NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST U 2012.GODINI-KOLUMNIST HRSVIJETA KANDIDAT




Za ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, prema pisanju Nobelovog net portala, pristiglo je validnih 210 kandidatura iz čitavoga svijeta, a unutar toga broja su i 46 kandidata koji su prvi put kandidirani za Nobelovu nagradu.

To za naš Portal ne bi bila posebna vijest, da se među kandidatima ne nalazi i naš kolumnist, (i kolumnist AMACA, HKV i dr.) ugledni hrvatski pjesnik, slikar i filozof gospodin Mile Prpa, i vjerojatno će biti jedan od najjačih kandidata.

Kandidiran je sa svojim snažnim, golemim poetsko-filozofskim opusom s oko 50.000 stihova (nastalim uglavnom u vremenskom razdoblju od samo desetak godina), o kojem je svojevremeno pisao i ovaj portal.

Nabrojit ćemo samo neka od njegovih djela: Kralj vjekova, Gozba životom s četiri zbirke pjesama,Sonetna rapsodija s 444 soneta, Ecce homo s 515 psalama, Gloria mundi s 9.160 stihova,Philosophia naturalis s 8.080 stihova, Počelo počela – središnja knjiga njegove filozofije,Filozofija čovjeka (Kroz pisma preuzvišenom Teofilu dvije tisuće godina poslije), Plesni vihor orhideja, Knjiga života, Glorifikacija života s 2.225 vlastitih misaonih izreka (gnoma) i dr.

Doista impresivan opus koji se rijetko kada susreće u povijesti književnosti, a posebno poezije, a za kojeg se nadamo da će ga Nobelov komitet znati vrednovati.

 Premda i sama kandidatura za Nobelovu nagradu ima svoju težinu i vrijednost i kad se nagrada ne dobije.

Stvara pod motom – (Život mi ne daje pravo da budem viši i jači od drugih, ali mi daje pravo da od sebe dajem i više i jače od drugih – M.Prpa)

Robert Horvat, http://www.hrsvijet.net

.........



















JA  NE DAM NIKOM

Bože, Bože !
Ja ne dam nikom da TI pjeva
ljepše pjesme do sebi  samom.
Ni gromu da grmi, ni munji da sijeva
jačim praskom, većim  plamom.

Ja ne dam nikom da Te slavi
dubljim srcem, jačim žarom
zbog ljepote što je  spravi
dobrotom svojom, svojim  darom.

Ja ne dam nikom da Te moli
za manju želju, milost sebi.
Ja ne dam nikom tko Te voli
da s većim darom dođe k Tebi.

Ja ne dam nikom, pa ni smrti,
da me satre dok Te gledam.
Dok se sunce nebom vrti,
dok se Tebi ja ne predam.


 .........




















NE DIRAJTE MOJ LJILJAN

Ne dirajte moj ljiljan !
Moj je ljiljan
bijeli.

U njemu gore nadahnuća –
svjetovi cijeli.

Ne dirajte moj ljiljan !
Dajte da zrije !
To su moja porinuća.

Moj je ljiljan
bijeli.

U njemu se tajna krije,
tajna i vašeg svanuća.

Ne dirajte moj ljiljan
bijeli !
……..

Mile Prpa,
Izvor:  Zbirka  pjesama „SONETNA RAPSODIJA“



17.OBLJETNICA GENOCIDA U SREBRENICI


17. godišnjica genocida u Srebrenici



























Tisuće ljudi stižu u Srebrenicu od ranih jutarnjih sati kako bi sudjelovali na komemoraciji posvećenoj žrtvama genocida što su ga nad Bošnjacima tog područja u srpnju 1995. godine počinile snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića

Deseci autobusa i stotine osobnih automobila preplavili su ceste koje vode ka Srebrenici. Organizatori očekuju kako bi se unatoč očekivanoj iznimnoj vrućini tijekom dana u tom mjestu moglo okupiti i više od četrdeset tisuća ljudi.

