DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Glas viče: Pripravite Jahvi
put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.
Nek se povisi svaka dolina,
nek se spusti svaka gora i brežuljak.
Što je neravno nek se poravna,
strmine nek postanu ravni,
Otkrit će se tada Slava Jahvina,
i svako će tijelo vidjeti,
jer Jahvina su usta govorila 


(Iz 40, 3-5).

.............

Čitanja: Bar 5, 1-9 Fil 1, 4-6. 8-11 Lk 3, 1-6

Razmatranje

Druga nedjelja došašća podsjeća nas na Ivana Krstitelja, najvećega od žene rođenoga, koji nas upozorava da bdijemo, da budemo spremni jer uskoro na zemlju stiže Spasitelj. Dočekajmo ga pripravni, spremni, u najsvečanijem ruhu. Ivan se poziva na riječi proroka Izaije, pa grmi: “Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavo neka se izgladi!” Probajte zamisliti kako se u ono vrijeme doživljavalo Ivana Krstitelja. Dakako da su ga smatrali čudakom, osobenjakom, ludo neustrašivim i hrabrim... ali su, svakako, u Njegovim riječima osjećali “ono nešto” čega su se pomalo bojali i za čime su čeznuli. Mnogi su se pitali je li Ivan Taj kojega čekaju. Je li on Mesija, Ilija ili neki drugi (lažni) prorok. Krstitelj odbacuje sva nagađanja jer “ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo”. Ivan Krstitelj tek navješćuje onoga Pravoga koji uskoro treba stići. Moli nas i upozorava: Budite spremni! Ta i kuću pospremimo prije nego li trebaju stići dragi gosti, kako li tek onda treba očistiti srca prije nego li dođe Gospodin?! Ivan Krstitelj ne boji se autoriteta, moćnika i vlastodržaca. Njegova je misija sveta dužnost, makar stradao. Uostalom, mudrost njegova srca šapće mu da će biti spašen svatko koga zbog Njega prognaju. Ivan se ne boji, iako su vremena bila vučja, svih velikodostojnika koji su već načuli da stiže navodni Kralj. Nije moguće da je to ovaj odrpanac odjeven u kostrijet, koji živi izolirano, asketski, jedući skakavce i propovijedajući obraćenje... Ivan kaže, kroz prekrasne stihove libanonskog pjesnika Khalila Gibrana, da nije On taj Kralj, da je On tek Njegov nagovještaj: “Ja sam tek grmljavina Njegove munje. Iako ja prvi progovorih, On bijaše riječ i svrha”. Sv. Ivan Evanđelist navodi Krstiteljeve potresne riječi: “Onome koji za mnom dolazi ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući”. Vlastodršci strahuju. Muči ih neka nelagoda. Uostalom, tko je drznik koji se usuđuje prijetiti nekim novim kraljevstvom? Tko je taj huškač, kolaboracionalist, izdajica, revolucionar, odmetnik? Ta ovo su vremena velikoga cara Tiberija! Upravitelj Judeje mudri je Poncije Pilat, tetrah Galileje nemilosrdni je Herod, veliki su i mudri svećenici Ana i Kajfa! Oni misle: mi svakako moramo čuvati Toru, a Rim svakako mora štititi ovo kraljevstvo... Pa tko je onda ovaj samozvani svećenik koji ih se ne boji, koji bi ih lišio žezla i krune...? Tko je ovaj prkosnik koji je otrovao dušu njihovome prostodušnom narodu? Kakvom ga je čarolijom zaveo i poveo protiv cezara? Kakav je to dušokvaritelj koji pobija Mojsijeve zakone? I o kojemu se to novom Spasitelju šuška cijelom Judejom, Galilejom, Samarijom? Pa to treba srezati u korijenu! To je hulništvo i vrhunska drskost, a ovaj je čovjek opasan! No, Onaj koji ima doći ne boji se njihovih odmazdi i zakona. Oni su, kako