Prije tri godine izašao sam iz američkog zatvora, sretan što se vraćam domovini, u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Na žalost, sreća nije dugo trajala, jer sam zatekao katastrofalno stanje.
Bilo je očito da političke elite naš narod i državu vode u propast. Jasno je da nisam mogao ravnodušno gledati kako se urušava naša netom stvorena država, to više što sam iza sebe imao vrlo težak i mukotrpnom borbom ispunjen život.
Svjestan da samo ujedinjene domoljubne, suverenističke snage mogu preokrenuti negativne trendove u zemlji, svu svoju energiju usmjerio sam na objedinjavanje tih snaga. Prvo kroz stranku HSP dr. Ante Starčević, a zatim i kroz udrugu Hrvatski plamen. Formiranju Glavnog stožera Hrvatskog plamena i Savjetodavnog tijela pristupio sam zajedno sa svojim suradnicima isključivo stoga što u vodstvu stranke u kojoj sam kratko djelovao nije bilo razumijevanja za povijesni trenutak u kojem se nalazi Hrvatska i potrebu stvaranja široke domoljubne fronte, koja bi se na predstojećim izborima ponudila kao treća opcija. Većina članova Glavnog stožera nije se namjeravala kandidirati na izborima pokazujući da je u politici ne vode ambicije. Glavni stožer zamišljen je kao tijelo koje će koordinirati ujedinjenje stranaka, udruga i istaknutih pojedinaca kojima je Hrvatska na srcu, rješavati eventualne nesuglasice i pomoći u određivanju izbornih lista.
Nažalost, od samog početka krenule su podvale, spletke i nerazumijevanje. Probuđeni su ''spavači'' svih domaćih i inozemnih agentura, a kod mnogih u strankama i pokretima proradile su taštine, strančarenje, i sebičnosti. Također izostala je i bilo kakva financijska potpora bez koje je nemoguće osmisliti i voditi izbornu kampanju. Iako je naša inicijativa naišla na dobar odjek kod dijela javnosti, političko jedinstvo zbog spomenutih razloga nije ostvareno, a ja sam osobno od nekih s tzv. hrvatske desnice prvi put bio napadan kao terorist, rušitelj jedinstva, lutka u nečijim rukama, nepopravljivi idealist koji ne razumije političku stvarnost itd. Idealist sam bio, jesam i ostat ću jer mislim da život bez ideala nije vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za Hrvatsku; lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada biti! Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.
Kao što sam jednom prilikom već rekao, s vlastitim egom razračunao sam još u zatvoru. Stoga ne odlazim povrijeđen, nego razočaran i tužan što do priželjkivanog jedinstva nije došlo. Tužan i zabrinut jer Hrvatska ne ide u dobrom smjeru. Globalni politički procesi donose veliku neizvjesnost i iskušenja pred Europu i svijet kakve smo dosada poznavali, a unutarhrvatskim političkim procesima ovladale su u velikoj mjeri snage koje Hrvatsku nikada nisu željele. Hrvatski ljudi opet su u opasnosti da izgube ono što su u Domovinskom ratu krvlju i žrtvom izborili. Zato još jednom apeliram na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole.
Povlačim se iz politike da bih oslobodio mjesto onima koji možda znaju bolje i mogu više. Ja sam predugo bio izvan zemlje, i predugo proživljavao vlastitu Kalvariju. Možda uistinu nisam pragmatični političar koji se snalazi u ovoj, današnjoj političkoj žabokrečini, štoviše očito je da su mnogi na vlasti i u oporbi u tome puno pragmatičniji od mene! Međutim, ne sumnjam nimalo da sam načelno u pravu: stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umreživanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih, i neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutno pripadaju. Povlačim se čista srca, čistih ruku i uzdignuta čela. Sve što sam činio, činio sam u najboljoj vjeri i s iskrenim namjerama. Na račun koji je objavljen uz proglas Glavnog stožera nisu uplaćena nikakva sredstva tako da ni s te strane ni prema komu nemam nikakvih obveza. Jedinu obvezu osjećam prema čestitim ljudima koji su vjerovali u mene i moje političke vizije. Takvih ima dosta, no očito ne dovoljno da moja zamisao ujedinjenja domoljubne fronte uspije. Tim ljudima od srca zahvaljujem na svemu, ali i ispričavam im se ako im se čini da su uzalud potrošili vrijeme i energiju. Moramo međutim znati da je interes Hrvatske iznad svih nas i naših osobnih interesa, stoga smatram da bi izlazak na izbore pod svaku cijenu, bez realnih izgleda na uspjeh koji je, ponavljam, moguć samo ako se stvori široka domoljubna fronta – bio kontraproduktivan i za nacionalne interese štetan.
Dakle, moj kratkotrajni politički angažman bio je neuspješan i zasad priznajem svoj poraz. Ako bih na predstojećim izborima ipak javno podržao jednu od opcija, u tome će me sigurno voditi samo i jedino hrvatski nacionalni interesi. Jer na ovome svijetu za mene je jedino Hrvatska iznad svega i mjerilo svega.
Udruga Hrvatski plamen nastavit će, koliko joj okolnosti i sredstva budu dopuštali, djelovati kao udruga na osnovama koje su navedene u njezinu statutu.
Zvonko Bušić
preuzeto s http://hrsvijet.net