|
...Vidjeli su svjetlost i ona im je pomogla da u siromašnom djetetu u jaslicama prepoznaju Kralja čijoj su se veličini duboko poklonili.
"Gledati i vidjeti" nije isto. U blizini nekog čovjeka možemo živjeti dane i godine - gledati ga i ne vidjeti, sve dok jednoga dana neka posebna svjetlost ne obasja njegovo lice. Tada u njemu prepoznamo i otkrijemo nešto posve novo, neko skriveno blago. Počinjemo ga gledati drugim očima, zavolimo ga i on nam postane beskrajno važan.
Strance s Istoka obasjala je svjetlost. Slijedeći zvijezdu, doživjet će "zvjezdani trenutak" svoga života. Pred njezinim svjetlom izbljeđuje sve ono što su do sada cijenili i držali važnim. U nejakom novorođenčetu prepoznaju Gospodara svijeta i pred njim rasprostiru svoje blago.
Jesmo li mi prepoznali ono što nam je u životu važno? Jesmo li pratili zvijezdu, odnosno mudre znakove i putokaze? Ili su nam, možda, kojekakve životne slasti, površnosti, brige, nedaće zamaglile zvjezdano nebo, pa smo tumarali, lutali, udarali glavom u mraku, tražili izlaz, tražili svjetlo... Jesmo li uopće išta tražili? I jesmo li na koncu ugledali zvijezdu i prepoznali ono što naš život čini pravim životom?
Nije lako snaći se u životu i u svijetu. Mnogo je zavodljivih prilika, primamljivih ponuda, lažnih obećanja, stranputica, zamki, mračnih uličica. Lako je upasti u klopku, uloviti se u metaforičku mrežu – loše društvo, posao, brak, politička orijentiranost, zdravlje, svjetonazor... Svaki dan od nas traži prepoznavanje pravih vrijednosti i opredjeljenje za ispravan korak ili postupak. Tražimo li u svim našim danima Njega? Našu zvijezdu, naš odgovor na sva pitanja, našu svjetlost?
U dane kralja Heroda u Jeruzalem su doputovali kraljevi s Istoka, tražeći novorođeno dijete, kralja nad kraljevima, onoga čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta a opet je kralj svijeta, Bog. Željeli su mu se pokloniti i priznati ga kao Sina Božjega. Bili su pogani, mnogobošci koji su – prateći zvijezdu - došli u tuđu, židovsku zemlju. Izraelci su, kao odabrani narod, poganima branili da uđu u njihove domove, a ako bi se to kojim slučajem i dogodilo – odmah su izvodili poseban ritual čišćenja kuće. Sada je drugačije. Bogati i mudri kraljevi primljeni su u Herodov dom s počastima, ne sluteći da je to smišljeno ne bi li sam Herod od njih izvukao kakvu informaciju o tome takozvanom Sinu Božjemu. Kraljevi su došli povjeriti sebe i svoje zemlje tuđemu Bogu, Bogu tuđinskoga naroda. Nije li to veličanstveno? Naše crkve stoje svima širom otvorene. Tko se želi pomoliti, pristup mu je slobodan, pa bio on bilo koje vjere, takav je Isusov nauk i naputak. Prije rođenja Kristova u Izraelu je bilo drugačije, nitko se nije smio približiti njihovome hramu osim Izraelaca koji su častili jednoga Boga.
Herod je, da bi doznao što više o „prijetnji“ svome kraljevstvu u liku nemoćnoga djeteta koje se treba roditi, okupio svećeničke glavare i pismoznance. To je bila njihova struka. No, veliki stručnjaci nisu uvijek bili jedinstveni; jedni su vjerovali u anđele, drugi su to ismijavali; neki su vjerovali u uskrsnuće, drugi su to smatrali ludošću... No, svi su napamet znali Sveto pismo koje je tvrdilo da novi kralj može i mora doći isključivo iz Davidova plemena. Židovi su smatrali sramotom to što se nežidov Herod nazivao jeruzalemskim kraljem. Iz Betlehema ima doći novi kralj, onaj pravi, izdanak Davidov, koji će ponovno uspostaviti kraljevstvo svoga Oca. Riječ je o ponovnom sjedinjenju svih izraelskih plemena.
Heroda nisu zanimali darovi koje su kraljevi nosili Sinu Božjemu; zlata je imao napretek, miris tamjana ionako se širio hodnicima hramova, a smirna je bila mirisno ulje, pomada rezervirana za estete, liječnike i kuhare.
Kratak odgovor kraljevima je bio dovoljan da, prateći repaticu, dođu do majke i djeteta, padnu ničice i duboko se poklone. Tražili su Ga i, napokon, našli. Znali su da ovaj svijet, ovakav kakav jest – pun boli, zla i nepravde - ne može biti i posljednji.
Kakav je naš svijet? Je li sličan onodobnome? Jesmo li u njemu sretni? Gdje je izlaz iz njega? Gdje je to svjetlo, nada? Gdje je ta zvijezda koju treba pratiti? Vidimo li je? I tražimo li je uopće? I danas je kao i onda: tko Ga bude tražio, naći će Ga. On će mu se objaviti. On će mu se darovati. Povest će ga na put spasenja.
Jedna zgodna legenda kaže da se trojici kraljeva, koji su išli u Galileju, pridružio i četvrti kralj. Dok su ona trojica u svojoj žurbi i znatiželji slijedila zvijezdu, četvrti se zadržavao kod svake vrste ljudske bijede: kod nezbrinutog djeteta, kod bolesne bake, kod nemoćnog, gladnog, usamljenog, odbačenog - i svima je pomagao. Put ga je nanio i do jedne lađe na kojoj je kao rob veslao otac jedne siromašne obitelji. Kralj je zamolio gospodara da toga roba pusti na slobodu i da će on umjesto njega veslati onoliko vremena koliko je još ovomu trebalo odrobijati.
Nakon godina robovanja, kad je konačno postao slobodan, ugledao je onu istu zvijezdu i počeo je slijediti. Zvijezda se zaustavila nad jednim raspelom, a u pogledu raspetoga Kralja zemaljski je kralj dobio potvrdu da je slijedio pravi put.
"Dao sam vam primjer..." - Isus uvijek kaže svojim učenicima. Tri su kralja slijedila zvijezdu, a četvrti Isusov primjer. Sigurno i nad nama svijetli neka zvijezda da bi nam pokazala pravi put. Vidimo li je? Ili su je ovozemaljska svjetla nadjačala i zasjenila?
Da, iznad našega života stoji Božja riječ. Zato - gore srca i podignite pogled da biste ugledali zvijezdu! Isusa koji osvjetljuje naš život možemo prepoznati u riječi, u djelu, u ovoj gozbi na kojoj smo se okupili, u čovjeku koji je uz nas. Budimo veliki i gordi, velikoga i gordoga srca. Pazimo, kako pjesnik Antun Branko Šimić upozorava, da ne idemo „maleni ispod zvijezda...“ Tako treba kročiti kroz život – uzdignuta čela, dostojanstveno u svemu, pa i u patnji.
I na našemu kraju – mjesto u prah, prijeđimo u zvijezde, bliže k Njemu.
Amen.
www.veritas.hr
|
|
.gif)