Prestrašno i grozno!
Silovane žene u Domovinskom ratu
U povodu Dana žena 8. ožujka 2011. Udruga Žene u Domovinskom ratu
organizirala je tribinu u znak sjećanja na stradale žene iz vremena agresije
na Republiku Hrvatsku. Na inicijativu predsjednice Marije Slišković u
Novinarskom domu u Zagrebu okupile su se žene stradalnice Domovinskog
rata, na tribini »Prešućeni ratni zločin – silovanje žena u srpskim
koncentracijskim logorima«.
Među okupljenima bile su i one nad kojima su počinjeni najgnjusniji
ratni zločini.
Kažu neki kako je to davno prošlo vrijeme i sve to treba zaboraviti.
No, kako to mogu zaboraviti žene koje su zločinački silovane u znak
osvete i mržnje prema hrvatskom narodu? Kako zaboraviti dok najnovije
činjenice potvrđuju kako velikosrpska agresija na hrvatski narod još
uvijek traje.
Vrijeme je paradoksalnih tužbi, koje sada stižu iz Srbije i ovih dana
potresaju Hrvatsku.
Prije 10 mjeseci na bugarsko-srpskoj granici uhićen je hrvatski branitelj
Veljko Marić, koji je kao vozač kamiona skrbio kruh svagdanji za svoju
obitelj.
Već je 10 mjeseci u beogradskom istražnom zatvoru, a supruga koja
pati i preživljava s troje djece u Grubišnom Polju, ima ga pravo posjetiti
svega 2 puta mjesečno po 1 sat.
Naime, srpsko krivosuđe primjenjuje stroži zatvorski režim posjeta
zatvorenicima od onog u Haagu! Mariću se sada već sudi u Beogradu
za navodni zločin počinjen na teritoriju Republike Hrvatske u selu
Rastovac, na području Bjelovarsko-bilogorske županije.
Samo po sebi apsurd je srpsko prisvajanje nenadležnih pravosudnih
ovlasti za područje Republike Hrvatske. Potom, eskalira slučaj hrvatskog
branitelja Tihomira Purde, koji je pušten nakon dva mjeseca političkih igara.
Odmah slijedi vijest o obavijesnim razgovorima u hrvatskoj policiji s
ravnateljicom ratne bolnice u Vukovaru dr. Vesnom Bosanac, zbog
pripremljene srpske tužbe. Srbi koji su nemilosrdno gađali bolnicu kao
međunarodno zaštičeni nevojni cilj, sada podižu tužbe protiv ravnateljice
i liječnika za nesavjesno liječenje njihovih srpskih vojnika, koje su naši
branitelji pod granatama zbrinjavali i dopremali u bolnicu.
Od apsurda, cinizma, bezobrazluka i političkih besramnosti, običnom
čovjeku žuč kipi i pamet staje.
U dugogodišnjem ozračju nabacivanja blatom na hrvatske branitelje
i optuživanja iz svih smjerova, ponajprije iz Haaga, zatim po direktivama
iz domaćeg tužiteljstva, a sada nevjerojatno stižu optužnice iz Srbije.
Pritom posve zapostavljeni ostaju neprocesuirani srpski zločini u
srpskim logorima. O tome je govorio Danijel Rehak, predsjednik
Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.
No srpski zločini silovanja hrvatskih žena, kao da su na margini svih
sjećanja, osjećaja i društvene pozornosti. Iako su bili dio srpske ratne
strategije, ti su zločini godinama najprije ignorirani a zatim i posve
zapostavljeni od svih pravnih, političkih i državnih čimbenika u Hrvatskoj.
O tome su na tribini govorili medicinska sociologinja prof.dr. Gordana
Cerjan Letica i odvjetnik Mate Knezović. Kao neposredna žrtva stradanja
žena, svjedočila je Jadranka Cigelj, zatočenica srpskog logora Omarska,
poznata javnosti po svojoj knjizi svjedočanstava „Apartman 102".
