|
Velikim četvrtkom počinje Vazmeno trodnevlje. Na
današnji dan blagoslivlja se sveto ulje koje se upotrebljava pri slavljenju
sakramenata, a svećenici obnavljaju svoja svećenička obećanja. Samo ime
Krist, hebrejski Mesija, na grčkom znači Pomazanik. Mi smo, po Njemu,
nazvani kršćanima, što znači da smo i mi Pomazanici i da nastavljamo, svaki
na svoj način, Njegovo poslanje u svome vremenu.
Veliki četvrtak je i spomen na Posljednju večeru.
I mi smo pozvani Gospodinovu stolu kojemu je On nekad pozvao svoje apostole,
nekoliko im puta ponovivši riječi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja
ljubio vas.“ Te večeri Isus nam je ostavio svoju oporuku, ustanovivši
sakrament svoga tijela i krvi. Sveti Pavao u Prvoj poslanici upućenoj
Korinćanima spominje Kristove riječi izrečene „one noći kad je bio predan“.
Pri posljednjoj večeri, zahvalivši Gospodinu i razlomivši kruh, Isus reče:
„Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Zatim uze i čašu
govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete,
meni na spomen.“
Na taj način Krist ustanovljuje euharistiju, što
je središnji obred našeg, kršćanskog bogoštovlja, spomen-čin Kristova
otkupiteljskog djela, znak Njegove trajne prisutnosti među vjernicima pod
prilikama kruha i vina, i čimbenik njihovog zajedništva. Taj obred kojim se
euharistija ponavlja i svetkuje nazivamo misom. Glavni dijelovi euharistije
su blagoslov i pretvorba kruha i vina, te lomljenje kruha (hostije) i
njegovo dijeljenje s pričesnicima. Pri tome se činu spominjemo Kristove posljednje
večere s učenicima i Njegove neizmjerne žrtve za čovječanstvo.
Na današnji se dan po još jednom velikom činu
spominjemo Kristovog oproštaja s učenicima. Osim, dakle, ustanovljenja
euharistije, svećeničkog reda i Gospodnje zapovijedi o bratskoj ljubavi –
prisjećamo se i Kristovog pranja nogu svojim učenicima. Svojim primjerom
takozvane degradacije ili ponižavanja – Isus nas poziva da i mi služimo
svojoj braći, da ih prihvaćamo i ljubimo.
„…Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do
kraja ih je ljubio“ (Iv 13, 1)
Život bez ljubavi je pakao. U tome se slažemo svi,
pa čak i francuski pisci egzistencijalisti, inače poznati po odbijanju
Boga. U svom kazališnom komadu „Zatvoreno društvo“ Jean Paul Sartre
zamišlja troje ljudi, koji se nikada prije nisu vidjeli, zatvorenih u
prostoriju bez prozora, bez mogućnosti da se jedni drugima makar malo
pomaknu s puta. Počinju se mrziti, jedni druge smatraju bezveznjacima i
bijednicima, međusobno se muče do bezumnosti, prigovaraju, provociraju,
ubadaju, žele se međusobno uništiti... Zašto? Zato što je to bezizlazno
mjesto čisti pakao, a u paklu nema ljubavi. Da, bez barem trunke ljubavi
naš je zajednički život nemoguć.
Albert Camus, također francuski egzistencijalist,
ukazuje nam na istu poantu, ali na posve drukčiji način, bez imalo riječi.
On kaže: „Kad bih trebao napisati studiju o životu, knjiga bi imala 100
stranica - od toga bi 99 stranica bilo praznih, a na posljednjoj stranici
napisao bih: Poznajem samo jednu jedinu dužnost, a to je - ljubiti.“
Danas, na Veliki četvrtak, kao na skoro nijedan
drugi dan, Isus nas uvodi u školu ljubavi. Daje nam priliku doživjeti
Njegovu ljubav u bratskoj pashalnoj gozbi. Ustanovljenjem presvete
euharistije daruje nam trajnu prisutnost svoje ljubavi. U simboličnom
pranju nogu pokazuje nam svu svoju ljubav koja će se u punini razotkriti na
križu.
