siromasi imaju najviše djece. Nego zato jer
se mnogi grlati rodoljubi boje žrtve i truda oko djece.
A što znači patriotizam koji u javnom životu spasava narod,
a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvim može mirne duše
reći sa Svetim pismom: "Ipsi autem non erant de semine
virorum illorum, per quos salus facta est in Israel!
Oni nisu bili od muževa, po kojem je došlo spasenje Izraelu!"
(1 Mak 15, 44). Ili ljube li možda istinski narod svoj oni žalosni
zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju
i protestiraju ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno
sproveli i tako životom svojim i obitelji koju će osnovati bili
sposobni da dovedu narod svoj onoj sreći, što je ne doživješe oci?
Ili ljube li narod svoj oni koji neće da znadu, da je danas
imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremiti i
tako osigurati egzistenciju sebi i svojima. Diletanti su samo
balast za narod ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim
akcijama. (...)
Katolici i rasizam
Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena
pred njegovim kumirima i pokloniti mu se.
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače
moralo biti u stanju da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti
ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu
konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek
na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi,
nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav
prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije
ljubav nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od
trajnog opstanka.
Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo -
što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome!
Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti
divljom životinjom koja sve ruši i izazivlje osvetu nego ga
oplemjenivati tako da svome narodu pribavi poštovanje i
ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome
narodu ne stoji u nikakvoj opreci s ljubavlju prema čitavom
čovječanstvu nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi
djeca Božja i zato svi vape k Bogu - Oče naš koji jesi na nebesima!
Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava
Crkva, a ne kojekakvi rasizmi.
I vi dakle nećete nikad ispravnije izraziti svoje ljubavi prema
hrvatskom narodu nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća
od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti
žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe.
Ali Crkva vas s druge strane upućuje da je grijeh biti
ravnodušan prema svom narodu kako to uči razorni i krvavi komunizam.
Moralna je i etička dužnost čovjeka da svoj narod ljubi. I zato
svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog
i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.
Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke,
budite uvjereni da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje
i hrvatske narodne sreće. Ponesite tu zavjetnu misao s
ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama
- grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje
protiv Katoličke crkve!" (km)
izvor: Hrvatska straža (10/1938.)
Preuzeto s http://www.velecasnisudac.com