Nakon što smo čuli današnje
evanđelje, vjerojatno smo se i sami zapitali tko je kriv za smrt ovih
Galilejaca. Čija je krivnja da se srušila kula u Siloamu, pod čijim je
ruševinama završilo toliko ljudskih života? Ili to nema ništa s krivnjom,
nego je to tek puki slučaj, sudbina? Isus uzvraća protupitanjima, dosta
odrješito.
Kad se danas nešto takvo dogodi, a
događa se, nažalost, često, odmah se osnivaju istražne komisije da razjasne
slučaj. Tko je kriv?
Traži se bolja sigurnost, obvezna su
raznorazna osiguranja, jamstva. Nakon neke afare obavezno pada nečija glava
jer svjetinu treba zadovoljiti čak i kada konkretnog krivca nema. Ministar
koji je nadležan nad određenim resorom svakako treba odstupiti i dati
ostavku. Ako ne on, onda njemu podređeni - ili netko kriv prema
„zapovjednoj odgovornosti“. O tomu svemu ništa ne čujemo od Isusa. On ne
podiže tužbe zbog žrtava, niti prikuplja pomoć za njihove obitelji. U našem
se (licemjernom) svijetu odmah nešto takvo poduzima, a često nije riječ o
empatiji nego opet o brizi za vlastitu promidžbu i prezentaciju. Isus ne
postavlja pitanje o krivnji; ni žrtve ni Boga ne izvodi pred sud. On zna da
taj nemili događaj nije tek žalosna pogonska nesreća, nego daleko više -
navještaj onoga što se svima može dogoditi ako temeljito ne promijene svoje
mišljenje i djelovanje. A što to znači?
To je nekada značilo: Ako svi vi -
svaki pojedinačno - ne prestanete mačem i silom tražiti pravdu kao što su
to činili galilejski zeloti, završit ćete pod metaforičkim ruševinama. Ako
svoju sreću tražite u svojim kućama, onda se u skoroj budućnosti neće
rušiti samo vaše kule, nego ćete i svi vi biti pokopani pod ruševinama
lijepoga grada Jeruzalema - što se nekoliko godina iza toga i dogodilo.
Zeloti su bili židovska vjersko-politička struja koja je oružanim prepadima
nastojala svrgnuti rimsku vlast i uspostaviti nacionalnu državu. U jednom
od njihovih ustanaka srušeni su Jeruzalem i Salomonov hram.
Dobro je i spasonosno da se sućutno
zamislimo nad zlim vijestima koje svaki dan medijima dolaze u naše domove,
pa i angažiramo, ali prije svega moramo misliti na sebe i svoje spasenje.
Možemo biti ljuti i nezadovoljni što se u politici i privredi pogrešno
radi, možemo kuditi i suditi, ali to ne može biti manevar izbjegavanja naše
osobne odgovornosti. Koliko se puta hvatamo mača i nasilja da bismo nešto
postigli? Koliko kula, u koje bismo sve svoje stavili i tako ih osigurali,
gradimo? Tu je nesreća. Ne možemo čekati da drugačije postupaju politički
moćnici kad su i oni tako učili od djetinjstva. Sila rađa silu, opraštanje
pomirbu.
Gledajući na sve, netko bi mogao
reći: " Znam da sve nije kako bi moralo biti, ali ja ne mogu ništa
promijeniti." Isusov je stav posve drugačiji. On kaže da svi - bez
iznimke - trebamo donositi plodove, baš kao i smokvino stablo, od kojih bi
ljudi mogli živjeti. Tko ne donosi plodove, taj nije nizašto. Njega se može
posjeći. Svatko može promijeniti svoj mali dio svemira. U protivnom, neka
nestane poput kapi vode u beskrajnoj pustinji.
To su neuobičajeno oštri tonovi iz
Isusovih usta, tonovi upozorenja. Isus ne misli samo na svoj, izraelski
narod koji nije živio u skladu sa svojim pozivom, misli i na nas. Svatko je
od nas jedno smokvino stablo. I kad bismo zbrojili sve što smo u svome
životu napravili, ne bismo mogli reći da nismo donosili neke plodove. Ipak,
često smo razočarani kad shvatimo kako su ti plodovi mali, kao da su jedva
preživjeli tešku sušu. I Bog je nama često razočaran. Neki ljudi o sebi
defetistički i skrupulozno kažu: " U svojemu životu nisam još ništa
veliko i dobro učinio. Ničemu zapravo ne koristim. Zakazao sam, a dobio sam
toliko talenata od Gospodina. Ni jedan nisam umnožio, nisam dao
ploda."
Tu je vrtlar Isus koji se laća posla i pritječe nam u pomoć.
Okopava zemlju oko nas, hrani je praštanjem, nadom i pouzdanjem. On je
sunce bez kojega biljci nema života. On je voda bez koje bismo umrli od
žeđi. On je zemlja iz koje smo nikli i kojoj ćemo se vratiti. On je vjetar
koji našu cvatnju umnožava i nagrađuje plodom. On ne dopušta da propadnemo
i stavlja nam se za zagovornika, moleći Oca da nam da još jednu priliku:
"Gospodaru, ostavi ovu smokvu još ove godine... možda će donijeti
ploda." To nam dokazuje da nas Isus nije otpisao, da je njegovo
milosrđe bezgranično, da nam opet i opet izlazi u susret, čak i kada naša
životna bilanca nije pozitivna. Isus vrtlar želi nam pomoći donijeti
najslađe i najzdravije plodove.
Utješno je i ohrabrujuće znati da
imamo tako brižnog zemljoradnika koji se i sam čitav zalaže za neplodnu
smokvu. Svaki put kad čujemo za strašne događaje, trebamo preispitati svoje
ponašanje i izvući iz toga prave zaključke. Obraćenje je put kojim svoju
neplodnu prošlost možemo pretvoriti u plodonosnu budućnost. Vrijeme koje je
pred nama, vrijeme koje nam je preostalo – sasvim je dovoljno da se
obratimo, okrenemo, kleknemo, naučimo praštati, uvučemo mač u korice i
okrenemo se Kristu – suncu, vjetru, kiši, zemlji... Kristu koji će nam
pomoći da urodimo plodom, koji neće dopustiti da budemo posječeni i
sažeženi.
