KNJIGOZORI MILJENKA STOJIĆA: DOTAKNUH GA PRSTIMA

Prikaz knjige don Ante Bakovića, Batinama do oltara, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2009.

 

Komunističko vrijeme zapamtili smo i po tamnicama. Nije trebalo puno da se tamo dođe. Tamničari su jednostavno tražili svoje žrtve.

Don Anto Baković je po prvi put dopao tamničkih uza u svojoj 22. godini života. Bio je u vojsci. Nakon niza napadaja na Katoličku Crkvu i nadbiskupa Stepinca dozlogrdilo mu je pa je iznio istinu da je Stepinac nevin. Dobro su mu to upamtili. Upravo na dan razvojačenja, kad je već bio u civilnoj odjeći, došli su po njega. I počele su teške četiri godine, silazak u pakao komunističkih mučilišta i gubilišta. Sada na kraju svog životnog puta Baković pun osjećaja opisuje to vrijeme i, po prvi put, muke koje je prije uglavnom držao za sebe. Napravio je to na nagovor drugih, počesto i samih robijaša, da se sve ne zaboravi. I tako je ponovno zaronio u smradnu paklenu paru. 

Opisujući svoje mučeništvo, opisao je i mučeništvo nebrojenih koji su robijali kao i on.

Knjiga je ustvari Bakovićeva mala autobiografija. Nije, naime, opisao bitne podrobnosti svoga života, nego je stavivši u središte svoje prvo tamnovanje progovorio kratko i o onome što je bilo prije toga i o onome što je kasnije došlo. Na taj način ipak imamo koliko toliko cjelovitu sliku o ovom čovjeku koji je zacijelo svojim radom obilježio hrvatsku društvenu i crkvenu povijest XX. stoljeća. »Znali smo mi da je nepopravljiv«, rekli bi njegovi tamničari. Lomili su ga i kad ga nisu uspjeli slomiti u potaji su se ipak nadali da se ne će usuditi uspraviti na noge, dostojanstveno nastaviti kroz život.

»Do kraja«, bila je rečenica koje će se pisac sjećati dok je god živ. Izrekao ju je upravnik tamnice u Nišu. Htjeli su da prizna, potpiše i postane poput njih. Nije htio, a već su ga bili mučili nekoliko dana. Činili su to robijaši poput njega koji su poklekli. Tek je kasnije shvatio što je značila ta rečenica. Probudio se ne znajući gdje je. Saznao je da je u bolnici te kako je tamo dospio. Uglavnom, mučili su ga, mislili su da je mrtav i bio je određen za pokop. U mrtvačnici se jednom od robijaša učinilo da još diše. Usudio se to prenijeti liječniku, a on se usudio postupiti po svojoj savjesti. Bio je spašen. Kad se oporavio, ponovno su ga nastojali vrbovati. Ali on je ostao i dalje dosljedan svojim stavovima.

Pročitavši opis mučenja i opis robijaškog rada čitatelj stječe dojam kako Baković prstima dodiruje pakao i uspijeva se otrgnuti nutarnjim porivima. Ne mrzi, tek mu je žao tih ljudi u službi komunizma milom ili silom. Zbog toga je i mogao izdržati velike tjelesne i duševne muke. Koliko je sve bilo izopačeno neka nam posvjedoči sljedeća slika. Vade šljunak iz mrzle rijeke. Neishranjeni su, slabo obučeni. Dobili su neke gumene čizme. Međutim, kod političkih utamničenika one su šuplje, iako nove, dok koD onih drugih nisu. Uspjeli su otkriti da ih džepnim nožićem, prije nego što im ih dadne, buši jedan od njihovih stražara.

Navedimo da je Baković suđen četiri puta, sveukupno na deset godina i tri mjeseca. Dobro, dakle, zna o čemu govori. Nevin je provodio mladost po Titovim tamnicama. Nije ga spasilo ni to što je jedno vrijeme kao kurir služio partizanskim postrojbama u Goraždu. Oni usluge ne nagrađuju, oni nagrađuju služenje.

Ovo je još jedna teška optužba protiv, hvala Bogu, prohujalog komunističkog vremena. Pisana savjesno, bez bilo kakve mržnje i poriva za osvetom, svjedočit će danas nama, a sutra budućim naraštajima o hrvatskoj borbi za slobodu. Na povjesničarima je i uz njezinu pomoć izreći pravu istinu o tom vremenu. A Bakoviću neka je hvala na ovoj knjizi i na svemu što je učinio unatoč svim progonima. Jer, ne zaboravimo, bili su mu za petama i nakon izlaska iz tamnice.


Preuzeto s http://hrsvijet.net