Govorila je kao žena žrtva, kao pravnica po zanimanju i kao dužnosnica
u sustavu politike i vlasti, koja joj je naposljetku umjesto društvene
rehabilitacije podlo podvalila i konačnoje neljudski odbacila.
Naposljetku iz publike izlazi anonimna gospođa iz Vukovara. Prvi puta
svjedoči javno o svom stradanju! Glas podrhtava, treperi, titra, posve
nestaje, dok se njezina usta samo otvaraju. Suze i jecaji naviru.
Gospođa svjedoči vukovarsku tragediju žena, dan-dva poslije okupacije.
Imala je tada 23 godine, muža branitelja, sina 5 godina starosti, obitelj,
brata, susjede Srbe i Hrvate...
Svjedoči što je vidjela, kako su četnici kastrirali susjeda, luđački se smijali,
dok je žrtva urlala od bolova. Jadnika su na kraju ubili. Svjedoči što su njoj
činili više dana, od ispitivanja i prijetnji, udaraca i batina, pogrdnih ponižavanja
i uzastopnih silovanja... Ponižavanja u ime osvete, u ime patološke mržnje,
sve kako bi joj ubili dušu. Teško je bilo slušati, još je teže prepričati.
Bila mi je to najteža tribina predstavljanja ratnih stradanja od kada pamtim.
Grozno je što su sve učinili toj ženi, majci, supruzi hrvatskog branitelja
iz Vukovara, a nije jedina... Konačno i gđa Cigelj je slično prošla, no žena
iz Vukovara prvi puta je to iznosila u javnost... Emocije su bile snažne i
potresne, prenijele su se na slušateljstvo... Publika u muku, grč i suze na
licima, stezanje u grlima... Tako i kod mene osobno. Po završetku, nestao
sam iz dvorane u šoku i sa želucem u grlu...
Ostao sam bez teksta, bez hrabrosti da pristupim iskazati poštovanje
tim ženama žrtvama... Potreban mi je bio zrak, bez želje da zahvalim
predsjednici Mariji Slišković na još jednom hrabrom iskoraku u
interesu prestrašne hrvatske istine. Posebno teško svjedočanstvo gospođe
iz Vukovara, koje je nužno, ali i toliko tragično da se jednostavno ostaje bez
teksta i mogućnosti racionalnog razmišljanja.
Hvala doktoru Slobodanu Langu na snalaženju pri završetku tribine,
iskazavši ono toplo, ljudsko, što mnogi muški u dvorani nisu mogli
izreči ni učiniti...
Zagrlio je našu stradalnicu Vukovarku, darovao joj stručak cvijeća
i progovorio da u židovskom narodu muškarci koji nisu mogli zaštititi
svoje žene, izgubili su pravo prezimena za svoje potomstvo.
Tako je i s društvom koje ne može zaštiti svoje žene i majke,
od stradanja i nastavka tih stradanja, gubi se pravo opstanka...
Ako su se u ratu dogodile okolnosti da su žene ostale
nezaštićene, na surovu nemilost patološki osmišljenim
iživljavanjima i ponižavanjima, ostaje pitanje što činimo
danas kako bi ispravili te gnjusne i zločinačke nepravde...?
Hrvatska politika, vlast i institucije nečuveno su zakazali, zbog zagovaranja
pomirenja bez kajanja, zbog novog bratstva i jedinstva koje nam nameću
srbokomunistički sinovi i kćeri, zbog ratnih profitera i lopovluka na vlasti,
zbog političara i sebeljubnih interesa, zbog pohlepnog zgrtanja kapitala
bez granica ...
Sve preko nevinih žrtava, preko pogaženih duša, preko upropaštenih života,
preko stradalih obitelji, zanemarivanjem nečuvenih ratnih zločina nad vlastitim
narodom, prešućivanja zločina bestijalnih silovanja hrvatskih žena, majki,
nositeljica obitelji, koje nikada nisu dobile dovoljno pozornosti i poštovanja
u javnosti...