Genocid su u srpnju 1995. godine počinile snage bosanskih Srba ubivši više od osam tisuća Bošnjaka. 

Na groblju u memorijalnom kompleksu u Potočarima bit će pokopani posmrtni ostaci 520 žrtava srebreničkog genocida, a među njima i šest dječaka koji su u vrijeme kada su ubijeni imali petnaest godina te četiri žene, od kojih je najstarija imala 94 godine. 

Na komemoraciji će govoriti glavni rabin sinagoge Park East iz New Yorka Arthur Schneier i jordanski princ Hasan bin Talal.

Izvor: www.hrt.hr

..................





Nedužno stradale žrtve počivale u miru Božjem.  

AKADEMIK JOSIP PEČARIĆ: THOMPSON I CRKVA SV.SPASA


Dobio sam doista zanimljiv komentar teksta Dan Dive Grabovčeve (Portal HKV-a, 30. lipnja 2012.,Hrsvijet, 30. lipnja 2012.):
Poštovani akademiče Pečarić, hvala Vam za vaše ustrajne dopiske koje mi upućujete i koje s velikim interesom čitam. Znate, moram upozoriti, valjalo bi pročitati moj članak kojeg je objavio Hrvatski list u lipnju 2011. pod naslovom "Crkva sv. Spasa zapuštena i dalje..." (doduše, to je urednički naslov - moj izvorni glasio je: "Cestom sv. Spasa do Europe"), e da bi se još bolje razumjelo M. Perkovića i cijelu hrvatsku "tragikomediju". No, na moju žalost, i žalost svih nas ISTINSKIH Hrvata, pred neki dan sam ponovno pohodio to prastaro hrvatsko svetište, ali, ploča na magistralnoj cesti, što vodi u smjeru Zagreba, još je u jadnijem stanju. A radi se o mogućemu trošku od oko 2-3000 kn. Ni u Župnom uredu u Vrlici, kojeg sam tom prigodom posjetio, nisu mi mogli pomoći oko odgovora - zašto informacijska ploča na cesti, koja bi nas trebala navesti na crkvu, možda i na Branimira, stoji u tako jadnom, do neprepoznatljivosti raspadajućem stanju. Splitsko-korčulanska slikarica Angelina Portolan, u svrhu zamjene ploče donirala je Župnom uredu dvadesetak svojih akvarela da bi se prodali i tim novcem sanirala za Hrvatsku nedolična šteta. Kad pročitate taj članak sigurno će Vam mnogo jasnije biti ne samo Markovo poslanje, nego i korijeni njegova zabrana.
S poštovanjem
Igor Šipić

Posebno me je obradovalo što o “Markovom poslanju” govori Igor Šipić, hrvatski znanstvenik, književnik i pjesnik, koji živi i djeluje u Splitu. Gimnaziju Ćire Gamulina završio je u Splitu. Diplomirao je na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu na području makroekonomije, društvenog planiranja i regionalnog razvoja. Akademske stupnjeve magistra i doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja povijesti, znanstvene grane hrvatske i svjetske ranonovovjekovne povijesti, stekao je na poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Zadru, u sklopu znanstvenog studija Povijest hrvatskog pomorstva, obranivši teme Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti te Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta. Do danas je objavio oko osamdeset bibliografskih znanstvenih i književnih jedinica. Uvršten je u hrvatsku interdisciplinarnu povijest. U književnosti se javlja poezijom, prozom te književnim ogledima i osvrtima, surađujući u stručnim časopisima za znanost, kulturu i književnost, tjednicima i drugim tiskovinama. Uređivao je i vodio radijsku emisiju Pješčani sat, intervjuirajući osobe iz kulturnog i znanstvenog života. Član je Društva hrvatskih književnika.
Poznato je da su stihovi Thompsonovih pjesama već našli mjesto u mnogim propovjedima hrvatskih biskupa. Ovdje je od posebnog značaja što i u tekstovima hrvatskih znanstvenika spominju Thompsona, njegovo poslanje i govori se o uzrocima napada na njega. Spomenuti tekst dr. sc. Igora Šipića mozete naci i na HrsvijetuCrkva Sv. Spasa i dalje zapuštena, ali zato se obnavlja pravoslavna kapela
Zato ćemo ovdje dati samo početak i kraj tog teksta:
Knjiga Predromanička crkva Svetoga Spasa u Cetini uništila je i najslabašnije nade u svojatanje crkve Sv. Spasa. Sinteza povijesti potvrđuje njezinu gradnju u kasno 9. st., najvjerojatnije, u doba vladavine kneza Branimira. Pronađeni ulomci oltarne pregrade s epigrafom o darovatelju i posveti Isusu Kristu Spasitelju to jasno konfirmiraju. Autori knjige kažu da gradnja crkve stoji kao spomen zavjet pismu pape Ivana VIII. od 7. lipnja 879. u kojemu dotični blagoslivlje vladara i njegov narod, što pojedini historiografi drže činom prvog 'međunarodnog priznanja' hrvatske države
Obrana hrvatskih svetinja nikada nije bila potrebnija negoli danas, na putu u još jednu epohalnu europsku služnost. Pritom je gorak okus zaborava najveća servilna opasnost po našu baštinu i naše kršćansko nasljeđe. Baš zato ovaj pokušaj ima spomeničku zavičajnu pa i nacionalnu vrijednost ako su nam prostor i jezik sveti, ako još jesmo! To znači da treba progovarati o svemu što se trendovskim doskocima ostvaruje u globalističkom amblemu, a ne će pomoći u očuvanju nacionalnog blaga na terenu. Vjera se ionako zavrjeđuje u srcu, tamo gdje nema nikoga, gdje nitko ne zalazi, pa valja hodati, hodočastiti... kako to radi pjesnik Ivan Šarolić (Knjiga od sna i ljubavi, DHK HB, Mostar, 2010), još od Mislava, pa sve do Vukovara.

U pjesmi 'Crkva Svetog Spasa' pjeva:

Teško mi je, teško dok koračam kroz ovu našu crkvu.
Osjećam ono Ništa, neku čudnu tjeskobu i upitnost
u Postojanju za nas i za nju. Osjećam hrvatsku
ravnodušnost, jal i površnost i kao da nas nema
ovdje gdje bismo trebali biti, kao da nema
našeg srca ni duše. Nema ni ženskih ruku
niti srca, nema nikog da s ljubavlju njeguje
ovu našu Svetinju i Temelj našeg postojanja,
ono iskonsko bitka i poiesisa. A ona i usprkos
svemu još uvijek je tu i odolijeva, nježna
i krhka, a tako jako, pokraj izvora Cetine.

Je li to poezija koja treba čekati, gopodo? Neka nam se dopusti stoga ponešto više od uobičajenih referenci izreći o ovoj nam praroditeljskoj crkvi iz koje se granaju korijeni, pa iz njih korjenčići, pa iz njih kapilare što opstajući sišu tu svetu vodu hrvatsku.
POVIJEST CRKVE SV. SPASA
Upravo smo višekratno svjedočili veličanstvenom činu tog potihog umiranja. Srce tamo doista boli, duša tamo uistinu krvari, a zašto? Već od skretanja s glavne ceste, koja vodi prema Zagrebu, sve je drukčije, kao da ulazite u neki drugi, izgubljeni prostor, u veliku nepoznanicu, ne znate što vas čeka, najblaže rečeno, nelagoda. Tek jedan raspadajući uput na povijesni hrvatski lokalitet, dragulj hrvatskih kraljeva stoji u hrđavom okviru. Divan, ozelenjen, oduhovljen prostor, a pustoš i nemirica; tu i tamo poneki automobil beogradske oznake i, dakako, kuće u obnovljenju. Ništa ne upućuje do Svetog Spasa, pa u prinudi zaustavljamo automobil, pitamo, sa strahom, kuda, kamo, kako stići? Zar je to ta hrvatska neovisnost po kojoj bismo trebali kročiti ponosno? Onda se odjednom smrači, tamni oblak donese kišu, a huk vjetra s Dinare pronese poznate stihove iz pjesme M. P. Thompsona. Postaje jasnije zašto tako, možda i drsko, ponosito pjeva, zašto s mačem, zašto... Sveti Spas stoji i čeka da mu netko priđe, vjerujte, književni kritičari, stijene osjete kad im netko priđe.
(…)
Ovaj povijesni spomenik svakom Hrvatu, ako ima nacionalnog ponosa, nutka naviku, uz to mu i obvezu, barem jednom u životu poći crkvi Svetog Spasa i 500 metara udaljenom Velikom vrelu Cetine. Svaki sabornik, ne u Saboru, već nad njim, živom, mora polagati zakletvu, kako i kraljevi primaše svoja žezla i krune. Valjda bi tada svi oni osjećali i veću odgovornost za svoju zemlju. Hitro tražimo doličnu Cestu Svetog Spasa. Valja ga otvoriti Hrvatima, a prodor prema njemu, kulturni i mirnodopski, oživio bi i pokazao smislenost cjeline hrvatskog prostora ma tko tamo živio. Tamo se pišu domaće zadaće, tom hrvatskom kolosu od toposa svi moraju hrliti: političari, hrvatski intelektualci, poglavito književnici, moraju izaći iz udobnih fotelja gradskih kavana; izađite gospodo, jer za dvadeset godina netko će reći – krivi su oni 'drugi', Ne! Mi smo krivi, naš nemar, pljuska na glavnoj cesti, odsutnost sporednog - jer oznake, kojih nema, ne vode nikamo. Ali naše intuicije, naši progrmi u nama, da! oni vode do naših ishodišta. O tomu pjeva pjesnik poljički, ali i Thompson. Njihova lirska pjesan model je njihove umjetničke savjesti, na isti način vode nas kroz hrvatsku povijest. Jesu li to ljudi koji moraju još čekati? Ako je tomu tako, preispitajmo svoje savjesti: što smo, koliko i kako osobno učinili za, krvlju stečeno, rasukivanje pleterne današnjice?
Gdje smo zasebno sve to slugansko vrijeme kontinentalnog života? Prvi mučenici branili su rano kršćanstvo; drugi vjekovima hrvatsku slobodu; vrijeme je za treće – nove mučenike - one koji će obraniti i jedne i druge. Stoga put u Europu jedino i sigurno vodi preko ceste 'Svetog Spasa', svega 6 km dugačke. Otvorimo ju u kršćanskoj toleranciji, podignimo tamo restorane radosti, ovjerimo još jednom u svitku pergamene svoju slobodu, pokažimo da još jesmo!
Jer za to vrijeme. nad samim Velikim vrelom, 'okom', Cetine. Sinjani upravo obnavljaju, ne porušenu, već zubom vremena nagriženu, stotinjak godina staru, pravoslavnu kapelu (crkvu) - topografski, na prostoru ranih hrvatskih vladara, najveću pravoslavnu provokaciju svoga vremena.

Akademik Josip Pečarić

Objavio www.hrsvijet.net

DA SE NE ZABORAVI !


Andrija Andabak


( 6.rujna 1956 - 7.srpnja 1992 )

ŽIVOTOPIS

Rođen je 6. rujna 1956. u Splitu, otac Stjepan, oženio se Nadom. Kao dijete je došao živjeti u Nuštar blizu Vinkovaca u Slavoniji.

Prije rata je radio u Vupiku. Dragovoljno se priključio Hrvatskoj vojsci koja se tada osnivala. Andabak je postao iskusan u protuoklopnoj borbi i vješt u upotrebi Maljutke (AT-3 Sagger) te su zbog mnogobrojnih uništenih tenkova on i njegova postrojba postali legendarni.

Poginuo je 7. srpnja 1992. u Bosanskoj posavini i pokopan je u Nuštru.

Andabaku je priznato uništenje 32 tenka i oklopna vozila i njegovu čast izdaje se priznanje Andrija Andabak svakome tko uništi tri ili više oklopnih vozila. Protuoklopni 5. gardijske brigade također nosi njegovu ime.

ČIN

  • Bojnik
  • Pukovnik (posmrtno)

ODLIKOVANJA

  • 19. prosinca 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom
  • Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
  • Spomenica Domovinskog rata

DUŽNOSTI

UMRO

Poginuo na ratištu u Bosanskoj posavini 7. srpnja 1992. godine.

...........

Preuzeto sa str. http://dragovoljac.com

Andrija Andabak

Život za Hrvatsku

Andrija Andabak bio je jedan od heroja domovinskog rata koji je,nakon uništenog
velikog broja oklopnih čudovišta,položio i svoj život u svojoj posljednjoj borbi

 Andrija Andabak, hrvatski vitez, junak domovinskog rata.


Bojnik Andrija Andabak spada u stroj neustrašivih boraca za slobodu jedine nam hrvatske domovine. Nisu mu trebali pozivi. Kad je domovina u opasnosti, onda je treba braniti. 

Andabak nije imao pričuvne zemlje.

Rodio se 1956. godine u Splitu, a još kao dijete došao je u Nuštar. Volio je Slavoniju. Radovao joj se. Mir njegovog Nuštra ugrozili su srpski osvajaci. Za Andriju Andabaka nije bilo dvojbi: stati sučelice neprijatelju bilo je pitanje časti i opstanka. A bojnik Andrija Andabak bio je jedan od onih ljudi koji nije mogao mirno gledati kako se napada njegov dom, domovi njegovih susjeda, njegova jedina Hrvatska. Iz mirnog obiteljskog života i rada u Vupiku krenuo je u borbu za obranu istočne Slavonije. Nije dvojio, kao mnogi drugi. Sloboda Hrvatske, mirni život njegove obitelj, njegova dva sina, bilo je ispred svega. Baš kako i spada pravom Hrvatu.


Kad je čovjek napadnut on ponekad dobije nadnaravnu snagu, za njega nema prepreka, nema to cilja koji ne bi mogao postići. Postoje trenutci, kasnije ih nazovemo povijesnim, kad čovjeka iz mirnog obiteljskog pretvara u neustrašivog junaka.

Takav je bio i bojnik Andrija Andabak. Lovac na tankove, s pravom su ga zvali. Srcem je jurišao na oklop . Uništio je velik broj oklopnih čudovišta. Podvig za povijest. Znao je da preko njega ne smiju proći. Jer, iza njega nalazili su se ljudi, dijeca. On je njihov branitelj.

Još u početku rata Andrija Andabak se uključio dragovoljno u obranu svoje Hrvatske... i svoje Slavonije, svojeg Vukovara svojih Vinkovaca, svojeg Nuštra.... Borac s maljutkom, nepogrešiv, bezgranično zaljubljen u Hrvatsku, njezine ravnice, njezin kamen, njezine rijeke.

Za nju je živio, za nju je poginuo... u svojoj posljednjoj borbi. Poginuo je, ali se nije uklonio. On je bio na hrvatskoj zemlji. Iz borbe je otišao u povijest, u sjećanje, jednom za vječnost. Ponosan je svatko tko ga je poznavao. Čast je bila ratovati s takvim junakom. Obični čovjek Andrija Andabak veselio se malim stvarima. Bio je ponosan i na priznanja koja je zaslužio svojim dijelovanje. Od mnogobrojnih najviše mu je značio poziv vrhovnog zapovijednika dr. Franje Tuđmana i susret s njim. Hrvatska i Slavonija pamte svoje junake, svoje vitezove. Ponekad čovjek ne može pojmiti što sve može obićni hrvatski čovjek kad djeluje vođen pravdom, istinom, domoljubljem.

