''Čudan svijet je oko nas. Ista slika svaki dan''.
Pjevali su nekad sarajevski Indexi, danas kažu – legendarni.
Već je i previše legendi, na ovim prostorima, da ne govorimo
o polju međunarodnih odnosa, veličina, nagrada i domašaja.
Spomenemo li samo holivudska dostignuća, od bezveznih
limunadi i tupavih komedija preko filmskih liturgija o
savršenostima američke demokracije, gdje dobro uvijek
pobjeđuje zlo, čak i tako da gotovo u pravilu pojedinac
uspijeva nadljudski nadvladati Sustav, koji – čudesne li
ironije – dialektički omogućava anomalno snažnim
individualcima da ga testiraju pa i učine smiješnim, sve do
povijesnih spektakala u kojima se, međutim, teme i
događaji biraju pod kutem i pod rasvjetom svjesno
odabranima kako bi se pobjednici i preživjeli ako ne slavili
i ovjenčali, iako ponešto relativizirani, a ono ipak proglasili
neminovnošću vezanom uz nešto kao Božji Naum.
S time, naravno, da se jasno daje do znanja kako je Bog
zlo napustio i kaznio ga, na neki način.
Sam čin poraza dovoljna je presuda, obično Hollywood
ne inzistira i ne ''davi'', nego lagano relativizira, odstavljajući
si odstupnicu karakterističnu za neizrečenu mudrost.
Ljudskost je, naravno, ono što daje i dodaje kredibilitet,
i uz umjetničku vrijednost i još poneke kvalitete, to je ono
što daje taj pitki, američki okus koji globalno dominira
civilizacijom i tim čudnim svijetom, gdje nema više iste slike
''svaki dan'', kao nekad, u doba Indexa i maršala Tita.
Dan je žena, navodno, i trenutak je spomenuti, pa i evocirati.
Uz sve prekrasne Hrvatice koje taj čudan svijet čine boljim,
podnosivim, ljepšim i životnim, dajući mu boju, okus i smisao,
misao leti, jer je za to stvorena, i k onim Hrvaticama koje nisu
doživjele ni zrelost ni starost, na žalost mnoge od njih ni
vlastitu mladost ili prve poljupce i snove.
K tisućama onih koje su brutalno sasječene, mučene, gažene
i 'likvidirane'. Jedini grijeh bio im je – nacionalna pripadnost.
I, živjele su, naravno, u svojoj Hrvatskoj, što su i željele i što
im je pripisano u neoprostivi grijeh.
Bilo učenice izvedene iz škola i domova i odvedene ravno
na noge svojih krvnika, bilo žene i djevojčice strijeljane i u
jame srušene, bilo kćeri na kojima se iživljavalo Zlo ovog
svijeta, bilo supruge koje je primitivno Ludilo gutalo i
proždiralo, žrtvujući ih Mraku svoje gluposti, pokvarenosti,
zvjerstva i primitivnosti kojoj teško da je ikad bilo ravne.
Zašto baš na ovaj dan ponovo o ''tome''?
Nemoguće je ne misliti i na njih, u trenutcima kad ovu
zemlju predvode i žene i muškarci, od kojih ni jedni ni drugi
ne mare ili nisu sposobni ni sagledati prošlost ni shvatiti
sadašnjost, još manje i nikako razumjeti budućnost.
Pravda koja je deklarirana, kao i politički ciljevi koji su
proklamirani, nemaju nikakvu budućnost nisu li bazirani
na čvrstim principima i poštovanju istih, jednakopravno i
dosljedno za sve i uvijek. Pa i za one iz prošlosti kao i za
one koji će tek doći i zatražiti svoje mjesto na pozornici,
a ne vide ga u ovo doba novovjekog Zla, Ludila i Mraka,
koje simboliziraju, u Hrvatskoj, recimo 'ulazak RH u EU-u',
'PravDa', 'zapadnobalkanske integracije', 'JugoSfera',
'krizni nameti', 'program gospodarskog oporavka',
'potpuna suradnja s haškim sudom', te mnoge druge i
ostale nebuloze i besmislice kojima nas mediji obasipaju,
hrane, i dave do besvijesti po nalogu, domaćih i stranih,
'elita' i 'centara moći', a zapravo – običnih pa i preobičnih
ljudi, s najobičnijim, vulgarnomaterialnim i materialističkim
porivima i potrebama.
