|
Prorok Izaija živio je otprilike 700
godina prije Krista, premda bismo iz njegovih čitanja, osobito današnjega u
kojemu najavljuje skorašnji znak rođenja Spasitelja („Evo, Djevica će
začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“), mogli pomisliti
da je djelovao neposredno pred rođenje Isusovo. To je još jedan dokaz kako
je vrijeme relativna kategorija i kako je to „neposredno djelovanje pred
dolazak Kristov“ zapravo cijela vječnost. Možda upravo zato uvijek iznova
pomišljamo kako još ima vremena za obraćenje, budući da se apokaliptični
znakovi odavno vide, a Gospodnja se „naplata“ još nije izvršila. Vrijeme
nekome leti, drugome pak nikako da prođu spori „sati sumnje i bola“, kako
kaže pjesnik Cesarić. Nesretnima vrijeme prolazi sporo, pa tuga polako i
bolno ruje njihova ionako ranjena srca, dok sretni, zabrinuti zbog
neuhvatljive prolaznosti, mole: „O, vrijeme, stani načas, nek malo dulje
traje let tvoj nesnosan, da užijemo sve do kraja što nam daje najljepši naš
dan!“ (Alphonse de Lamartine, Jezero). Nekad je
vrijeme uistinu teklo sporije. Naime, od Homera do Vergilija prošlo je
tisuću godina, a njihovi se stilovi pisanja nimalo ne razlikuju (isti
likovi, isti heksametri, mitologija kao omiljena tema za nacionalne
spjevove), dok se danas, u samo desetak godina, štošta promijenilo.
Mobiteli i internet nekad su bili u domeni znanstvene fantastike, a danas
su banalnost. A što nas tek čeka? Vrijeme uistinu kao da se „zgusnulo“,
jedva držimo korak s njime, a konci nam polako izmiču iz ruku.
Braneći se od nasrtljivaca i
provokatora svojih vremena, kojima je kao glasnik Gospodnji vjerojatno
stalno bio izložen, baš kao i ostali proroci svih vremena, Izaija odbija
Ahazova iskušavanja, ne nasjeda na njegova izazivanja, tek najavljuje, kao
usput, najgrandiozniju vijest svih vremena koje se, u ovo adventsko
vrijeme, osobito sjećamo: „Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime
Emanuel, S nama Bog!“
Ta vijest, koja je morala odjeknuti
kao jeka u kanjonu Istine, mnogima je vratila nadu, okrijepila ih radošću
iščekivanja, a mnoge je osupnula, čak i prestrašila, jer oduvijek je bilo i
bit će raznih Heroda...
Adventsko je vrijeme. U posljednji
tren pišemo čestitke i pisma (još uvijek ima onih koji vole miris tradicije
kao miris smole na božićnim borovima, pa ne šalju SMS-ove, e-mailove,
instant-poruke koje su, istina, bez srca, ali su zato „ekonomične“). Dakle,
u ovo „vrijeme pisama“, zadržavamo misli na jednom jedinom univerzalnome
pismu, Svetom pismu, pismu nade i ohrabrenja, koje nas danas na osobit način
nekako čini svečanima. U njemu se baš danas, na početku svoje slavne
poslanice upućene Rimljanima, sveti Pavao, najmudrija glava među Kristovim
nasljedovateljima, iznimno strastvena u svojoj obraćeničkoj ljubavi i
raskajanosti, javno deklarira kao sluga Isusa Krista. Tekst podsjeća na
svaki važni pravni dokument koji traži da se čovjek koji donosi svaku važnu
odluku javno očituje kao osoba koja je apsolutno svjesna svih svojih čina.
Tako se (vrlo slično) javno očitovao i opat Držiha na početku teksta Baščanske
ploče (1100. g.), darovnice koja je najpoznatiji pisani spomenik našega
srednjovjekovlja (parafraza: Ja, opat Držiha, pisah ovo o ledini koju kralj
Zvonimir darovaše samostanu Svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške...).
