OBAVIJEST O SVEČANOM MISNOM SLAVLJU PROGLAŠENJA BLAŽENIM DRINSKIH MUČENICA 24.RUJNA U SARAJEVU



Beatifikacija Drinskih mučenica

Svečano misno slavlje s početkom u 11 sati predvodit će izaslanik pape Benedikta XVI., prefekt Kongregacije za proglašenje svetih kardinal Angelo Amato.

Sarajevo – Beatifikacija Drinskih mučenica s. M. Jule Ivanišević, s. M. Berchmane Leidenix, s. M. Krizine Bojanc, s. M. Antonije Fabjan i s. M. Bernadete Banja održat će se u Olimpijskoj dvorani Zetra (Koševsko brdo) Alipašina bb u Sarajevu u subotu, 24. rujna.

Svečano misno slavlje s početkom u 11 sati predvodit će izaslanik pape Benedikta XVI., prefekt Kongregacije za proglašenje svetih kardinal Angelo Amato.


Pretprogram u dvorani Zetra započinje u 9.45 sati. Ulaz u dvoranu bit će moguć od 8 sati.


Za sudjelovanje na misi beatifikacije potrebne su ulaznice koje će se besplatno dijeliti putem župnih ureda, odnosno pri ulazu u dvoranu.


Dan ranije, u petak 23. rujna u crkvi Kraljice sv. Krunice od 20 do 24 sata održat će se molitveno bdijenje.


Misu zahvalnicu za beatifikaciju i proslava 100 godina crkve Kraljice svete Krunice održat će se u nedjelju, 25. rujna u 9 sati u istoimenoj crkvi, a predvodit će je vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić.


Dodatne obavijesti vezane uz beatifikciju mogu se dobiti na adresi: Ured za goste i hodočasnike, Katolički školski centar „Sv. Josip", Mehmed-paše Sokolovića 11, BiH – 71000 Sarajevo, tel./fax.             (00387) 33 253 960      , E-mail: drinske.mucenice@ksc-sarajevo.com

datum 22.9.2011

 
Priloženi tekst u postu preuzet s http://www.radiomarija.hr

ŽENE ŽRTVE SEKSUALNIH IŽIVLJAVANJA U RATU - Predstavljena knjiga 'Sunčica': Silovane u vrtlogu ponižavanja

Jučer je u Novinarskom domu u Zagrebu predstavljena knjiga "Sunčica", u dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju, u nakladi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, urednice Marije Slišković s 14 istinitih svjedočanstava žrtava ratnog zločina srbočetničkih silovanja. 
 


Žene žrtve seksualnih iživljavanja u ratu nemaju nikakav status i nikakva prava, to su svjedočile i na to su upozorile žrtve tih gnjusnih masovnih zločina silovanja, koja su do danas nedovoljno poznata hrvatskoj javnosti. Od mjerodavnih državnih institucija zatraženo je da svi silovani u ratu dobiju status ratne žrtve i odgovarajuće obeštećenje od države. „Žrtve više neće šutjeti“, upozorila je Marija Slišković, predsjednica udruge 'Žene u Domovinskom ratu', te je pozvala nadležne da stvore zakonski okvir kako bi silovanje bilo tretirano kao ratni zločin.

Svjedočile su žene s vukovarskog područja, ali ima ih i s drugih okupiranih hrvatskih područja. Nakon gotovo 20 godina skupile su hrabrost i ispričale javnosti svoje priče o seksualnim zlostavljanjima u ratu. Poniženja traju sve do danas, jer je prisutno stalno prešućivanje, nemar Državnog odvjetništva, zanemarivanje njihovih žrtava od predstavnika hrvatskih vlasti, dok se zločinci šeću po slobodi.

Ružica Erdelji nakon zvjerskog iživljavanja koje je proživjela u Vukovaru 1991. završila je na psihijatrijskom liječenju. Živi s malom mirovinom, te ističe kako istodobno neki od Vukovaraca, koji su za vrijeme rata bili s okupacijskom vojskom, danas u Hrvatskoj primaju saborsku plaću. „Nitko se ne pita kako smo mi stradale, mi nismo tema za pravosuđe, državno odvjetništvo niti za udruge za zaštitu ljudskih prava, a i mi smo bile teško obespravljene. Tražimo pravdu i podršku, ali svi okreću leđa. Mi nismo ranjene metkom, ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i žene, dok zločinci danas slobodno šeću Vukovarom“, s gorčinom je rekla Snježana Maljak. Usmena svjedočenja Ružice Erdelji i Snježane Maljak popraćena su dugotrajnim pljeskom i ustajanjem nazočnih u znak odavanja priznanja i poštovanja prema žrtvama takvih najodvratnijih tortura srbočetničkih zvijeri.

Predstavljanju su bili nazočni i ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji su istaknuli da se zločin silovanja u ratu ne smije zaboraviti. „Treba poduzeti sve da te zvijeri budu dosljedno kažnjene. To je zadaća svih nas“, rekao je Ivić, obećavši da će njegovo ministarstvo učiniti sve da se to što prije dogodi.

Silovane u vrtlogu 20-godišnjeg ponižavanja očekuju zaštitu svoje države. Mjesta u prvom redu čekala su na Predsjednika republike, Predsjednicu Vlade, Predsjednika Sabora, Državnog odvjetnika... No, oni su te tužne večeri bili s razlogom spriječeni. Imali su nekog drugog važnijeg posla. Naravno i uvaženi predstavnici udruga zaštitara ljudskih prava, uvaženi pusići, teršeličke, čički..., također su se te večeri bavili nečim važnijim. Nije to njima prvi put. O tužnoj sudbini robovlasnički silovanih i maltretiranih žena iz Domovinskog rata u dvorani Novinarskog doma svjedočilo se u posljednje vrijeme već treći puta. Uvijek je krema vlasti i zaštite ljudskih prava bila pozivana i uvijek je imala nekog važnijeg posla. Doista, nije lako slušati i gledati žene koje su prošle ta neljudska iživljavanja. Bolje je gospodi na vlasti imati nekog važnijeg posla.