pjesnik Gibran kaže, kao bogalji koji mrze plesače. Oni su poput vola koji voli svoj jaram pa šumskoga jelena smatra zabludjelim stvorenjem. Oni su kao stara zmija koja ne može svući svlak pa sve druge naziva golima i besramnicima. Oni stoje na suncu, ali su leđima okrenuti suncu; vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni. One, pak, koji svoje lice okreću suncu, Bogu – nikakva sjena neće zadržati. Nikakav ljudski zakon ne može zadržati onoga koji slomi svoj jaram, osim nečijih zatvorskih vrata. Nikakvog se zakona ne moraju bojati oni koji plešu, osim da će pasti preko nečijih željeznih lanaca. “Bubnjanje se može prigušiti, žice na liri mogu se olabaviti, ali tko će slavuju zapovjediti da ne pjeva?” (Khalil Gibran: Isus, sin čovječji) Pjesnik dalje upozorava: “Njihove će legije ovnovima željeznim krenuti na gradove Njegove, ali će se na putu utopiti u rijeci Jordanu. A bedemi će se i tornji Njegovi još više uzdići, štitovi bojovnika Njegovih još sjajnije na suncu blistati.” Ove proročke riječi nisu ostale bez odjeka. Ivan je, kao opasnost i prijetnja carstvu, zatvoren u tamnicu i pogubljen. Uvijek je bilo pravednika koje su optuživali da huškaju narod, da su buntovnici, da su u savezu s Njim i da dižu pobunu protiv kraljevstva judejskoga. Analogija s današnjošću vidljiva je na svakome koraku, u svakome retku. I nama je poznato što znači biti “antidržavni element”. Ali, ne bojmo se, neka nas progone u Kristovo ime, po Njemu i radi Njega. Makar kao kršćani završili u lavovskim raljama, doslovce i metaforički. Makar nam glava pala u obijesnom Salominu plesu. Jer smirenje nas čeka u naborima Njegove haljine. Ivan kaže: “Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene”. To nije paradoks. Krist je oduvijek i zauvijek. Slavimo ga poput starozavjetnog Baruha koji se obraća svemu svijetu: “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti i stavi na glavu vijenac slave Vječnoga... jer Bog će voditi Izrael u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i pravednošću.” Stoga ni mi ne budimo gluhi za taj “vox clamantis” – naučimo slušati, prepoznajmo glas u pustinji i slijedimo ga. Slijedimo kralja bez zemaljskoga kraljevstva. Neka se naši štitovi sjaje na suncu, branimo našu vjeru kao nepobjedive anđeoske legije Njegovo kraljevstvo. Naučimo čuti zvuk harfe ako i nema prstiju koji prebiru po njezinim žicama, iako je Ivan bio harfa glasnija od huka mora. A on grmi da stiže “Onaj kojemu dječje mucanje nije manje važno od krika cijeloga čovječanstva, Onaj kojemu je korijen zlatice čežnja k Bogu, dok je nama samo korijen.” (Khalil Gibran: Prorok) Budimo što sličniji Njemu i “svako će tijelo”, kako na kraju Evanđelja kaže sv. Luka, “vidjeti spasenje Božje”. Dočekajmo Gospodina čisti, okupani u Jordanu i spremni.  Amen. www.veritas.hr ....................

VISOM LETEĆ

Visom leteć ptice male
našem domu zapjevale:
srca gore, evo zore.

Kore one lijene ljude,
dozivlju ih, od sna bude:
srca gore, evo zore.

Grijehe svoje oplačimo,
dušu ljijepo očistimo:
srca gore, evo zore.

Kraj nek bude svakoj zloći,
Sin će Božji k nama doći:
srca gore, evo zore!

Već ga nosi mila Mati,
ona će ga nama dati:
srca gore, evo zore!

Zdravo, puna svih milina,
kličimo joj iz nizina:
srca gore, evo zore!