Razmatranje
|
|||
Cvjetnica je
poseban dan u crkvenoj godini. Duboko je usađena u našu kulturu po raznim
običajima i liturgiji, po procesiji s maslinovim grančicama i drugim
cvijećem, ali i po tome što nam ukazuje na blizinu Uskrsa, a time naviješta i
Muku Gospodinovu.
Cvjetnica otvara vrata „Svete sedmice“
ili „Velikog tjedna“, kako se to u liturgiji lijepo naziva, jer nas uvodi u
tajnu našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Gospodina, u „Sacrum Triduum“
– sveto trodnevlje, kao vrhunac cijele crkvene godine.
Danas krećemo putem Isusa Krista koji je
poslušan volji Očevoj. Za nas Krist ide u muku i smrt. To je put koji vodi u
uskrsnuće i slavu Očevu. To je put u patnju i od Boga Isusovu „napuštenost“
na križu. Ulazak u Jeruzalem – Davidov grad – popraćen je oduševljenjem i klicanjem:
„Blagoslovljen kralj koji dolazi u ime Gospodnje“ (Lk 19,38); „Blagoslovljeno
kraljevstvo našega oca Davida, koje dolazi. Hosana Bogu u visini!“ (Mk 11,
10). Isus ulazi kao kralj, doduše, neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali
ne kao što je očekivano, da uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo.
Ne jaše na ratnom konju, ne dolazi u blindiranom mercedesu, uz silne
tjelohranitelje i ostalu svitu. Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji
koja služi za teglenje, a ne junačke borbe, na životinji koja više
simbolizira mukotrpnu i žuljevitu svakodnevicu nego dostojanstvene viteške
podvige. On dolazi kao skromni, ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u
njegovoj nutrini, da uzme na sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi
kraljevstvo Božjega mira. Zaista dolazi u ime Gospod-nje!
Dočekuje ga razdragano mnoštvo radosnim
klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i maslinovim
granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine, nastojeći Mu se što
više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta napokon je došao
Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“ Isus zna da će se doskora to mnoštvo
okre-nuti protiv njega. Čak će ga i učenici, prestravljeni, ostaviti samoga.
Nalazimo li u tome događaju analogiju u našoj svakodnevici? Prepoznajemo li
sebe u toj egzaltiranoj masi koja danas kliče pobjedniku, a sutra mu, vrlo
lako, okreće leđa?
Još će u posljednjem zajedničkom času
učenici biti s Kristom u Maslinskom vrtu, gdje će Isus, posve ljudski,
zavapiti Ocu: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne
bude moja volja, nego tvoja“ (Mt 14, 36). Učenici u tom času spavaju, kao što
i mi kunjamo dok se nad nama i nad našom domovinom nadvija ruka tuđinca i
grabežljivca, samo čekajući pravi trenutak naše nepažnje i uljuljanosti u
vlastite male živote. Juda svoga prijatelja i Gospodina izdaje, shvativši
ogorčeno da Isus ne teži za židovskim kraljevstvom, niti želi svoj narod
osloboditi od Rimljana, nego da je Njegovo kraljevstvo – kraljevstvo srca.
Drugi se učenici razbježaše. Petar ga zataji. Narod koji je prije nekoliko
dana klicao - Hosana - sad traži Njegovu smrt urlajući: „Raspni ga, raspni!“
(Mk 15, 13). Pilat ne nalazi krivnje na tome pravedniku, ali osloboditi
Krista značilo bi kontrirati narodu, izazvati prevrat, a upravitelju jedne
rimske provincije uvijek je mudro biti obziran prema vjerskim načelima
pokorenog naroda. Šimun Cirenac, stranac, prisiljen je da mu pomogne nositi
križ. Isus se, iscrpljen do posvemašnje iznemoglosti, oslanja na nj, a
Njegova je ruka zaduženome pomagaču poput ptičjega krila na prijateljskom
ramenu. Isusa svlače i izvrgavaju ruglu. Prolaznici s podsmjehom odmahuju
glavama. I članovi Velikog vijeća mu se rugaju: „Drugima je pomogao, sada
neka pomogne sam sebi, ako je od Boga izabrani Mesija“ (Lk 23, 35). Na križu
je sam, napušten. Izgleda da ga je i Njegov Otac napustio. „U deveti sat
zaviknu Isus jakim glasom: Eloi, Eloi, lama sabakthani!“ – što znači: „Bože
moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ (Mk 15,34). I izdahnu. Tako je gorak
bio Isusov put - od „Hosana“ na Cvjetnicu, do napuštenosti od Boga na Veliki
petak.
No, to je samo pola Isusova puta jer
Veliki petak nije Njegov kraj. Put ima svoj cilj. Veliki petak nije cilj, on
je tek strašna kulminacija Kristove zemaljske patnje i sebedarja. On vodi
dalje, u uskrsnu noć i slavu Uskrsa, k cilju i vrhuncu cijele crkvene godine.
Je li, doista, Otac Isusa na križu
napustio, kako to se čini prema Isusovim riječima: „Bože moj, zašto si me
ostavio?“ Neki kažu da bi se njegov jecaj mogao prevesti kao: „Zbog čega si
me ostavio?“ Da, zbog čega? Odgovaraju nam znakovi koji su se pojavili kad je
Isus umro. Razderala se hramska zavjesa, što naznačuje da je prestao kult
Staroga zavjeta u hramu i da se dogodilo ispunjenje u Isusovoj žrtvi. Potres,
oluja, otvaranje grobova najava su da Isusovom smrću počinje uskrsnuće od
mrtvih. Čak i rimski stotnik, vidjevši nadna-ravnu reakciju prirode, mora
priznati: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ To će se osobito očitovati
treći dan kad anđeo pita žene pristigle do Isusova groba: „Zašto tražite
živoga među mrtvima? Uskrsnuo je, nema ga ovdje“ (Mk 16,6).
Isus je, dakle, paradoksalno, umrijevši
dokazao da ga Otac nije napustio. Uskrsnuvši, uvjerio je sve svoje pristaše
da više nema smrtnog časa jer smrt nije kraj. Ona je početak. Smrti zapravo i
nema. Ona je tek mala noćna mora koju usnemo prije ulaska u Vječnost. Ona je
tek stanica na putu od gnijezda do zvijezda. I sveti Pavao potvrđuje da kod
Boga više nema osjećaja napuštenosti, a sveti Franjo Asiški u hvalospjevu
suncu blagoslivlja Gospodina zbog „sestrice, tjelesne smrti“, prijateljice
koja nas upoznaje s Njim. Isusovom smrti na križu i uskrsnućem od mrtvih,
smrt je postala samo prijelaz u život koji čekamo. Život za koji živimo. Sva
zla i grijehe čovječanstva mogla je otkupiti samo i isključivo jedna žrtva.
Jedna za milijune drugih. Jedna, jedina, najskuplja, najveća. Smrt Sina
Božjega, nevinoga Jaganjca, koji će smrti samoj biti – smrt.
Uđimo u ovaj veliki tjedan s Isusom u
liturgijskim obredima cijelim svojim životom. To je put koji nas vodi od
radosnog klicanja pri Njegovu ulasku u grad Jeruzalem prema stvarnom i
konačnom slavnom klicanju na Uskrs. To je naša nada i naše spasenje, u tome
vidimo opravdanje svih naših patnji i našega stremljenja. Pjesnik Gibran
zaključuje: „Davno to bijaše kad drvo cedrovo pade, no miomiris traje i širit
će se navijeke na sve četiri strane svijeta.“
Amen.
Izvor: www.veritas.hr
...........  " Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje " |