I
naš je jedini književni nobelovac, Ivo Andrić, žalio za njima kao za
„najsvojima“, naime za franjevcima rodoljubcima i piscima, izrekavši,
god. 1919., u prijateljskome pismu Tugomiru Alaupoviću, sljedeće: „Žao
mi je kada pomislim da izumire svakim danom naša stara, čudna Bosna, a
nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života... A
žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umire jedan stih i sa
svakim fratrom biva zakopana jedna historija.“
I
svaki hrvatski pismoznanac iskreno žali za svima njima duhoborcima,
makar pritisnut medijskopolitičkim manipulacijama i prešućivanjima
kojima se u nas, u sadašnjemu stanju sveopće krize duhovnih vrijednosti i
Ljubavi, sve dublje prekriva povijestni prostor i suvremeni život
Herceg-Bosne, trenutačno prepušten na milost i nemilost dvama
nacionalističko-državnopolitičkim fundamentalizmima, prevlađujućim
unutar upravljačkih elita u dvama većinskim narodima koje složno, i uz
aschdownski croatofobnu potporu „visokih predstavnika“ međunarodne
zajednice žestokih i odlučnih naročito u kršenju temeljnih ljudskih i
nacionalnih prava Hrvata, žrtvuju i dijele, karadžić-memorandumskim
genocidom i kulturocidom satrvene, naše plemenite zemlje i Bosnu i
Hercegovinu izkorijenjujući u njima krstjanstvo i hrvatstvo (i
kljaštreći osebujno hercegbosansko i pravoslavlje i muslimanstvo i
hebrejstvo) te izguravajući preostale Hrvate u nepostojanje, u
nestajanje. Svako jadikovanje i zdvajanje s gledom na budućnost
srebrene nam „misne Bosne“ uzmiče pred činjenicom da ipak jošte živi
„hrvatski književni regionalni kompleks, koji nazivamo franjevačkom
književnošću i kulturom u Bosni i Hercegovini“ (Rafo Bogišić, Zrcalo duhovno,
str. 183.), u što se osvjedočujemo prateći, u mjeri mogućega, sve
tiskano i objelodanjeno proteklih godina u BiH, a u znaku je
sedamstogodišnjemu bogoljubno-franciskanskom.
Kronologija
događaja, koju već godinama prvorazredno ispisuje profesor teologije
i povjesničar fra Marko Karamatić, na stranicama „Biltena Franjevačke teologije Sarajevo“,
pouzdanim je pokazateljem životnosti hrvatske riječi i franjevačkoga
pisma na preostalome slobodnome prostoru, nekoć i velike i slavne i
slobodne i hrvojehrvatinićki nepobjedive, Bosnae ponosne, također i
pobuditeljem nade i vjere u ljudsko dobro koje niče iz punine doživljaja
Riječi, iz djela ljudskih ostvarenih s božanskom mjerom čovjekove
zemaljske odgovornosti prema životu i prema suživotu, prema izvoru i
prema uviru. Iako u fra Markovim kronikama ne imade stvaračkoga pathosa,
nalazi se u njima nešto blistavo i čisto na priliku hrvatskojezične
drevnine i korjenine pisma kulin-banovskoga dijaka Radoja. Tko ne
predade dušu u robstvo ovoj našoj dehumaniziranoj
medijokraturi-antikulturi, tko živi sa spoznajom da njegova je bol
uvijek pred njim kao izvjesnost da je „sam vrlo blizu pada“, taj će
moći, štijući tekst slavne „Povelje Kulina bana“ od 29.