Uostalom, kako danas pogledati u oči djevojci s imenom Sunčica, tada u Vukovaru osomjesečnoj bebi, čiji su plač četnici ušutkavali svojim odbačenim šinjelima dok su joj silovali majku. Sunčica je danas dvadesetjednogodišnja djevojka, cijeli je život bila podstanarka u progonstvu sa svojom majkom. Nisu mogle živjeti u Vukovaru gdje su im se zločinci podsmjehivali i prijetili Sunčici da ju čeka sudbina njezine majke.

Zahvaljujući ustrajnosti Sunčica se ohrabrila i predstavljena je javnosti u zagrljaju Marije Slišković. Uskoro se udaje, a nema ni stan, jer dok je bila mala četnici su joj silovali budućnost. Njima su obnovljene kuće i dopuštena sloboda, a žrtvama je hrvatska pravda okrenula leđa. Hmmm, nije lako vlastima i zaštitarima ljudskih prava u toj izopačenoj državi, bolje se ne suočiti sa žrtvama već izgovoriti s važnijim obvezama.

Damir Borovčak 



A na predstavljanju su govorili:

 

 

 

Danijel Rehak:

Gospodo i gospođe, visoki uzvanici i dragi prijatelji

Okupili smo se ovdje kako bi još jedna knjiga stradanja u srpskim konce logorima vidjela svjetlo dana i upoznala Hrvatsku i svjetsku javnost o stradanjima nedužnih osoba, a ovdje se radi o ženama, koje su prošle Kalvariju, o kojoj većina ne može ni sanjati,  one su je doživjele i nose je u sebi.

Volio bih da se to nije dogodilo i da na tisuće žena može mirno spavati i odgajati svoju djecu i biti sretne u obitelji. Ipak oko nas su osobe, koje imaju teške traume, koje su doživjele za vrijeme srpske agresije 1991. posebno u Vukovaru i okolici Vukovara.

Na ovim prostorima,Vukovara i Istočne Slavonije, vjekovima su se događale oluje i nevere, koje su stvarale i uništavale žitelje, koji su ovdje živjeli.I danas, duše pokojnika, obavijaju ovaj prostor, noseći strah i pakao umiranja, unoseći nemir, strah i opsjednutost, prerano oduzetih mladih života, koji nisu bili spremni umrijeti, a ubijeni su na bestijalan način. Traže svoj mir, koji im do sada nitko nije dao. Zaboravili smo na muke i patnje, umirućih i njihove duše nas na to upozoravaju, a mi smo i dalje nijemi i neodlučni.

U Vukovaru, hrvatski je narod pokazao jedinstvenost u obrani svoje domovine. Podnoseći velike žrtve, svatko je dao svoj doprinos, a najviše oni, koji su se kao vojnici i policajci borili.

Logoraši koji su doživjeli strahote u srpskim konce. logorima, najviše su stradali poslije ubijenih i nestalih i danas žive sa strašnim traumama i povredama koje su zadobili boravkom u konce. logorima. Za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku u srpske konce. logore odvedemo 30.000 tisuća osoba, od toga 3.000 žena i 500 djece, koji su prošli strahovite torture – premlaćivanja, silovanja, seksualnog zlostavljanja, psihičkog i fizičkog maltretiranja. Sve te trauma nose i danas velika većina u sebi, a svakodnevno ih odnose razne bolesti od karcinoma, krvožilnog sustava i dr.

Osnovne značajke i vrste logora

1. Zarobljenički logori

2. Koncentracijski logori

3. Radni logori

4. Privatni logori

5. Logori za provođenje masovnih silovanja



Posebno izdvajam :


Logor za provođenje masovnih silovanja – to je najsuvremeniji oblik logora. Sustavno su ih osnivale srbijanske vlasti i u njima su zatvarane isključivo ženske osobe nesrpske nacionalnosti, koje su bile u fertilnoj ili mlađoj dobi i na njima su izvršena sustavna masovna silovanja. Kad su žene došle u visoku dob trudnoće, koja je bila rizična za pobačaj, puštene su na slobodu. Oni su osnivani kao strategija za provođenje plana osvajanja i etničkog čišćenja, kako bi zastrašile i potakle na bijeg nesrpsko stanovništvo.

Moramo napomenuti da ovdje govorimo o Ženi, ženi majci, sestri, supruzi, kćeri, koje su odigrale povijesnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske, svojom podrškom, svojom žrtvom koja ima neprocjenjivu vrijednost, svojim odnosom, svojim učešćem, svojim tijelom, i svojim životom koji je zadnje mogla dati.

U koliko ratova, koji su se dogodilo od postanka čovječanstva do danas, je stradalo žena, s koliko je, kroz sve te oluje i nevere proživjela, patnji i muka, suza i stradanja.

Sve te strahote su prošle i žene u ovome prljavom ratu, bez morala i etike vojnog ratovanja. Teror, zastrašivanja, mučenja, silovanja, premlaćivanja, masakriranja, ubijanja, sve su to prošle žene, a mi im nismo odali ni truna priznanja, na žrtvi, na hrabrosti, na odanosti.

Zar se nikad nismo upitali, kako i koliko su stradale zatočene žene za vrijeme srpske agresije 1991. g..?

I to su nečije  bake, majke, sestre, supruge i djeca. A najmlađa silovana djevojčica, imala je tek 6. g. a najstarija, baka od 80 g. to nikom ne smeta, to je tabu tema za sve one koji se bave zaštitom ljudskih prva, humanitarnim organizacijama, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim.

