|
Četiri učitelja imala su priliku vidjeti Božje veličanstvo. Kad su se
vratili u vrijeme i prostor našega svijeta, bili su zbunjeni. Prvi je ušao
u svoju kuću trepereći kao jasikovo lišće. Nijemo je buljio u zid, odbijao
je jelo i piće, lice mu je bilo bijelo, pogled ukočen. Drugi je pao na tlo
pod teretom silnih dojmova. Zatvorio je oči glasno vičući i udarajući
glavom o zid. Drugi su mu željeli pomoći, ali nisu uspijevali, kao da je
izgubio razum. Treći je rekao: "Vidjeli smo neizrecivo. Svijet nam se
promijenio. Mi nismo ništa drugo doli dio besmisla, komadić prolaznoga
otkinut od Vječnoga. Beskorisno je nositi sav ovaj silni teret jer nas ni
svi naši zakoni neće približiti Neizrecivom.“ I on ode svojim putem bacivši
se u ruke grješnoga svijeta i svih očajnika, pomiren s nemoći maloga
čovjeka.
I četvrti je učitelj rukama prekrio zbunjeno lice, dugo ostavši tako.
Onda je progovorio: "Jao nama! Kako smo mrtvi u usporedbi sa živim
Bogom! Kako smo mali u usporedbi s Neizmjernim! Kako smo ludi u usporedbi s
vječnom Mudrosti! Ipak, siguran sam da nas nosi Božja ruka. Na nama je da
se ponizimo i radimo u ovome svijetu." I četvrti se učitelj
jednostavno latio svoga posla. Pokušao je, kao nekada, ograničenim ljudskim
riječima govoriti o Neograničenome. I postao je najveći učitelj svoga
vremena.
Nijedan čovjek ne može predvidjeti što bi se s njim moglo dogoditi da
sam susretne i upozna neizrecivog i neshvatljivog Boga. Nitko ne zna bi li
nakon toga mogao nastaviti svoj dotadašnji život ili bi se slomio kao prva
tri učitelja. Prva trojica dokazuju da Bog može biti i „strašan“, odnosno
ne On, nego spoznaja naše ograničenosti pred Njegovom neograničenosti. I
četvrti je učitelj bio duboko potresen, ali je reagirao drugačije pa je
tako ovo nevjerojatno iskustvo mogao učiniti plodnim za svoj osobni život.
Učinio je upravo ono što je Isus savjetovao svojim Učenicima. I Petar, i
Jakov, i Ivan bili su „šokirani“ kad su u Isusu vidjeli kakva je stvarnost
sam Bog. Ostali su osupnuti Isusovom preobrazbom, transformacijom, promjenom.
Isus, sav u sjaju i svjetlu, razgovara s Mojsijem i Ilijom na gori Taboru.
Taj rijetki trenutak Isusova vidljivog dokaza da je svemogući Sin Božji,
okupan u sjaju i zlatu, božanski mirnoga lica – dat će učenicima snagu za
sve što tek predstoji i što trebaju prebroditi. Da, On je Sin Izabrani,
Njega trebaju slušati. Petar, blažen i sretan, želeći zauvijek zaustaviti
taj nevjerojatni trenutak, ushićeno uzvikne: "Učitelju, dobro nam je
ovdje! Načinimo tri sjenice: Tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu."
