Dobio sam doista zanimljiv komentar teksta Dan Dive Grabovčeve (Portal HKV-a, 30. lipnja 2012.,Hrsvijet, 30. lipnja 2012.):
Poštovani akademiče Pečarić, hvala Vam za vaše ustrajne dopiske koje mi upućujete i koje s velikim interesom čitam. Znate, moram upozoriti, valjalo bi pročitati moj članak kojeg je objavio Hrvatski list u lipnju 2011. pod naslovom "Crkva sv. Spasa zapuštena i dalje..." (doduše, to je urednički naslov - moj izvorni glasio je: "Cestom sv. Spasa do Europe"), e da bi se još bolje razumjelo M. Perkovića i cijelu hrvatsku "tragikomediju". No, na moju žalost, i žalost svih nas ISTINSKIH Hrvata, pred neki dan sam ponovno pohodio to prastaro hrvatsko svetište, ali, ploča na magistralnoj cesti, što vodi u smjeru Zagreba, još je u jadnijem stanju. A radi se o mogućemu trošku od oko 2-3000 kn. Ni u Župnom uredu u Vrlici, kojeg sam tom prigodom posjetio, nisu mi mogli pomoći oko odgovora - zašto informacijska ploča na cesti, koja bi nas trebala navesti na crkvu, možda i na Branimira, stoji u tako jadnom, do neprepoznatljivosti raspadajućem stanju. Splitsko-korčulanska slikarica Angelina Portolan, u svrhu zamjene ploče donirala je Župnom uredu dvadesetak svojih akvarela da bi se prodali i tim novcem sanirala za Hrvatsku nedolična šteta. Kad pročitate taj članak sigurno će Vam mnogo jasnije biti ne samo Markovo poslanje, nego i korijeni njegova zabrana.
S poštovanjem
Igor Šipić
Igor Šipić
Posebno me je obradovalo što o “Markovom poslanju” govori Igor Šipić, hrvatski znanstvenik, književnik i pjesnik, koji živi i djeluje u Splitu. Gimnaziju Ćire Gamulina završio je u Splitu. Diplomirao je na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu na području makroekonomije, društvenog planiranja i regionalnog razvoja. Akademske stupnjeve magistra i doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja povijesti, znanstvene grane hrvatske i svjetske ranonovovjekovne povijesti, stekao je na poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Zadru, u sklopu znanstvenog studija Povijest hrvatskog pomorstva, obranivši teme Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti te Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta. Do danas je objavio oko osamdeset bibliografskih znanstvenih i književnih jedinica. Uvršten je u hrvatsku interdisciplinarnu povijest. U književnosti se javlja poezijom, prozom te književnim ogledima i osvrtima, surađujući u stručnim časopisima za znanost, kulturu i književnost, tjednicima i drugim tiskovinama. Uređivao je i vodio radijsku emisiju Pješčani sat, intervjuirajući osobe iz kulturnog i znanstvenog života. Član je Društva hrvatskih književnika.
Poznato je da su stihovi Thompsonovih pjesama već našli mjesto u mnogim propovjedima hrvatskih biskupa. Ovdje je od posebnog značaja što i u tekstovima hrvatskih znanstvenika spominju Thompsona, njegovo poslanje i govori se o uzrocima napada na njega. Spomenuti tekst dr. sc. Igora Šipića mozete naci i na Hrsvijetu: Crkva Sv. Spasa i dalje zapuštena, ali zato se obnavlja pravoslavna kapela
Zato ćemo ovdje dati samo početak i kraj tog teksta:
Knjiga Predromanička crkva Svetoga Spasa u Cetini uništila je i najslabašnije nade u svojatanje crkve Sv. Spasa. Sinteza povijesti potvrđuje njezinu gradnju u kasno 9. st., najvjerojatnije, u doba vladavine kneza Branimira. Pronađeni ulomci oltarne pregrade s epigrafom o darovatelju i posveti Isusu Kristu Spasitelju to jasno konfirmiraju. Autori knjige kažu da gradnja crkve stoji kao spomen zavjet pismu pape Ivana VIII. od 7. lipnja 879. u kojemu dotični blagoslivlje vladara i njegov narod, što pojedini historiografi drže činom prvog 'međunarodnog priznanja' hrvatske države
Obrana hrvatskih svetinja nikada nije bila potrebnija negoli danas, na putu u još jednu epohalnu europsku služnost. Pritom je gorak okus zaborava najveća servilna opasnost po našu baštinu i naše kršćansko nasljeđe. Baš zato ovaj pokušaj ima spomeničku zavičajnu pa i nacionalnu vrijednost ako su nam prostor i jezik sveti, ako još jesmo! To znači da treba progovarati o svemu što se trendovskim doskocima ostvaruje u globalističkom amblemu, a ne će pomoći u očuvanju nacionalnog blaga na terenu. Vjera se ionako zavrjeđuje u srcu, tamo gdje nema nikoga, gdje nitko ne zalazi, pa valja hodati, hodočastiti... kako to radi pjesnik Ivan Šarolić (Knjiga od sna i ljubavi, DHK HB, Mostar, 2010), još od Mislava, pa sve do Vukovara.
