Ništa nam naši hrvatski sugrađani iz bivše nomenklature (dojučerašnji jugoslaveni i internacionalisti koji su radili na odumiranju hrvatske nacije s tolikom jarošću i žestinom da su tisućljetnom jeziku hrvatskomu nabili srbski oklop u Novom Sadu a od Karađorđeva u prosincu 1971. na robije, u kazamate, na udbaške crne liste, u nutarnju emigraciju i u kućne pritvore bacili na desetke tisuća demokrata proljećara i cvijet hrvatske inteligencije), preobraženi u globaliste „neopterećene nacionalizmom“, baš ništa ne vele o stotinama svojih, nekoć bliskih, drugova i suboraca, pripadnika nomenklature, „zagriženih jugoslavena“, koji su nakon svibnja 1990. poslušali svoje četničko srdce i stali uz oružani „ustanak“ protiv hrvatske nezavisnosti i slobode i planirani genocid nad, predhodno razoružanim, Hrvatima, opredijeljeni za nacivožda iz Beograda, jugopetokraku i srbijansku kokardu. Ni ovaj nam neumorni pripovjedalac ništa ne otkriva o učiteljima i mučiteljima u đilas-internacionalističkoj školi „plemenite mržnje“ prema Bogu i hrvatskomu narodu, aktivistima koji bijahu krvnim neprijateljima svakome hrvatskom pojedincu koji je, poput zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, „ljubav prema narodu držao ne samo vrlinom, nego i dužnošću, ustanovljenom Božjom objavom“ (J.Batelja), ništa o toj nagomilanoj mržnji jugoslava-srboslava udruženih u razornomu pohodu na zemlje i narod Hrvata, na narodni duh i kruh, na jezik hrvatski.
Idejni su oklopi jugonacionalizma i interesne mreže jugoslavenstva u beogradskome crnorukaškomu ključu još nerazkinuti, a hrvatska se „društvena“ misao još nije oslobodila za razsvijetliti svomu narodu i cijelomu svijetu jugorasističku narav srbijanske okupacije od godine 1918. do svibanjske demokratske revolucije, niti zločinačku bit udbopartijske vladavine. A kako bi se i osloboditi mogla u polukoloniziranoj zemlji, u kojoj je preko devedeset posto banaka u vlasništvu inozemnih kapitalista, u kojoj je korumpiranost upravljačkih struktura grijeha elementalna pa se tako u život i sudbinu hrvatskoga jezika i hrvatskih književnika mogu bahato uplitati državni službenici poput stanovitoga Čedomira Višnjića, koji je naime, dok bijaše doministar Biškupićev, širom otvorio vrata i najnovijoj srbskoj hajdučkoj otimačini Dubrovnika i hrvatskoga književnoga blaga prvoborački objavivši u Zagrebu g. 2006. (uz asistenciju tolikih hrvatskih dužnosnika i izabranika, na čelu s ministrom kulture, premijerom Sanaderom) hrvatskoga književnika iz Dubrovnika Ivu Vojnovića u „Prosvjetinoj“ antologiji srpskih autora, a zatim dajući, s blagoslovom hrvatskoga književnoga akademika Tonka Maroevića, predsjednika ministarskoga Povjerenstva za knjigu, potporu knjizi o jeziku Marulićevu, Gundulićevu i Kranjčevićevu, o hrvatskomu, kao „srpskohrvatskom“ jeziku, koja kao da je izmiljela izpod krune šestojanuarske monarhofašističke diktature.
Glede nekih neposrednijih uzroka ovog hrvatskoga samoutapanja u srbskojezičnomu novomemorandumskomu „Regionu“ (naziv iz srbijanske „Politike“), sugovornik mi poručuje: „Ovoga trenutka“, pisao je 3. siječnja 2003. tjednik „Fokus“, „u Hrvatskoj živi i djeluje najmanje 800 agenata u suradnika KOS-a, neki su od njih na iznimno visokim funkcijama“, raspoređeni „u najvažnijim hrvatskim institucijama“, a samo jedan od njih, bivši Račan-Mamulin kadar, Radenko Radojčić je, „prema tadašnjem Čandićevu svjedočenju, u zemunsku centralu KOS-a iz Zagreba donio između 35.000 i 50.000 mikro-filmova, na koje je prenio arhivsku građu CK SKH, gdje je bio zaposlen. – Među tom građom bili su i dosjei Gabelice, Paradžika, Šuvara i dr. Tuđmana...“
Programirani mrak skriva tragove crvenih zločinaca, kojih se junaštvima-koljaštvima divi vrhovnik nepravednik zajedno s jugoovisničkom sljedbom „osvetnika Kosova“, nu njihovu totalnomu nadzoru izmakne poneki snažni snop svjetlosti, koji osvijetli tekst i kontekst „Opštega programa“ jugonacionalističke povelje, stvorene u Zagrebu godine 1912., s Dimitrijem Mitrinovićem kao glavnim serbo-kooordinatorom (nešto poput bivšega „oficira za vezu“ V.Stanimirovića u „Srbskoj državici“ dr. M.Babića, a danas predsjednika Pupovčeva SDSS-a), s idejnim stajalištima o „radikalnom antiklerikalizmu“, „radikalnomu demokratizmu“, „kultu srpsko-hrvatske nacionalne energije i nacionalnoga optimizma“, s „jedinom spasonosnom idejom nacionalističke propagande, koordinacije, kooperacije i koncentracije svih narodnih snaga“ od Skoplja do Ljubljane, i tako pozornomu motritelju otkrije zmijsko leglo ljudi i ideja iz kojega nastade i onaj yu-komunistički „mitološki zločinac“ i uspješni diktator, kojega kult-batinu i dalje pronose Hrvatskom i Zagrebom na titočašću u Beograd.
Usuprot narodu i latinskoj Europi, veličaju dedinjskoga diktatora, razprodaju Hrvatsku, i znadu što čine, ali valja im reći da hudojamskomu maršalu i jugonacionalistu, Kominterninu agentu Titu koji se zvao i Josip Broz, a prema hrvatstvu i Hrvatima - radnicima, seljacima i intelektualcima bio je zao skroz sve dok se na svetomu i razapetomu narodu nisu „Srbi izdovoljili“ i dobar prema ostalima u skladu s barbarogenijskim konceptom „nacionalne kulture jugoslavenske“, zapisanim u toj rasističkoj „magna charta serboslavorum“, doista nije više mjesto u zemlji Hrvata, među ljudima koji poštuju ljude, koji, pozvani, iz tame k divnom svjetlu idu.
Mile Pešorda (Kolumna Eurogledi, Hrvatsko slovo br. 840.)
Preuzeto s http://www.hrsvijet.net