Povodom
smrti generala Đure Brodarca ponovo objavljujemo nedavni komentar
Hrvoja Hitreca potaknut uhićenjem jednog od simbola obrane Hrvatske na
sisačkom području. Ostaje zapitati tvorce akcijskih planova sada kada je
jedan od najzaslužnijih za obranu sisačkog područja mrtav, a čovjek
koji je organizirao obranu slobodnog područja na Banovini u Haagu, koja
će sljedeća osoba uključena u obranu Posavine i Banovine biti žrtva
njihove izdajničke politike? Zadatak će im biti to teži jer simbola
obrane tih područja i više nije ostalo puno.(mm)
U čast Đuri Brodarcu
Oni koji se
sjećaju 1991. a među njima su svi Hrvati koji su tada imali više od
pet godina, sjećaju se i onih zlokobnih ratnih snimaka s Banovine,
razaranja i tjeskobe, pada Petrinje i srpskih zločina, napada na Sisak,
na grad i rafineriju, užasnutih, očajnih ljudi punih straha i bijesa,
ljudi željnih jedne čvrste točke na koju će se osloniti i koja će im
dati nadu da nije sve izgubljeno, da se treba osoviti, obraniti i
sačuvati ovaj dio Hrvatske.
Obrana SiskaDobro
se sjećam televizijskog priloga iz granatiranog Siska: čovjek srednje
dobi ispod nekih klimavih stuba usred srpskoga napada daje intervju. Ne
viče, ne vrišti, djeluje hladnokrvno, premda se na licu vidi duboka
zabrinutost. A kako i ne bi. Čovjek se zove Đuro Brodarac. I tako se,
eto, u tom trenutku iz mase izbezumljenoga naroda izdvaja jedan lik koji
uzima na sebe teret obrane toga područjaDobro se sjećam
televizijskog priloga iz granatiranog Siska: čovjek srednje dobi ispod
nekih klimavih stuba usred srpskoga napada daje intervju. Ne viče, ne
vrišti, djeluje hladnokrvno, premda se na licu vidi duboka zabrinutost.
A kako i ne bi. Čovjek se zove Đuro Brodarac. I tako se, eto, u tom
trenutku iz mase izbezumljenoga naroda izdvaja jedan lik koji uzima na
sebe teret obrane toga područja. Nema u sebi ništa mesijansko, govori
ne gledajući izravno u kameru, ponešto pognute glave, čvrstih usana
ispod brka. Ne obećaje ništa, ali daje do znanja da je tu, da se zove
Brodarac, da će ostati tu do kraja – do pobjede ili do poraza. I to je
dovoljno da zaustavi one koji bi pobjegli glavom bez obzira, da učvrste
noge i stave se, štono riječ, na raspolaganje domovini.
Svi oni znaju da je Sisak – Sisak, da
sjeverna hrvatska prijestolnica iz doba junaka Ljudevita Posavskog ima
iza sebe rastresitu noviju povijest, da su rafinerija i poglavito
željezara postale bastionom "jugoslavenstva" i da se tu dovaljalo
mnoštvo koje i ne govori hrvatski. To je razlog da Hrvati u Sisku nisu
strjepili samo od napada srpskih terorista i jugoslavenske (srpske)
armije izvana, nego i od izdaje iznutra, od velike i dobro organizirane
pete kolone. Jesu li Brodarac (i Hrvatska u cjelini) posegnuli za
rješenjima koja su u takvim slučajevima uobičajena, jesu li gdje u
Hrvatskoj, pa i na Baniji, organizirani logori u stilu britanske (pa i
američke) tradicije u 2. svjetskom ratu? Ne. Trebalo se toga čuvati,
jer Hrvatsku ionako nitko nije volio, a ako ju je tko i volio – nije
glasno govorio. No to ne znači da se napadnuti grad ne treba braniti i
otkrivanjem i sprječavanjem djelovanja pete kolone, one otrovne rane
koja izjeda iznutra.
Brodarčev "krimen"Napadnuti
grad trebalo je braniti i otkrivanjem i sprječavanjem djelovanja pete
kolone, one otrovne rane koja izjeda iznutra - to je "krimen" Đure
Brodarca, jednoga od onih istaknutih ratnika koji su obranili Hrvatsku.
