"Puče moj , što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe ? - odgovori meni ."
................
VELIKI PETAK
Danas prolazimo kroz Isusov križ, prolazimo kroz Isusov život koji se očitovao kao božanski baš kroz patnju muke i razapinjanja. Prolazimo li samo pokraj križa i sudjelujemo li u Isusovom križu?
Ako bi samo prošli pokraj ili ako bi ga shvatili kao nešto što se zbilo pred dvije tisuće godina, tada ne bi osjetili tajnu i bogatstvo križa, a ni Isusova života. Ni u kojem slučaju ne sakraliziramo križ sam po sebi, međutim, on je poslije Isusa postao simbol pravednosti i ljubavi.
Poslije Isusa križ je 'izjednačen' s Isusom. Ni sam Isus nije tražio križ, ali isto tako nije se izmakao ispod križa. Izmaći se ispod križa značilo bi izmaći se od čovjeka i čovječanstva. Križ primarno doziva u pamet nas ljude i ljudsku zloću, osobito kad se radi o Isusu.
Križ je istina nas ljudi. Kao što je bol i patnja naša istina, tako je i križ naša istina. Zato ga mi ne možemo izbjeći, a i ne smijemo ga izbjeći ako preko njega ostvarujemo sebe, ako se preko njega otvaramo. Križ nas razbija u našem egoizmu, kao što ga je egoizam i stvorio.
Isus nas poučava da se ne izmičemo ispod križa, pa taman on vodio do smrti, ako križ nosimo da bi ostvarili istinu, pravdu, ljubav... Izmaći se ispod križa značilo bi kako izbjeći pustinju a doći u obećanu zemlju – rečeno biblijski. U obećanu zemlju se dolazi kroz pustinju.
Obećana zemlja je iza pustinje i kroz pustinju su se ljudi pročistili za Novu zemlju. Tako nas i križ pročišćava da postanemo (uskrsnemo) novi ljudi, ljudi istine i ljubavi. Stvarati život (ljudski) koji bi preskakao križ, značilo bi utopijski se postavljati prema životu.
Kroz križ čovjek se ogoljuje privremenosti i otvara se prema vječnosti, zapravo se otvara vječnost. Život se pokazuje kao nešto što je dublje i drukčije od onoga što uništava križ i svaka patnja. Bez križa kršćanstvo bi bilo utopijsko. Kroz križ (patnje) mi odbacujemo mnoge nepotrebne stvari.
To je kao kad hoćemo skočiti visoko ili daleko, tada odbacujemo sve suvišne stvari da bi mogli lakše skočiti. Nešto je tako s ljudskim životom: hoće li se skočiti visoko zato se mora osloboditi svih 'nepotrebnih stvari' da bi skok uspio (Tauler).
Svatko tko je proživio 'razapinjanje na križu' zapazio je svoju veliku promjenu. Zapazio je u sebi kvalitete i moć koju nikako drukčije ne bi zapazio. Zato se smisao križa bolje razumije kroz iskustvo života nego li kroz sva teoretska razmišljanja.
Tek kroz križ doživljavamo istinu našeg unutarnjeg života, dušu, ljubav. Istina, križ nikada nije po našoj volji. Kada bi bio po našoj volji ostavio bi nas u našoj ljudskoj (našoj) razini, ne bi nas uzdizao, ne bi nam otkrio našu skrivenu tajnu (duševnost).
Isto tako je očito da je križ nemoguć i apsurdan ako se ne vjeruje u Budućnost. Ako se čovjek gleda jednodimenzionalno, onda je križ uništenje, besmisao. Da bi se donekle razumio misterij križa (patnje) potrebno je sjetiti se da je za Isusa (kršćanstvo) ljudski život kao zrno pšenice.
Tu je, ali je u pozivu da proklija, da nestane da bi nastao novi život. Tu je taj ljudski paradoks. Međutim, to se sve kod čovjeka odvija kroz slobodu. Čovjek hotimično može i 'ne proklijati' pa ostati samo kao neplodno zrno.
Do plodnosti se dolazi tek preko raspadanja. To je ono što nam je neshvatljivo a skoro i neprihvatljivo. Zato je čovjeku križ tek prihvatljiv iz vjere u uskrsnuće (novi život).
Tko hoće slijediti Isusa u njegovoj ljubavi, taj je obvezan da prihvati i križ. "Tko me hoće slijediti neka prihvati svoj križ" (Lk 11, 23) Tko hoće da se u njemu porodi unutarnji čovjek potrebno je da vanjski odumre.
Unutarnji je božanski i besmrtni. Isusov križ je simbol ljubavi Božje prema čovjeku, simbol opraštanja (oprosti im jer ne znaju što čine). Vječna ljubavi operi nas od naših prljavština jer ne znamo što činimo...
Marijan Jurčević, OP
Izvor: http://www.dominikanci.hr/isusov-kriz-je-simbol-ljubavi-bozje-prema-covjeku.html
…….
„Prava,
potpuna radost
izlazi
upravo iz križa Gospodnjega.
I badava je
tražimo drugdje,
samo u križu
je možemo naći.
( 6.3.1954. )“
………
„Promatranje
muke Kristove
dat će nam
potrebnu katoličku širinu.
Da ne
gledamo samo sebe,
svoje bolove
i svoju patnju,
Da ne
stojimo kao ukopani pred njom,
već da imamo
smisla
za tuđe
patnje, tuđe boli;
za boli
najbliže okoline,
patnje svih
bližnjih,
našeg
naroda, Crkve, čitavoga svijeta.
Jer sve te
boli i patnje sastaju se, stječu se,
dobivaju
smisao, dobivaju plodnost
u izmučenom Kristu,
u ranjenom i izudaranom Kristu,
u raspetom Kristu.
Ako
promatramo muku Kristovu,
nećemo biti
sitničavi, uski,
već široki,
univerzalni, pravi katolici.
(
8. 3. 1943. )“
Službenica Božja Marica
Stanković
(1900 – 1957 )
Izvor: „Život je lijep“ –
Izbor misli i poticaja, (str. 40, str.53 )
Teovizija, Zagreb, 2011.god.