Petar, koji još ne razumije što Isus čini i što
želi s pranjem nogu, odlučno to odbija. Zar da mu njegov Gospodin pere
noge? To nikako! Petar još nije „progledao“, još nije nadahnut Duhom Svetim
pa u svojoj dobroti i prostodušnosti reagira nagonski, burno, ljudski. Mi
bismo, nasuprot njemu, trebali znati o čemu je riječ. Ivan Evanđelist gleda
dublje i pomnije sluša Kristove riječi: „Primjer sam vam dao da i vi činite
kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 15). Ona ista Isusova ljubav koja dolazi do
izražaja u euharistiji, očituje se i u pranju nogu, a do kraja obistinjuje
na križu.
Koliko je Ivanu Evanđelistu važno pranje nogu,
svjedoči samo mjesto na koje ga stavlja. Ivan izvješćuje o tomu na centralnom
mjestu na kojemu drugi evanđelisti govore o ustanovljenju euharistije. Kad
Isus na svojoj posljednjoj večeri kaže: „Ovo činite meni na spomen“, tu ne
misli samo na euharistijsko slavlje, nego na čitav životni stav. Perući
učenicima noge, Krist ih pita: „Razumijete li što sam vam učinio?“ Ako,
dakle, ja – Gospodin i učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni
drugima perete noge. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama
učinih.“
Kao na rijetko koji drugi dan, ovdje su liturgija
i život u vrlo tijesnoj vezi. Razdvajanje ovih dviju stvarnosti protivilo
bi se onome što je Isus učinio predavši samog sebe. Sama misa bez pranja
nogu, točnije služenja drugima, bila bi samo puka forma. Prava se pretvorba
ostvari kada se euharistija realizira u životu. Kad se to oboje dogodi,
Gospodinova je prisutnost očita.
Umjetnici na svoj način izražavaju tajne. Tako je
jedan svećenik i slikar, Nijemac Sieger Koder, jednom svojom slikom
nazvanom „Dao sam vam primjer“, ukazuje na to da su pranje nogu i euharistija
međusobno povezani i imaju jednaku težinu. Gospodin Petru pere noge. Petar
sjedi na stolici, a Isus pred njim kleči. Petar je uznemiren i prestrašen –
što to želi njegov Gospodin i Učitelj? Lijevom rukom odmahuje i odbija.
Isus nam je okrenut leđima, ali mu se lice odražava u vodi u kojoj Petru
želi oprati noge. Na taj način slikar želi prikazati Isusovu prisutnost.
U pozadini slike na jednom se stolu nalazi kalež i
plitica s euharistijskim darovima - kruhom i vinom, tijelom i krvlju
Gospodina. U sjeni se naziru lica ljudi koji razumiju što Isus čini i
nastoje da se u Crkvi nikada ne zaboravi Isusov primjer pranja nogu.
Oh, kad bismo barem bili dostojni besramno gledati
u Presveto, u zlatno sunce monstrance, u Kristovo bijelo, čisto tijelo
žrtvovano za nas. Kad bismo barem uvijek imali ljubavi za svu svoju braću,
pa i svakog našeg životnog Judu Iškariotskoga, te mu, kleknuvši preda nj,
oprali noge, izmirivši se tako s njim i prihvativši ga kakav jest. Kad
bismo barem uvijek bili uzvanici na gozbi Kristovoj, i sjeli u Njegovu
blizinu, podijelivši kruh s braćom. Blago onima koji su pozvani na gozbu
Jaganjčevu! A ako i ne uđeš pod naš krov, Gospodine, samo reci riječ i naša
će duša ozdraviti!
Isuse, hvala ti za beskrajnu ljubav koju nam
iskazuješ u misnom slavlju. Ti očekuješ od nas da liturgiju živimo onako
kako si je i ti sam prije nas živio. Pomaži nam da druge ljubimo kad su i
prljavi, da bismo i u nečistoći ugledali čudo tvoje ljubavi – lice tvoga
milosrđa i odanosti.
Amen.
|
|