U pjesmi 'Crkva Svetog Spasa' pjeva:
Teško mi je, teško dok koračam kroz ovu našu crkvu.
Osjećam ono Ništa, neku čudnu tjeskobu i upitnost
u Postojanju za nas i za nju. Osjećam hrvatsku
ravnodušnost, jal i površnost i kao da nas nema
ovdje gdje bismo trebali biti, kao da nema
našeg srca ni duše. Nema ni ženskih ruku
niti srca, nema nikog da s ljubavlju njeguje
ovu našu Svetinju i Temelj našeg postojanja,
ono iskonsko bitka i poiesisa. A ona i usprkos
svemu još uvijek je tu i odolijeva, nježna
i krhka, a tako jako, pokraj izvora Cetine.
Je li to poezija koja treba čekati, gopodo? Neka nam se dopusti stoga ponešto više od uobičajenih referenci izreći o ovoj nam praroditeljskoj crkvi iz koje se granaju korijeni, pa iz njih korjenčići, pa iz njih kapilare što opstajući sišu tu svetu vodu hrvatsku.
POVIJEST CRKVE SV. SPASA
Upravo smo višekratno svjedočili veličanstvenom činu tog potihog umiranja. Srce tamo doista boli, duša tamo uistinu krvari, a zašto? Već od skretanja s glavne ceste, koja vodi prema Zagrebu, sve je drukčije, kao da ulazite u neki drugi, izgubljeni prostor, u veliku nepoznanicu, ne znate što vas čeka, najblaže rečeno, nelagoda. Tek jedan raspadajući uput na povijesni hrvatski lokalitet, dragulj hrvatskih kraljeva stoji u hrđavom okviru. Divan, ozelenjen, oduhovljen prostor, a pustoš i nemirica; tu i tamo poneki automobil beogradske oznake i, dakako, kuće u obnovljenju. Ništa ne upućuje do Svetog Spasa, pa u prinudi zaustavljamo automobil, pitamo, sa strahom, kuda, kamo, kako stići? Zar je to ta hrvatska neovisnost po kojoj bismo trebali kročiti ponosno? Onda se odjednom smrači, tamni oblak donese kišu, a huk vjetra s Dinare pronese poznate stihove iz pjesme M. P. Thompsona. Postaje jasnije zašto tako, možda i drsko, ponosito pjeva, zašto s mačem, zašto... Sveti Spas stoji i čeka da mu netko priđe, vjerujte, književni kritičari, stijene osjete kad im netko priđe.
(…)
Ovaj povijesni spomenik svakom Hrvatu, ako ima nacionalnog ponosa, nutka naviku, uz to mu i obvezu, barem jednom u životu poći crkvi Svetog Spasa i 500 metara udaljenom Velikom vrelu Cetine. Svaki sabornik, ne u Saboru, već nad njim, živom, mora polagati zakletvu, kako i kraljevi primaše svoja žezla i krune. Valjda bi tada svi oni osjećali i veću odgovornost za svoju zemlju. Hitro tražimo doličnu Cestu Svetog Spasa. Valja ga otvoriti Hrvatima, a prodor prema njemu, kulturni i mirnodopski, oživio bi i pokazao smislenost cjeline hrvatskog prostora ma tko tamo živio. Tamo se pišu domaće zadaće, tom hrvatskom kolosu od toposa svi moraju hrliti: političari, hrvatski intelektualci, poglavito književnici, moraju izaći iz udobnih fotelja gradskih kavana; izađite gospodo, jer za dvadeset godina netko će reći – krivi su oni 'drugi', Ne! Mi smo krivi, naš nemar, pljuska na glavnoj cesti, odsutnost sporednog - jer oznake, kojih nema, ne vode nikamo. Ali naše intuicije, naši progrmi u nama, da! oni vode do naših ishodišta. O tomu pjeva pjesnik poljički, ali i Thompson. Njihova lirska pjesan model je njihove umjetničke savjesti, na isti način vode nas kroz hrvatsku povijest. Jesu li to ljudi koji moraju još čekati? Ako je tomu tako, preispitajmo svoje savjesti: što smo, koliko i kako osobno učinili za, krvlju stečeno, rasukivanje pleterne današnjice?
Gdje smo zasebno sve to slugansko vrijeme kontinentalnog života? Prvi mučenici branili su rano kršćanstvo; drugi vjekovima hrvatsku slobodu; vrijeme je za treće – nove mučenike - one koji će obraniti i jedne i druge. Stoga put u Europu jedino i sigurno vodi preko ceste 'Svetog Spasa', svega 6 km dugačke. Otvorimo ju u kršćanskoj toleranciji, podignimo tamo restorane radosti, ovjerimo još jednom u svitku pergamene svoju slobodu, pokažimo da još jesmo!
Jer za to vrijeme. nad samim Velikim vrelom, 'okom', Cetine. Sinjani upravo obnavljaju, ne porušenu, već zubom vremena nagriženu, stotinjak godina staru, pravoslavnu kapelu (crkvu) - topografski, na prostoru ranih hrvatskih vladara, najveću pravoslavnu provokaciju svoga vremena.
Akademik Josip Pečarić
Objavio www.hrsvijet.net