Zašto i žena nije postala simbolom otpora, vjere i istrajnosti, podnoseći velike žrtve 1991. g. za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Ponosimo se što smo bili s njima, među odabranima, oni koji su bili samo broj, koji može, a ne moraju preživjeti.

Možda se kad ovo čujete i u vama probudi želja da zaštitite žrtve koje su obespravljene, a do sada su izjednačene kao žrtve i zločinci.

Ovaj kratki opis neka vas uvijek podsjeti na Ženu – žrtvu rata, nepriznatu, nezaštićenu, omalovaženu, ismijanu i napuštenu.
 



Ružica Erdelji:

Poštovani,


ja sam Ružica Erdelji, djevojačko Barbarić, hrvatica-hercegovka. Rođena sam 11. siječnja 1951., u Grabovu kod Vukovara.

Rat sam provela u Vukovaru, na Olajnici, zgrada 15, na hodniku trećeg kata, bez ikakvih uvjeta za život, bez vode, hrane, u strahu. Gladna u 21 stoljeću. Čekali  smo slobodu. Dolaskom okupatora-četnika, za mene i mnoge Hrvate počinje križni put, a mnogi se nisu nikada ni vratili sa tog križnog puta.

Morali smo se predati četnicima, vodili su nas kroz grad, na mostu Jelica Janković ljubi se sa četnicima, imenom i prezimenom govori koga treba ubiti. Tih ljudi više nema, a ona se ponosno šeta Vukovarom.

Odvoze nas autobusima na Velepromet. Čim sam izašla, odvajaju srbe na jednu, a Hrvate na drugu stranu. Dolazi Branka Janjetović i upisuje me pod broj 477. Ubrzo dolazi moj komšija, Pero Krtinić, prokazuje me kao Hrvaticu i predaje četnicima, dok sam se ja nadala da će mi pomoći. Uvode me u zgradu stolarije. Na vratima Slađana Korda, otima mi sve što sam imala, a imala sam oko 30.000 njemačkih maraka i zlatninu. Isjekla mi je kožnu jaknu tražeći novce, uzela je sve i šutnula me u stolariju.

Tamo pakao u pola 10 navečer izvodi me četnik po nadimku Topola iz Veleprometa i vodi ulicama Vukovara. Kaže, vodi me na ispitivanje. Noć, ne znam gdje sam se nalazila, uvodi me u jednu kuću i zatim u sobu, u toj kući je bio četnički štab. On, naoružan, poskidao je sve  sa mene i silovao me cijelu noć, dok se vani pucalo. U susjednoj sobi je neki čovjek plakao.

Ujutro me odvodi u drugu sobu, tamo njih nekoliko, ponovno silovanje. Zatim dolazi četnik koji me odvodi na kat, u dječiju sobu. Opet silovanje, iživljavanje. Nakon što se iživio nadamnom, vodi me u prizemlje, gdje već čeka četnik sa nadimkom Žmigo. Sa redinicima i puškom odvodi me u susjednu kuću, gdje su sve arkanovci. Ponovno silovanje, redom, jedan po jedan. osjećala sam poniženje, gadila sam se sama sebi, prljava, raščupana. Istjeraše me van, a tamo čeka Žmigo koji me vodi dalje kao ratni plijen, mene ustašicu. Putem srećemo Iliju Macuru, mislila sam pomoći će mi, a on se napravio da me ne poznaje. Bio je u vojnoj uniformi, a danas radi kao dostavljač u policiji.

Žmigo me odvodi u podrum jedne kuće preko puta tekstilne škole, siluje me i on cijelu noć. Ujutro me vodi četničkom vojvodi, vukovarcu Lančužaninu, sa nadimkom Kameni. On me šalje u Velepromet, da mi tamo sude. I opet stolarija kod Slađane Korde. Šutnila me u jednu sobu, to je bila soba smrti. Ja jedina žena među muškarcima. Tu su stalno dolazili vukovarci, obučeni kao četnici, tukli su nas i izvodili ljude, koji se više nisu vraćali. Drugu noć nas izvode i autobusom prevoze u vojarnu. Tamo nas tuku i tjeraju ležati na betonu.

Kad smo trebali na toalet, mora nas biti 10. Kad konačno stignemo do toaleta, ne možeš se opustiti od straha, jer kraj nas stoji naoružani četnik. Jedan dan morali smo čistiti krug vojarne, ponižene, prljave, osramoćene. Nailaze Stanimirović, Dokmanović i Hadžić, pljuju nas i pitaju psujući, šta radimo na svetom srpskom tlu. Stanimirović sada prima saborsku plaću, dok ja živim od 1.775 kn mirovine nakon 35 godina staža.

Nakon svih tih tortura i iživljavanja, 29. studenog 1991. preveženi smo u Sremsku Mitrovicu, a 12. prosinca 1991. smo razmjenjeni. Nikada nitko nije pitao kako sam, trebam li pomoć. Liječila sam se na psihijatriji u Čakovcu, Zagrebu i Vukovaru. Nitko mi nije pružio ruku utjehe.

Hvala svima koji nas podržavaju na ovom bolnom putu, putu istine, jer istina se mora saznati. 



Snježana Maljak: 

Poštovana i cijenjena gospodo,
 
Rođena sam i odrasla u u Vukovaru. Majka sam četvero djece.

Kada mi je bilo 22 godine, počeo je rat u našoj domovini. Počeo je rat u mom gradu, mom Vukovaru.