Dakle, svako javno očitovanje, osobito ovako bitno, traži od čovjeka da se
deklarira, odredi, definira. Tako se, iznimno svečano i jednostavnom
dubinom najfinije filozofije, očituje sveti Pavao. Određuje se kao sluga
Božji, pozvan od samoga Neba da bude apostol i pronosi svijetom Radosnu
vijest, odavna najavljivanu po prorocima (pa i Izaiji), o Sinu Božjemu,
tijelom potomku Davidovu, a Duhom Svetim pomazanom i odabranome od samog
Neba, po kojemu je primio milost i mir koje sada kreće nuditi i svima
ostalima, u Rimu i mnogo dalje.
To su samo uvodne Pavlove riječi,
odabrane za jedno od današnjih čitanja. Crkva smatra da je cijela poslanica
pismo koje sadrži Radosnu božićnu vijest. U prvom i u drugom poglavlju ove
poslanice Pavao već govori o izgubljenosti svijeta bez Isusa Krista, ali
uskoro vraća nadu u rečenici: „Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost
izli u preizobilju“ (Rim 5, 20). Vjerujmo i mi u to. Podmazuje se kotač
koji najviše škripi.
Poslanica Rimljanima uistinu je
pismo došašća, i to ne samo onog prvog predkršćanskog došašća, prije
rođenja Kristova, nego i onog drugoga, kojega smo i mi dio jer čovječanstvo
tek iščekuje ono finalno došašće u kojemu se očekuje ponovni silazak
Gospodinov. 8. poglavlje najavljuje da cjelokupno stvorenje ustrajno
iščekuje objavljenje sinova Božjih (Rim 8, 19), dan ponovnog dolaska
Gospodnjega koji pripravno trebamo čekati radujući se spasenju uz riječi:
„Maranatha; dođi, Gospodine Isuse!“
Današnje evanđelje ispunjeno je
Izaijino proroštvo. Ono je i ispunjeno obećanje dano Josipu jer na svijet
donosi prorečenoga Emanuela, začetoga po Duhu Svetomu i rođenoga od Marije.
U ovoj se Radosnoj vijesti prvi put eksplicitno spominje Marija, kći
Joakima i Ane, odabrana od Boga za majku Sina Pomazanika, poslanoga na
zemlju da bude spasitelj svega svijeta. Ovim evanđeljem neposredno se
naviješta nova povijest: Marija će roditi sina, Isusa, kralja svijeta.
Odabran za zemaljskoga oca djeteta koje će svijetu donijeti milost i umiren
riječima anđela Gospodnjega koji mu je potvrdio da je Marijina uloga sveta
i da on treba, prema Božjoj želji, uzeti je za ženu i štiti svoju obitelj
od nedaća ovoga svijeta, Josip prihvaća svoju ulogu. Toga trena počinje
povijest, a obitelj se potvrđuje kao mala zajednica koja je stup društva (a
ova je Sveta obitelj i stup povijesti, uporište svake nade, kamen temeljac
svake male skladne zajednice). Tako je dijete Isus, sin Neba, dobio svoju
zemaljsku obitelj, u dobru i zlu. Dobio je svoje zemaljske korijene
neotkidive od crvene galilejske zemlje, jer je težnja svakoga čovjeka da
nekamo (ipak) pripada, da neku kuću naziva svojim domom, a neku zemlju
svojom domovinom. Tako je odlučeno da mali kralj svijeta, koji svoju
zemaljsku majku već budi javljanjem u trudovima, bude rođen pod zvijezdama
iznad Betlehema, u zemlji judejskoj, djetinjstvo provede u Nazaretu, a
mladost po prašnjavim putovima Galileje, Judeje, Samarije, te da ga
raspnemo u Jeruzalemu da bismo ga ponovno čekali svakoga adventa, radosno i
pokajnički – sve do onoga definitivnoga u kojemu će, svečan, odjeven u
bijele haljine i okupan zlatnim zrakama svjetla, sići stepenicama od oblaka
i doći po nas.
Amen..
|
|