A nekmoli društvenu satisfakciju ili mogućnost da upravljaju zemljom
za koju su toliko propatile. Iz svega slijedi zaključak kako su žene
stradalnice u Domovinskom ratu nažalost ostale ispod ruba svake
društvene osjetljivosti i humanosti. One ne traže privilegije, medijsku
pozornost, a ponajmanje im treba lažna samilost.
Žene žrtve srpskih koncentracijskih logora nisu u Hrvatskoj dobile ono
što svako humano drušvo dužno učiniti svojim najtežim stradalnicima –
resocijalizaciju, povratak k normalnom životu, kroz obiteljsku, socijalnu
i društvenu podršku, potporu i zaštitu. A to je nemoguće ukoliko ne
postoje društveni osjećaj i interes za preživjele žrtve tih ratnih tragedija
i bestijalnih iživljavanja.
Za to je potrebna društvena institucionalna skrb i pomoć, medicinski
i socijalni timovi, senzibilitet društva, politike i vlasti. Tjelesni gubici
se zamjenjuju protezama, kako bi se olakšao svakodnevni život i
olakšao invaliditet. No nikakvim ortopedskim pomagalima nije moguće
izbrisati sjećanja na odvratna iživljavanja, nekim mehaničkim pomagalom
vratiti duševni mir, zamjeniti razorenu dušu, vratiti zadovoljstvo i radost
života, rekla je Marija Slišković na završetku.
A o neprocesuiranim počiniteljima ratnih zločina nad velikim brojem
zatočenica srpskih koncentracijskih logora, da i ne govorimo. To je
posebna priča. Dovoljno je reči, kako je gospođa iz Vukovara,
posvjedočila da je kasnije u svom slobodnom gradu ponovno
susrela jednog od svojih silovatelja, doživjela živčani slom kad
ga je vidjela i prepoznala...
Podigla je kaznenu prijavu, no ništa se nije dogodilo...
A vlast i mediji, gdje su oni bili za Dan žena? Svi su obaviješteni
da se u Novinarskom domu obilježava poseban Dan žena sa
ženama stradalnicama Domovinskog rata. Ne zaslužuju li upravo
te žene najveću društvenu i političku pozornost?
Pitanje za predsjednika – kakva je to „PravDA" kada intelektualac,
doktor pravnih znanosti, profesor na Pravnom fakultetu i konačno
predsjednik države ignorira poziv, mjesto i vrijeme gdje se treba
odazvati za Dan žena? Isto pitanje i za predsjednicu Vlade,
ministre, saborske zastupnike... Znakovito je da se nitko nije pojavio
ni od antiseksističkih zastupnica iz Sabora, čija su usta često prepuna
prava zaštite žena? Gdje su na Dan žena bile razne b.a.b.e. civilnog
društva, razne teršalićke željne pravde za ratne zločine, razni pusići
punih usta kršenja građanskih i ljudskih prava...
Konačno zašto kamere HRT-a, RTL-a, TV-Nove nisu željele izvjestiti
o tom posebnom obilježavanju Dana žena u njihovom Novinarskom
domu.
Gospodo političari, gospodo medijski urednici, gospodo zagovaratelji
ljudskih prava, jučer nije bila senzacionalistička podjela na crvene i crne,
niti podjela na lijeve i desne, niti podjela na homofobe, ksenofobe i one
druge, već samo podjela na moralno odgovorne i one koji to nikada nisu
bili.
Jučer su ako ništa drugo pale maske, razna zauzimanja za ljudska
prava, za građanska prava, za prava žena, samo su podvale iza kojih
se kriju privatne političke ambicije. Ne imati osjećaj odgovornosti za žene
stradalnice ratnih silovanja, ignorirati njihovu istinu i sudbinu,
neistraživati zločine i neprocesuirati zločince ratnih silovanja, samo
produbljuje bezosjećajnost i dokazuje katastrofalnu nebrigu tzv. humanog
i civiliziranog društva.
A to je prestrašno, grozno i bogohulno!
Retoričari ljudskih prava, sramite se! Urednici medija, sramite se!
Jučer ste pali na ispitu istinskog poštivanja žena!
Fotografije: Oskar Šarunić
Prenešeno s http://hakave.org
| 