Mnogi misle da je Vukovar pao 18.11 1991, ali ne, ulica po ulica su okupirane još početkom rujna 1991. Dio grada na kojem sam i ja bila u sanitetu, kao branitelj „204“-te brigade, pao je 14.09.1991. U roku manjem od 24 sata, ubijeno je preko stotinu civila, muškaraca, žena i branitelja. Pokolj... Sve što se događalo u vremenu kad cijela Hrvatska i svijet nisu znali da je veliki dio Hrvata zatočen i ubijen u Vukovaru ne bi moglo stati ni u stotine knjiga, jer je svako svjedočanstvo za sebe velika patnja čovjeka pojedinca. Bili smo robovi u vlasništvu srbočetnika i JNA. Ljudi su odvođeni, ubijani, žene silovane, među njima i ja... Pomoći nema. Jedina pomoć i izlaz da izbjegnem silovanje je smrt.

Molila sam Boga da živa dođem svom tada 3-godišnjem sinu, dok je u meni rasla mržnja prema svemu što dolazi od Srba. Počela sam mrziti i sebe što moram podnositi da me siluju, ali strah od smrti i želja za životom bili su jači od mržnje.

Mislila sam tada, tata i brat, muž će me osvetiti. Osvetit će me moja Hrvatska... NIŠTA. Tata i brat rekoše, šuti, sramota je, nisi jedina. Muž reče, ako si prošla kao žene u Srbijanskim Begejcima, ubit ću i tebe i sebe.

Moja Hrvatska šuti.

Tko sam ja za nju, pitam se. Nikoga nije briga za moju bol, moju patnju, moj vapaj iz srca i duše. Moram šutjeti dok me ljudi ismijavaju, dok mi suborci okreću leđa.

Liječila sam se u bolnici Dubrava na odjelu psihijatrije, a zatim u Draškovićevoj, u poliklinici za žrtve terora. Pet godina je trebalo da smognem snage ispričati psihijatrici prvi dio.

Postoje 3 dijela u mojoj glavi, prvi dio prije pada, drugi poslije pada Vukovara, a treći na slobodi, u Hrvatskoj. Kada god ispričam prvi dio, drugi ostane neizrečen jer je previše zla i patnje u prvom dijelu.

A onda se pojavi i treći dio, u kojem tražim pravdu, podršku, ali svi okreću leđa. Nekako ljude mogu i razumjeti, imaju oni svoju bol i muku, ali moja Hrvatska? Moja Hrvatska za koju sam se žrtvovala, za koju sam ostavila dijete majci na brigu, to preliva čašu boli. Zar ja moram dokazivati da sam silovana, a zločinci slobodno šeću mojim Vukovarom, mojom Hrvatskom. Oni ne moraju dokazivati gdje su bili i šta su radili 1991, dobijaju obnovu, posao. Susrećem ih u gradu, podsmijavaju se i oni. U jednom trenutku prije 12 godina mržnja iz mene se izlila pri susretu sa silovateljem, i udarila sam ga kišobranom.


Upoznajem žene koje su kao i ja silovane, obeščašćene. Tek nekolicina može govoriti javno. Neke su rekle policiji bez sluha, gospođi Slišković i meni.

Svima je teško živjeti bez oduzetog dostojanstva, sa otvorenom ranom na duši. Mi nismo ranjene metkom, šrapnelom. Nama je oduzeto dostojanstvo žene i majke.

Godine su prošle, mnogih više nema, starost, tuga i bolest odnose živote bez zadovoljštine. U cijelom svijetu žena i njezina čast su zaštićene, samo ne u našoj Hrvatskoj. Mi se nemamo snage same izboriti, ali više nemamo snage niti šutjeti kao žrtve zločinačkog terora. Strašne su ispovjesti obeščašćenih žena Vukovara, Sotina, Berka, Lovasa i drugih mjesta.

Zar se nikada nitko nije upitao kako i koliko su stradale zatočene žene za vrijeme srpske agresije 1991. Mi smo bile i jesmo nečija djeca, nečije supruge i majke, bake.

  Najmlađa silovana djevojčica imala je svega 6 godina, a najstarija baka 80. Mi nismo tema za sve one koji se bave zaštitom ljudskih prava, humanitarnim organizacijama, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim institucijama. Nismo, jer nismo članovi njihovih obitelji, njihovi najbliži. Još se sjećam ledenog pogleda i gađenja prema meni odvjetnika Hrvata, koji je branio zlotvora koji me silovao. Zabranio mi je da mu se obraćam. Danas taj isti odvjetnik radi na visoko pozicioniranom položaju Ustavnog suda RH, a njegov ured i dalje vodi „predmet“, tako da je moj slučaj zaključan u ladici Županijskog suda u Vukovaru, a ja i dalje nosim teret krivnje što sam živa, pogotovo jer se parnica tako vodila da sam mislila i dalje mislim da se meni sudi, a ne silovateljima.

Mi moramo iskazati svoja svjedočanstva, jer smo divljački i nehumano zlostavljane ratne žrtve. Mučeno nam je tijelo, ali još više srce i duša. Željeli su nam iščupati duh čestitosti, majčinstva i supružništva svojim smišljenim velikosrpskim zločinačkim pothvatom. Želim u svoje ime i u ime svih obeščašćenih žena kriknuti do neba, jer nema mi gore odvratnosti od onoga što su nam učinili. Danas ti isti zločinci likuju i u Srbiji i u svijetu, a najžalosnije i u Hrvatskoj, dok mi govoreći istinu, tražimo pravdu i zaštitu naših ljudskih prava.
 
Hvala svima koji su slali i šalju pisma podrške, svima onima kojima je stalo do istine i pravde. Samo vjera u Boga i moja obitelj su me održali na životu sve do sada. Hvala Bogu što mi ih je dao i što mi daje snagu da govorim u ime svih obeščašćenih žena. Hvala Mu i što nam je poslao gospođu Maruju Slišković koja nas je okupila i okuplja i dalje kao majka.

Marija, draga hvala Vam od srca za sve, pogotovo za žrtvu za nas i naša prava. Bog Vas blagoslovio.
 

Marija Slišković: 


Tekstovi u knjizi »Sunčica« nisu štivo koje se čita u trenucima odmora.

Nije ovo ni jedna od promocija tiskane knjige.

»Sunčica«  traži ozbiljnost cijelog društva, nas ovdje, svih političkih struktura, javnih djelatnika, medija, cijeloga naroda.


Ovo su istiniti iskazi, svjedočanstva, žena o ratnom zločinu silovanje koje su proživljavale u vrijeme ratne agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. U vremenu kada ih Hrvatska nije mogla zaštititi.
Ovo su istinita svjedočanstva o zarobljavanju, silovanju, maltretiranju, ponižavanju žena i muškaraca, vršenih kao dio ratne strategije agresora.

Zatočene žene na okupiranom dijelu našeg Vukovara, kao vojničko roblje odvođene su u kuće, zatvarane i bile na raspolaganju. Na svakoj od tih vukovarskih kuća na ogradi je bila oznaka – bijela krpa. Iskazi se odnose i na silovanja na teritoriju Srbije.

Zapisano je dio proživljenog, malog broja žena. Odredila sam 14 iskaza kao 14 postaja Križnog puta jer ovo je bio Križni put koji su prolazile. U njihovom Križnom putu postoji i petnaesta postaja, živjeti sam s proživljenim i  susretati zločince. Živjeti s osjećajem napuštenosti, nezaštićenosti, bez pravde koja bi postavila razliku između žrtve i zločinca. O svemu šutjeti.
Sunčica je osmomjesečna zatočenica. U procesu koji se vodio protiv počinitelja zločina nad njenom majkom, kao statistički podatak navodi se da se u stanu za silovanje nalazila i osmomjesečna djevojčica. I to je sve. Majka navodi  da su vojnici bacali na njenu bebu svoje teške vojničke jakne. Beba se mogla ugušiti. Majka nije mogla zaštiti ni sebe ni nju, trpjela je užas.

Nije pokrenuta odgovornost nasilja nad osmomjesečnom Sunčicom, samo je zločincima u ponovljenom postupku kazna prepolovljena, žrtva nije obeštećena.

Ova petnaesta postaja događa se u vremenu oslobođene zemlje, uspostavljenih državnih institucija hrvatske države koja želi biti članica europskog demokratskog svijeta. Hrvatska nije nastala na temeljima parlamentarnog dogovora, ona je krvlju i žrtvama izborena.
Hrvatska tu krv i te žrtve mora poštivati, ne deklarativno nego istinski.

Kako Hrvatska smije prešućivati ratni zločin? Kako to da ne postoji pravo žrtve? 
Pitanje je svih nas kojima je pravda ispred politike.

Zbog čega se ovaj ratni zločin taji, kada su žrtve tu među nama. Nije li prešućivanje zločina također zločin.

Zato je »Sunčica« tu, da nitko ne prešućuje osmomjesečnu logorašicu, da se ne prešućuje ratni zločin, da žrtve znaju da je prošlo vrijeme kada ih njihova država nije mogla zaštiti. »Sunčica« je napor žrtava iskazati svjedočanstvo s kojim državne institucije trebaju pokrenuti procese obeštećenja žrtava, pokretanje procesa protiv počinitelja, članova agresorske vojne ili paravojne snage.

Ne postoje li zakonske odredbe, stvorite ih. Žrtve više neće šutjeti.

Preuzeto s http://hrsvijet.net

TAMNA STRANA POVIJESTI: KAKO SU UBIJALI HRVATSKE ČASNIKE

Hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj u nacionalnoj povijesti, svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište  komunističkog i velikosrpskog genocida nad Hrvatima. 




Kao jedna od potvrda da je zločin bio hladno planiran i da se je provodio pod izravnim vodstvom Velikoga zločinca Tita,  slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih Hrvata tijekom masovnih ubijanja  u Beogradu i okolici, gdje je 1945. likvidirano više od 5.000 naših ljudi. Njegov zapis ostaje u crnoj kronici hrvatskoga naroda, odnosi se na teški ratni zločin počinjen nad visokim časnicima Hrvatskih oružanih snaga, a magnum crimen dogodio se je  četiri mjeseca nakon masovnih ubojstava započetih na Bleiburgu i u Sloveniji.

''Dana 7. 7. 1945. svitalo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora zatvora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek po koji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.


Onda je stigao drug komesar  i počeo prozivati.


l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.


Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga ubiti na licu mjesta ako samo još jednom pogleda na stranu.


Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju male otvore otvorene, pa nam je ipak malo lakše. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na nas, tako da smo sakrivali glave rukama.


Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na samom našem vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli ''čuvati'' od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode - vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!"


I zaista taj organizirani narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipavati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude dalje od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovo" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na nekakvom  sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu, reče nam, nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a  nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.


Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim za apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti, slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio.


Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Naprotiv, svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje.


Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec.''


Zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. 


Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?


Dr. Ružica Čavar




6 6 .   o b l j e t n i c a

1 9 4 5 .   -   2 0 1 1 .
 
B O L N O   S J E Ć A N J E


Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,
 
Palmotićeva 31 u Zagrebu


služit će se

u subotu, 24. rujna 2011. u 16 sati


za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otrpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.


Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.


Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić


Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!


Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama
hrvatskih mučenika u Beogradu!


Štovatelji

Preuzeto s  http://hrsvijet.net

REPORTAŽA - SUSRET U UDBINI: U ČAST MUČENIKA VJERE I SLOBODE - DAMIR BOROVČAK

Dan hrvatskih mučenika na Udbini i ove će se godine svečano slaviti. U vrijeme objave ove reportaže skupina hrvatskih branitelja pješačiti će od Aržana prema Udbini. Udruga branitelja pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran'' iz Zadra i ove godine već tradicionalno, prigodom Dana hrvatskih mučenika, organiziranim šestodnevnim hodočašćem i postrojavanjem na Udbini odaje počast svim hrvatskim mučenicima. 