Sve drugo je bijeda suvremene hrvatske politike koja puže kao pas pred
britanskim (plus sateliti) gospodarima procedure primanja u Europsku
uniju i sličnim nitkovima u Haagu, osnivajući priželjno male "hrvatske"
haaške sudoveEto, to je "krimen" Đure Brodarca, jednoga od onih
istaknutih ratnika koji su obranili Hrvatsku.
Sve drugo je bijeda
suvremene hrvatske politike koja puže kao pas pred britanskim (plus
sateliti) gospodarima procedure primanja u Europsku uniju i sličnim
nitkovima u Haagu, osnivajući priželjno male "hrvatske" haaške sudove.
Sud
u Sisku nije podoban, pa Brodarac mora pred sud u Osijeku, koji je
imenovan kao jedan od četiri prijekih sudova, a bit će mu bliže i
lešinari iz novina, poput Drage Hedla koji je karijeru načinio na
Glavašu - onom istom Glavašu (da poberem konce s početka napisa) koji
se 1991. osovio i rekao "samo tu, do toga kamena" (doduše u Slavoniji
nema puno kamenja,ali ipak). Sjećam se i naslova u novinama iz toga
doba, a glasi "Glavaš brani Slavoniju". Što je i te kako, u onoj
pomutnji, značilo i meni i svima drugima u Hrvatskoj. Jedno ime. Rađanje
jednoga vođe u jednom području, ime oko kojega se okuplja narod.
Glavaš na istoku, Brodarac na Banovini. Njihov je zajednički grijeh što
su branili Hrvatsku i u tome uspjeli. Kao što je Merčepov grijeh da je
stao odmah i vrlo čvrsto u obranu Vukovara, a zatim vratio pod nadzor
dobar dio zapadne Slavonije.
Da pojednostavnim priču: hrvatska
politika žrtvuje, jednog po jednog, sve ratne zapovjednike koji su
izrasli iz naroda. Projugoslavenski tisak ih usporedo demonizira,
izmišlja mračne priče, širi se fama o nestanku "uglednih Srba". A nema
volje "istraživačkoga novinarstva" da analizira jedan po jedan "ugledni"
slučaj, te da se vidi kako je i zašto i je li uopće došlo do toga da
pojedini Srbi stradaju. Ako je i bilo kojega prekoračenja, osobne
osvete i slično, Đuro Brodarac u tome nije sudjelovao niti može
odgovarati po zapovjednoj odgovornosti.
Istodobno, nitko ne odgovara za četiri
stotine ubijene hrvatske djece, primjerice. Možda je onaj tko je ispalio
granatu na dječje igralište u Slavonskom Brodu sada negdje u
Hrvatskoj, vjerojatno mu je Hrvatska obnovila kuću. Hrvatsko
odvjetništvo i policija ne idu tim tragom, njih zanimaju samo Hrvati.
Valjda zato jer su hrvatske instuitucije. Ne zanima ih ni Vučurević,
ili barem nisam vidio pretjeranu brigu. Zanima ih samo kako da što više
hrvatskih glava odnesu sultanu u Bruxelles, London i Haag, kao što su
ih prije nosili u Beograd. Sada im je to već rutina, već su ogrezli u
bijedi i poniženjima, pa vele sebi: no dat ćemo još Brodarca, nema
veze, kud svi tud i Đuro, a mi ćemo u Europsku uniju. Pogreška je
doista učinjena, tragična pogreška, kada je bilo kojem sudu izručen
bilo koji zapovjednik iz Hrvatskoga domovinskog rata. Na prvi takav
zahtjev trebalo je odlučno reći: ne, po svaku cijenu. Tada bi nas
cijenili, i tada bismo poštovali sami sebe.
Ne znam jesam li vam poštovani
čitatelji, ispričao priču iz vremena "afere Špegelj". Bio sam tada što
sam već bio, u svakom slučaju u krugu. Beograd je tražio da mu predamo
generala. Mi smo rekli:ne, jer ako predamo njega, sutra ćemo predati
drugoga i trećega i bijedno ćemo skončati. Toliko iz bliže povijesti.
Preuzeto s http://www.hkv.hr
------------------
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila nad njime.
Vječna mu slava i hvala !
Počivao u miru Božjem!