Lik borca i čovjeka bojnika Andrije Andabaka ne blijedi. Poginuo je u trideset i šestoj godini života. 

Još je toliko toga želio dati svojoj voljenoj zemlji.

Na njega podsjeća i priznanje koje nosi njegovo ime, ono koje mogu dobiti samo njegovi naslijednici, oni koji unište najmanje tri oklopnjaka. Prvo priznanje uručeno je njegovoj supruzi Nadi. Čast je zavrijediti priznanje koje podsjeća na Andriju Andabaka koji je založio svoj život u temelje našega hrvatskog bića. Nikad ga nećemo zaboraviti. 

Počivao u miru Božjem!

.......
















Vječna mu slava i HVALA!

Laka mu hrvatska gruda, počivao u miru Božjem.



VRT 2012.







"Ne treba bježati od ljudi ,

      svijeta,

      vremena,

već samo od zla u tome vremenu.

A drugo je sve naše,

    I ljudi - Božja djeca,
    
    I vrijeme - djelo Božjih ruku.

    I prilike - Božje pripuštanje.


Službenica Božja Marica Stanković














Ima u mirisu đurđica..


Ima u mirisu đurđica
nešto od dobrote čovjeka.
One njegove bjeline, mira,
potrebe da suosjeća.

Dok u maloj posudi,
između velikih listova,
proviruje par stapki
bijelih, bijelih zvončića
opoj njihov, uvlači se
u sve kutke prostora i čula.

I dobrota čovjeka miriše.
Sam on, gotovo je nije svjestan.
Riječi što ih izgovara,
dodir koji taži nemir,
otvorenost duha koji prihvaća,
vanjski su odrazi
đurđica u njegovoj duši.




Reći ću ti, ti


Reći ću ti, ti
jer to se govori onom
koga se zavoli,
koga se razumije,
tko ti je blizak.

Reći ću ti, ti
jer u pjesmama mojim
mi već drugujemo,
upadamo si u riječ
žureći se razotkriti.

Reći ću ti, ti
jer kako bih ti
mogla nešto drugo reći
kad ljubiš cvijeće
onako kako ga ja poimam.

Reći ću ti, ti
jer ono –vi- ostaviti
ćemo onima
koji nisu spoznali
krhkost anemoninih latica.



Autorica  gđa Javorka Pangerčić

www.javorka.webs.com

........

Današnji post posvećujem  u znak zahvale na iskreno upućenom mi  izrazu ljubaznosti,  iznimno dragom ljudskom biću,  pjesnikinji gđi Javorki Pangerčić.




Draga gđa Javorka,  

 koristim priliku  uputiti  vam  najsrdačniji  pozdrav  , a usput i ISPRIKU zbog dugotrajnije nijemosti  od strane moje malenkosti , kao odgovor na vaš  izraz  ljubaznosti , jer, druge mogućnosti     nemam. 

Net "anđeli", tj, psihopate raznih fela iz razno-raznih razloga, tamo njima znanim redovito  se trude   " nesebično" pružati mi  pomoć održavajući  mi  e-mail adrese neupotrebljivim. 


Usput ,  ispričavam se  i svim ostalim dragim ljudskim bićima,  zbog podulje nijemosti od strane moje malenkosti, jer, iz istog razloga (a,   ne poradi možebitno svjesne činidbe, odnosno, uputa izraza sebičnog nemara spram ljudskih  bića , napose, kvalitetnom  osobnošću nadarenih,  čije duše  toplinom i plemenitošću zrače ) nisam u mogućnosti oglasiti se odgovorom  na odaslane e-mail poruke, a, niti uputiti bilo komu riječ zahvale za svo upućeno dobro .



Ne mogu e-mailom, a, dok još imam i ovu mogućnost,  srdačan pozdrav svima Vam šaljem i zahvalu upućujem (  na koje se odnosi, uz javno predočeno, gđu Javorku  lako će se prepoznati bez navođenja osobnih podataka) 

"Neka put bude uvijek ispred tebe.
Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.

Irski blagoslov"