 

S vjerom u slobodi branitelji žele oteti zaboravu ona događanja koja su doprinjela obrani  Hrvatske. Želja im je podsjetiti na važne akcije Hrvatske vojske, policije i posebno zaslužne junake iz vremena obrambenog Domovinskog rata. Uspjelo im je okupiti udruge hrvatskih branitelja iz raznih dijelova Hrvatske. Organizaciji i provedbi hodočašća odazvale su se Udruga ratnih veterana 1. gardijske brigade ''Tigrovi'', Udruga ratnih veterana 2. gardijske brigade ''Gromovi'', Udruga veterana 3. gardijske brigade ''Kune'', Udruga veterana 4. gardijske brigade, Udruga hrvatskih ratnih veterana 5. gardijske brigade ''Sokolovi'', Udruga 7. gardijske brigade ''Puma'' Varaždin, Udruga ratnih veterana 9. gardijske brigade ''Vukovi'', Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata, Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata – Zadarska županija i HVIDR-a Zadar.

Hodočašće u čast poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu započelo je u nedjelju 4. rujna i trajati će šest dana. Krenulo se iz Aržana put Trilja, Sinja, Hrvaca, Vrlike, Kijeva, Knina i Gračaca do Udbine. Za početak ovogodišnjeg hodanja odabrano je Aržano, zbog mjesta rođenja i ukopa prvog poginulog hrvatskog branitelja Josipa Jovića. Od Aržana do Udbine udaljenost je 194,4 kilometara, podjeljena u šest podjednakih dionica čini dnevni prosjek pješačenja 32 kilometra i zahtjeva dnevno više od sedam sati vojničkog hoda. Sve je vojnički detaljno isplanirano, od odmorišta do odmorišta, od polazišta do cilja na Udbini. A pojedine dionice nazvane su po velikanima obrane hrvatske države, koji su svojim zalaganjem i žrtvom zadužili buduće naraštaje te postali uzor hrvatskoj javnosti. Po dionicama branitelji podsjećaju da su pokojni Andrija Matijaš – Pauk, general bojnik, legendarni junak 4. gardijske brigade, Predrag Matanović, brigadir, legendarni junak 2. gardijske brigade, Gojko Šušak, ratni ministar obrane RH, dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik OS RH, Blago Zadro, general bojnik, legendarni zapovjednik Trpinjske ceste i Janko Bobetko, stožerni general, ratni načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, izuzetno zaslužni za hrvatsku slobodu. Ovim  hodočašćem pripadnici Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran'' iz Zadra ponovno žele potaknuti sve hrvatske građane, a osobito hrvatske branitelje, na jedinstvo u otegotnim vremenima kad je neprekidno potrebno svjedočenje istine o obrani hrvatske slobode.

 

Prošle godine na misnom slavlju na Udbini mogli smo vidjeti postrojene hrvatske branitelje - hodočasnike. Malo tko je znao da su oni tada prošli naporan hodočasnički put od Krivog Puta do Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Bila je to podrška izgradnji crkve na Udbini kao i odavanje počasti svima koji su svoje živote utkali u temelje Hrvatske Domovine.

Prošlogodišnje hodočašće nosilo je ime Damira Tomljanovića – Gavrana, u znak sjećanja na poginulog suborca – heroja Domovinskog rata, rođenog 18. travnja 1968. u Veljunu pored Senja, a odraslog u Krivom Putu, gdje je i pokopan. Damir Tomljanović – Gavran dragovoljno je u kolovozu 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a  RH u bazi Rakitje pored Zagreba. Ratovao je na svim ratištima Domovinskog rata, bio je prekaljeni ratnik i zapovjednik. Sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu u odbijanju neprijateljskih napada, često u nemogućim vremenskim uvjetima. Prilikom nadzora svojih položaja Damir Tomljanović - Gavran poginuo je 17. veljače 1994. na obroncima Velebita, od neprijateljskog snajpera i zadobivene rane u glavu. Dana 18. travnja 1999. u čast Damira Tomljanovića - Gavrana blagoslovljena je kapelica Blaženog Alojzija Stepinca (ispod kote 856) na Velebitu. Na prijedlog Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, 2007. godine ulica Bundek u Zagrebu preimenovana je u Ulicu Damira Tomljanovića - Gavrana. U Krivom Putu nalazi se športski centar s njegovim imenom, a cesta koja iz Senja vodi prema Krivom Putu također je preimenovana u Ulicu Damira Tomljanovića - Gavrana. Stoga je prošlogodišnje hodočašće krenulo iz Krivog Puta prema Senju, na Karlobag, Starigrad-Paklenica, Modrič, pa prijelaz preko Velebita i mjesta pogibije Damira Tomljenovića - Gavrana na Sveti Rok i do Crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. Cijela dionica bila je duga također oko 200 km.

