Požutjele su slike u mom trošnom albumu,očito se nabrale puste, uzbudljive godine,
imena neka već sam zaboravio, lica nisam,
jer ugođaj doživljenoga stalno titra u meni,
tjera me čuvati ih i rijetko pregledavati. Danas su pljunuli na naše generale,
tamo u Haagu, kao na Njega u Jeruzalemu,
nevinost je tekla potocima, rijekama,
smijali su se cinično odlazeći na počinak,
posao je svršen, još samo udariti točku. Gledam se u vojničkoj odori, našoj, hrvatskoj,
prolaze lica, bojišta, strepnje i nadanja,
nosili smo tih dana prkos u umornim očima,
nismo dali da nas pregaze, u ništavilo odvedu,
pobijedili smo, zadivili svijet, njih razljutili. Mame nas sada u stare komunističke lance,
preko javnih glasila unatrag vraćaju nam dane,
obećaju brda i doline, u uho zavodnički šapću,
bojovnici zato ponovno dižu svoj glas i stupaju,
zemlja se trese, priključuju se mlađi, odmoreniji. Listam album, plovim događajima prošlim,
proleti nekad sjenka licem, žigne u prsima,
nije uvijek bilo lako, moglo je možda drukčije,
odmahujem rukom jer povratka na to nema,
novi putovi, novi izazovi, nove pobjede su tu.
Miljenko Stojić
Vitko, X, 13, Široki Brijeg, kolovoz 2011., str. 124. Preuzeto s http://hrsvijet.net