kolovoza 1189. i banske prisege na „sije sveto evanđelie“, i završnu
rečenicu Radojevu: „Ja Radoje dijak bana pisah siju knjigu poveljov
banov od roždstva Hristova tisuća i sto i osamdeset i devet lit,
miseca avgusta u dvadeseti i deveti dan, usičenie glave Ivana
Krstitelja.“, i upijajući ove riči narodne memorije, osjetiti kako pije
svetu vodu s istoga izvora iz kojega se napaja i fra Markova
suvremena služba riječi i na kojemu se zrcali fra Markova prodornost i
osobnost kroničarskoga pogleda na ljude i događaje. U najnovijemu je
„Biltenu...“ fra Marko zapisao: „Kraljeva Sutjeska - M
i s a z a d o m o v i n u – U subotu, 24. listopada 2009., na
ostatcima drevne kraljevske utvrde i grada Bobovca nedaleko od Kraljeve
Sutjeske, slavljena je svečana misa za Domovinu koju je predvodio
Vinko Puljić uz koncelebraciju vojnih kapelana. Bio je to ujedno šesti
molitveni pohod Bobovcu vjernika-katolika djelatnika Ministarstva
obrane BiH, pripadnika Oružanih snaga BiH, policajaca na svim
županijskim , entitetskim i državnim razinama te vjernika Vrhbosanske
nadbiskupije, a u organizaciji Ureda katoličkog dušobrižništva
Ministarstva obrane BiH.“ („Bilten...“ broj 1-2, str. 20., Sarajevo,
2010.)
Fra
Marko je tako, sa zavidnim novinarskim umijećem, pribilježio važan
događaj, koji su mnogi previdjeli ili zanemarili, na obzoru kojega se
ocrtava tvoračka postojanost povijestnoga tijeka u životu naroda
slobode, a dobronosno zračenje njegovo za stvar mira i transcendentne
mjere čovjekova bivstvovanja lako bi moglo postati moćnom svjetiljkom
svim slobodarima i potlačenim ljudima na putu do žuđene slobode kada ne
bi bilo tolikih znakova hrvatske političke gluposti i služenja
zlatnoteletnomu „Gospodaru“ , niti svakodnevna nasilja, unutar kojega
se, prema vjerodostojnomu svjedočenju fra Markovu, zbiva „vulkanska provala mržnje i vrhunski izbrušenoga šovinizma“, odnosno: „Eto nam se, nakon Abdulaha Sidrana, za kojega je govor na FTV-u 'ustaški jezik', javi i razotkrivač fašizma Alispahić! Tako, dakle, ako se piše o Hrvatima i katoličanstvu, onda je to 'ustaški fašizam nulte kategorije'.“ (str. 23.).
Kada
već strukture moći iz jugokomunizma, kadrovsko-kadaverski usidrene u
ustanovama hrvatske države i među Hrvatima, već nepunu godinu dana
svjestno onemogućuju primjeren suvereni odgovor Hrvatske na srbsku
otimačinu vrhunskoga hrvatskoga nacionalnoga blaga i na srbijansko
simbolično zauzimanje središnjega simbola svehrvatske kulturne
suverenosti i slobode – tzv. „književnosti Dubrovnika i Boke“, kao i,
primjera radi, slobodan i slavan posmrtni povratak prezaslužnoga dr.
fra Dominik Mandić u domovinu (pa je, u takovome uspostavljenu ne
redu, na jednomu zagrebačko-briješkom druženju, stanoviti sopta
domaćinski priredio nagrađivanje nazočnih bljutavom knjižicom „Pičke u
centrifugi“, a zabranio spomenuti velebno djelo i ime povjesničara i
graditelja gimnazije na Širokomu Brijegu!), veseljem nas velikim ispunja
fra Markovo zapisivanje i komentiranje, često neveselih, događaja,
njegovo intelektualno svjedočko otimanje svakoga kamena dragocjena za
palaču nacionalne kulture od raznoraznih pljačkaša i krivotvoritelja
naše memorije.I dok za bosanskim dijacima žalimo, njihov, i kašićevski
naš, ikavsko štokavski, „toskansko-hrvatski“ jezik s radošću rabimo.
Mile Pešorda (Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 839.)
Preuzeto s http://www.hrsvijet.net