Na spomen mučenika, vjere i slobode jedan od organizatora hodočašća hrvatski branitelj Renato Milić tvrdim govorom zaključuje: Ma ja bi se sam sa sobom lako dogovorio oko opstanka: seosko imanje i crnčit od jutra do mraka: u tome nema ni politike ni muljanja – što si napravio uz Božji blagoslov toliko ćeš i imati. A u slučaju rata nema bježanije već brani svoje i ni koraka ustupka. Sve me ovo – mislim na politiku i neslogu, razačaralo totalno, jer se bojim da jedinstva nikad ne će biti, a staze koje gradi ova ''civilizacija'' zna se kud vode... Tako je svugdje, pa je očito da iz sve naše povijesti nisu izvučene nikakve pouke niti se je pokušalo ispraviti greške... Ne znam, najbolje motiku u ruku i kopat' – fizički rad bar toliko ne ubija psihu, a u mukama, znoju i bolesti čovjek je nekako najbliži Bogu... zapravo... možda ga tek onda i traži... E, da se nisu kupovale jahtice, autići i rasprodavalo sve što se moglo... Bi li nam bilo bolje? Mislim da bi... Ali eto, već dugo vremena velikom dijelu ljudi nije gospodar Bog već samodokazivanje, a novac je njihov križ...“
 
Ovim hodočašćem Udruga branitelja pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran'' iz Zadra želi potaknuti sve hrvatske branitelje na tradicionalna okupljanja svake godine u Udbini na Dan hrvatskih mučenika. Momci iz Zadra djeluju danas i okupljaju se pod ratničkim sloganom „Znoj štedi krv!“, no znaju se oni opustiti i razveseliti. Prošle godine, poslije misnog slavlja na Udbini, u nedalekom selu Visuću, organizirali su zajedničko druženje i opuštanje. Uz prepričavanje starih ratnih događaja, veselo su se podsjetili i onih najnovijih hodočasničkih zgoda. Uz šalu, smijeh i okrijepu, poslije cijelotjednog hoda prema Udbini, hodočašće je zaključeno prigodnom podjelom zahvalnica i spomenica. Priznanja za sudjelovanje i potporu uz pošalice je sa zadovoljstvom podijelio predsjednik Udruge Željko Turić.

 

Zanimljivo je bilo doznati kako je za Udrugu maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske - podružnica Zadar, hodočasničko priznanje primio dopredsjednik Željko Skukan. Taj je hrvatski branitelj u Domovinski rat dragovoljno krenuo sa 17 godina. Njemu je priznat braniteljski staž, međutim više od polovice članova Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata do danas nije riješilo svoj status. Zašto? Nažalost samo zato, jer institucije hrvatske države osporavaju braniteljska prava maloljetnim braniteljima. Zahvaljujući i maloljetnim braniteljima, živimo u slobodnoj zamlji, ali i zemlji birokratskih vratolomija i apsurda.

Zajedničko fotografiranje bio je zaključni događaj prošlogodišnjeg druženja u Visuću – uz obećanje da će se sve ponoviti i iduće godine. Stoga je u nedjelju 4. rujna iz Aržana na šestodnevno pješaćenje do Udbine krenulo 20 hrvatskih branitelja hodočasnika. U subotu 10. rujna vidjeti ćemo ih postrojene ispred Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Ako ih negdje na državnoj cesti između Aržana i Udbine ugledate iz automobila, usporite i dajte im znak podrške. Znajte, to su naši hrabri branitelji specijalci iz svih djelova Domovine, s krunicom i likom Ante Gotovine na prsima i u srcima. Bez njih ne bi bilo slobodne Hrvatske. Znajte, u njih se možemo i danas pouzdati... Oni hodočaste ponosno, svojom krvlju u ratu i znojem u miru, časte svehrvatsku muku, vjeru i slobodu.

I kad Thompson pjesmu zapjeva – reci brate moj jesmo li prokleti, pa se tako brzo sve zaboravi, al' neka neda Bog pa nas budu trebali, opet će se gusta magla spustiti... branitelji hodočasnici s Udbine pjesmom će odgovoriti –  odbaci sotonu da te ne zavede, pruži ruke Kristu, neka te povede, tu slobodu Bog ti nudi, ti odluči, hrabar budi, da l' ćeš stranom tamnom il' ćeš poći sa mnom...

Preuzeto s http://hrsvijet.net


PORUKA NAŠE NEBESKE MAJKE , KRALJICE MIRA I LJUBAVI !

Nova poruka preko vidjelice Mirjane-02.09.2011
 
alt








Draga djeco! 

Ja sam vam, svim srcem i dušom punom vjere i ljubavi u nebeskog Oca, darovala i iznova dajem svoga Sina. Moj sin je vas, narode cijeloga svijeta, upoznao sa jedinim pravim Bogom i Njegovom ljubavlju. Poveo vas je putem istine i učinio vas je braćom i sestrama.

Zato, djeco moja, ne lutajte, ne zatvarajte srce pred tom istinom, nadom i ljubavlju. Sve oko vas je prolazno i sve se ruši, a samo slava Božja ostaje.

Zato se odrecite svega što vas udaljava od Gospodina. Samo se Njemu klanjajte, jer On je jedini pravi Bog.

Ja sam s vama i uz vas ću ostati. Posebno molim za pastire da budu dostojni predstavnici moga Sina i da vas s ljubavlju povedu putem istine. 

Hvala vam!

www.medjugorje-info.com
.........

DAJ MI BOŽE DJEČJE SRCE
                                  (uoči Velike Gospe 2011)

Daj mi Bože dječje srce
Već noćas, uoči Velike Gospe
Da djetinje vjerujem kako tvoja ruka prospe
Sve ove bezbrojne zvijezde što se nebom sjaje 

Pa da ljubim tu ruku koja ih zbog mene pali
Dok ispod zvijezda hodam skrušen i mali.

http://bigblog.tportal.hr/boljun
   


PORUKA NAŠIH BISKUPA PRIGODOM DANA HRVATSKIH MUČENIKA I POSVETE CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI, U SUBOTU 10. RUJNA 2011.

Draga braćo svećenici i vjernici u domovini i inozemstvu!

 

Konačno je došao dan kada ćemo posvetiti Crkvu hrvatskih mučenika. Radovi su započeli 2003. godine, prigodom 510. obljetnice velike hrvatske tragedije koja je bila na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Kamen temeljac postavljen je dvije godine kasnije.

S radošću smo tijekom proteklog vremena uočavali da današnji naraštaj Hrvata vjernika rado preuzima na sebe obvezu da i projektom Crkve hrvatskih mučenika izrazi svoju zahvalnost svim žrtvama iz naše prošlosti. Time je i novim naraštajima poslana poruka da je život za braću - sve do žrtve života - najbolji zalog budućnosti svakog naroda.

Hodočasnici će ove godine pred crkvom moći vidjeti kip koji predstavlja Ivana Pavla II. kako prelazi prag trećeg tisućljeća s uzdignutim križem u ruci, kao znakom koji nam svojim porukama o smislu i vrijednosti žrtve osvjetljuje put u bolju budućnost. Gradnja Crkve je i započeta u ozračju poziva istoga Pape svim narodima, na pragu novog tisućljeća i stoljeća, da ne prepuste zaboravu svoje mučenike.

S osjećajem radosti možemo sada javiti da će do dana posvete, 10. rujna, biti dovršeni svi radovi koji su potrebni da se Crkva može posvetiti. Nakon toga preostaje daljnje unutarnje uređenje kao i uređenje okoliša, napose uređenje trase križnog puta od Krbavskog polja, simbola naših stradanja, do Crkve hrvatskih mučenika.

Pri kraju izgradnje je i memorijalni park pokraj crkve sa zidom u koji ćemo ugraditi spomen-kamenje s brojnih mjesta naših stradanja.

Crkva hrvatskih mučenika, kako je poznato, građena je darovima pojedinaca i skupina iz domovine i inozemstva. U tu svrhu pozivali smo vas do sada da se svaka župa i svaki pojedinac svojim doprinosima uključi u izgradnju Crkve. Posebno smo vas pozivali da se na prvu nedjelju u rujnu u svim crkvama prikupljaju milostinja i darovi s tom nakanom. Zahvaljujući tim darovima mogli smo redovito podmirivati sve građevinske radove.

I ove godine, draga braćo svećenici i dragi vjernici u domovini i inozemstvu, pozivamo da se na misama u nedjelju 4. rujna daje milostinja i priberu darovi za uređenje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. To će biti vidljivi znak naše vjerničke zahvalnosti prema onima koji su nas svojim žrtvama zadužili. Crkvu već sada posjećuju mnogi hodočasnici pa vjerujemo da će je oni nakon posvete svojim prilozima moći uzdržavati i uređivati. To znači da je ovo zadnja kolekta koju raspisujemo za Crkvu hrvatskih mučenika. Milostinja neka se šalje na nad/biskupski ekonomat, a darovi na donju adresu ili račun.

Sve kojima je to moguće pozivamo ove godine da hodočaste na Udbinu 10. rujna na dan posvete Crkve i na ovogodišnju proslavu Dana hrvatskih mučenika. Svečana sveta misa bit će u 11 sati. Crkvu će posvetiti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. (Napominjemo da je prošle godine blagoslov Crkve obavio vrhbosanski nadbiskup kard. Vinko Puljić.)

Tko dospije moći će se priključiti u 9 sati križnom putu koji će krenuti od crkve Sv. Marka na Krbavskom polju i ići prema Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.

Vaši biskupi


Opširnije informacije o projektu mogu se dobiti i na:

 

Brojevi računa kod Gospićko-senjske biskupije (Senjskih žrtava 36, 53000 Gospić) kod Hrvatske poštanske banke:

Kunski: br. 2390001-1100333894 (za Crkvu hrvatskih mučenika)

Devizni: 7030-01505912 (Swift:HPBZHR2X) (za Crkvu hrvatskih mučenika)

Preuzeto s http://www.udbina.com

HRVATSKI CARITAS POKRENUO AKCIJU ZA POMOĆ GLADNIMA U AFRICI

Pogledajte fotografije
Hrvatski Caritas 27. srpnja 2011. pokrenuo je akciju pomoći za Afriku, takozvani Afrički rog, napose Somaliju u kojoj milijuni ljudi živi na rubu gladi, a kriza hrane izazvana sušom smatra se najtežom u posljednjih 20 godina. Iz interventnog fonda Hrvatski Caritas uputio je žurnu pomoć putem svoje međunarodne mreže - Caritasa Internationalis koji osigurava logističku i operativnu podršku u pružanju kvalitetne pomoći.


    U akciju se mogu uključiti:

     

  • uplatom na ž.r. HC-a kod PBZ 2340009 – 1100080340, poziv na br. 27
  • pozivom na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,15kn,
    PDV uključen)
  • vjernici priloge mogu predati i u svim župama diljem Hrvatske
  • online uplatama
  I papa Benedikt XVI u nedjelju 17. srpnja uputio je međunarodnoj zajednici poziv na mobilizaciju. „Velikom zabrinutošću pratim vijesti koje stižu iz dijela Afrike, takozvanog Afričkoga roga, napose Somalije, koju je pogodila užasna suša, a neke krajeve i vrlo jake kiše, što je prouzročilo humanitarnu katastrofu. Želio bih da ojača međunarodna mobilizacija radi brzog slanja pomoći našoj braći i sestrama koji su u velikoj kušnji, a među njima su i mnoga djeca. Neka ne ponestane naše solidarnosti s trpećim stanovništvom i stvarne potpore svih osoba dobre volje“, poručio je papa Benedikt XVI iz Castel Gandolfa.

Hrvatski Caritas, kao i u dosadašnjim akcijama pomoći za potrebne na međunarodnom planu, prikupljena će sredstva dostaviti putem svoje međunarodne mreže, Caritasa Internationalis.

Preuzeto s http://www.caritas.hr

.......

Ne ostajmo gluhi i  nijemi na vapaj potrebitog u nevolji.