Te su čitavu galaksiju udaljene od – hrvatskih potreba ili
interesa. Interesi ne-Hrvata nemaju, zaista, ni danas gotovo
ništa zajedničkog s hrvatskim interesima. Eto, ponovo ista
slika svaki dan. Kao nekad.
Ali, nama ne treba ista, nego čista slika, svaki dan.
Tek onda može biti ''ista''.
Jedna od osnovnih njihovih potreba stara je koliko je
svijeta i vijeka. Svodi se na – izvlačenje novca. Iz vašeg
i našeg džepa. Na stvaranje pokornih hrpa potrošača koji
će slušati, i poslušno surađivati. U interesu – svih njih, ali
ne i Republike Hrvatske. Još manje pa i nikako, Hrvata i
Hrvatica koji su 'demokratska' većina u Hrvatskoj, onih
čija je ovo zemlja, i onih koji bi tu trebali odlučivati pa i
'vladati', kako bi međusobno surađivali i unaprjeđivali
svoju zemlju, svoje živote, svoje postojanje.
Na žalost, zasuli su nas EUropstvom, dužništvom,
neplaćanjima, nezaposlenostima, poskupljenjima.
Razasuti smo u glavama i svakodnevicama, uronjeni
u nemogućnostima te okovani nestašicama i kroničnom
besperspektivnošću.
Quo vadimus? Nemo scit... praeter me ubi soccus me pressat.
Ali svi znamo da Oni ne samo da ne znaju nego niti ne žele
znati, osim što nisu 'sposobni' ni saznati. Njihova jedina ideja
je – ući u Europsku Uniju. Pardon, njihova ali ne 'njihova'.
'Njihova' je ideja i kako to učiniti, milostivo ili 'pravedno',
a ta je – neka uđu ili ne uđu tamo, ali će ući – htjeli ili ne htjeli
– tu: natrag gdje su bili. Natrag, u Hrvatsku bez Hrvatske.
Neće ići. Neće proći. Zbog čega i zašto?
Između ostaloga, i zbog spomenutih kao i neznanih,
Hrvatica čija je krv prolivena.
Za Hrvatsku. Zbog branitelja, koji su se borili za nju.
Najljepšu Našu. I za nas.
Ne za PravDu, koja ih izručuje i vraća tamo odakle su htjeli otići.
Ne za ''neovisno pravosuđe'' poput haškog ili beogradskog, koje
niti je neovisno niti pravedno sudi. Još manje na to ima pravo,
otkad je svijeta i vijeka, i Boga na visini.
Nema te floskule koja će nas uvjeriti da RH ne može imati svoje
vlastito, istinski neovisno, suvereno pravosuđe. Ili uspješno,
suvremeno, napredno gospodarstvo. Poljoprivredu i ribarstvo,
turizam i brodogradnju. Modernu industrijsku tehnologiju
oboružanu idejama i inovatorstvom. Jednako tako isključivi
gospodarski pojas na Jadranu, naše neotuđivo pravo, jedno
od mnogih. Nema te podvale koja će nas odvesti k misli kako
ne možemo ili ne znamo sami, ili da suverenost znači isto što
i izoliranost, ili da znači nesuradnju sa susjedima, ili neku od
nebuloznih ideja koje su već rabili i koje stalno recikliraju, u
tom neprekidnom i upornom, psihološkom i specialnom, ratu
protiv samostalne i neovisne Hrvatske, i njezinih ljudi.
A između njih i među nama, i svih tih divnih, prekrasnih žena,
naših Hrvatica.
Najbolji dar Hrvaticama, i svim ženskim bićima 'koja se tako osjećaju',
suverena je Hrvatska.
Za to su se borile, živjele i umirale, mnoge hrvatske žene nekad,
sve do nedavno, pa i danas.
Sretan im Dan Žena.
Neka im je sretna slobodna, neovisna, samostalna Hrvatska.
Slaven Šuba,
preuzeto s http://www.jedinohrvatska.hr
|