Kao da je htio reći: "Vrijeme, zaustavi se načas, ovaj je trenutak
tako divan, neka potraje što duže, ne vraćajmo se nazad!" Kao da više
ne želi u "normalan" život; vidio je nevjerojatno, svjedočio
božanskoj preobrazbi – kako da se vrati svakodnevnici? Ta to je čista
proza. Slično je bilo iskušenje prve trojice učitelja o kojima je govorila
priča. Dojam koji je Neizrecivi na njih ostavio nije im dopustio da se
normalno vrate u svoje dotadašnje živote. Jeste li se ikad zapitali kako su
se u rutinu svoje svakodnevice vratili naši suvremenici vidioci? Kako,
nakon Ukazanja, opet odlaziti s ovcama na pašu, ići u školu, slaviti
rođendane, hodati, čitati, disati... Što sanjati, o čemu maštati,
fantazirati? Kako uredno funkcionirati držeći se zemaljskih zakona: plaćati
režije, rate kredita, ići na ljetovanje, zimovanje...? Kako? Pa pred
vidiocima se Nebo otvorilo, doznali su sve tajne, dobili sve odgovore,
vidjeli i Raj, i Pakao, i Čistilište... Sve su spoznali i doznali i sad s
tim moraju živjeti. Kako? Kako se vratiti u prozu, rutinu, normalu,
monotoniju svakodnevlja? Oženiti se ili udati, dobiti djecu, naći posao,
obavljati svoje građanske dužnosti? I u župnim zajednicama ima božanskih
vrhunaca u velikim euharistijskim slavljima, blagdanima, u duhovnim
vježbama, klanjanjima. Kako se tada osjećamo? Je li nas prožela neka
neopisiva toplina, sreća, mudrost? Poželimo li, poput Petra, da ti trenutci
nikada ne prođu? Zar i mi ne čuvamo uspomene na neke divne trenutke koji
su, nažalost, prošli? Ne čuvamo li fotografije, pisma, suvenire koji nas
podsjećaju na neko divno mjesto na kojemu smo bili? Ne posjećujemo li
svetišta u kojima se osjećamo Bogu bliski? Ne skupljamo li kamenčiće
svetoga tla po kojemu je On hodio?
Dok je Petar govorio, nebo se smrklo. Bog je posvjedočio da je Isus -
Njegov Sin. Kad je sve prošlo, ponovo su bili sami, Isus i Njegovi učenici.
Dragocjeni čas nije se dao zadržati. Morali su sići s brda i vratiti se u
život, ali nikada više nisu živjeli kao prije. Slično četvrtom učitelju,
potvrdu susreta s Bogom u Sinu učinili su plodnim za sebe i za druge.
Jedan kojemu je to također uspjelo bio je američki crnac, borac za
građanska prava, Martin Luther King. Prije nego je na njega izvršen
atentat, izvor svoje snage opisao je ovako: "Ja ne znam što će se
dogoditi. Teški su dani pred nama. Ali, to za mene više ništa ne znači, jer
bio sam na vrhuncu brda. Zato se sada ne brinem, samo želim vršiti Božju
volju. On mi je dopustio da se popnem na brdo i ugledam Obećanu zemlju.
Možda ja s vama u nju neću ući, ali ćemo kao narod doći u Obećanu zemlju.
Zato sam danas sretan i više se ni za što ne brinem. Ne bojim se. Moje su
oči vidjele slavu nadolazećeg Božjeg kraljevstva."
Dao nam Bog da svi možemo imati takva iskustva i takve spoznaje. One
nas uvjeravaju da svi kršćani u Kristovu kraljevstvu grade jedan bolji
svijet.
Nakon silaska s gore, kao da je sva čarolija nestala, rasplinula se
poput najdivnijeg sna. Nisu sagradili sjenicu. Trenutak je nemoguće
zadržati, zalediti, ovjekovječiti. Ostaju tek uspomene na čudesan čas preobrazbe,
dok u ušima odzvanjaju Očeve riječi. Ipak, Kristovo neugasivo svjetlo prati
nas na svim našim putima i rastjeruje tamu.
Krist se pokazao apostolima u svoj svojoj slavi, dajući im snagu za
patnje koje će uslijediti, nudeći im potvrdu da je upravo On spasitelj,
jamčeći im veličanstvenu pobjedu Dobra. Stoga, imajmo u Krista bezgranično
povjerenje. Ako nam Bog daje svoga Sina, što nam uopće može uskratiti?
Sveti Pavao u današnjoj poslanici kaže: „Mnogi žive kao neprijatelji križa
Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer
misle na zemaljsko. Braćo moja ljubljena i željena, radosti moja i vijenče
moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu... Tko god prizove ime Gospodnje, bit
će spašen.“
Amen.
Izvor: www.veritas.hr
|
|
