Gospodnja je zemlja i sve na njoj, *
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji *
i na rijekama učvrsti.
Tko će uzići na Goru Gospodnju, *
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:†
duša mu se ne predaje ispraznosti, *
i ne kune se varavo.
On blagoslov prima od Gospodina *
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega, *
koji traže lice Boga Jakovljeva.
»Podignite vrata, nadvratnike svoje,†
dižite se, dveri vječne, *
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«†
»Gospodin silan i junačan, *
Gospodin silan u boju!«
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,†
dižite se, dveri vječne, *
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«†
»Gospodin nad Vojskama - *
on je Kralj slave!«
Psalam 24
..........
2 Sam 7, 1-5. 8b-11.
16
Rim 16, 25-27
Lk 1, 26-38
Razmatranje
Prisutnost
Božja
Današnja Služba
riječi govori nam o Božjoj prisutnosti u povijesti. Otkrivamo li njegovu
prisutnost u svakidašnjem životu? Kako to otkriti?
David u
Jeruzalemu, koji je postao njegov grad, želi graditi veličanstveni hram da
i Boga ima za građanina svoje prijestolnice. (1. čit.) Tu Davidovu želju
prorok Natan iznosi pred Boga i dobije odgovor: Bog, više nego u
rukotvorenom hramu, izgrađenu u suparništvu s hramovima poganskih
božanstava, želi biti prisutan u stvarnosti koja je više prilagođena
čovjeku, u povijesti. Ta prisutnost ovdje je izražena u davidovskoj
dinastiji: “Bio sam s tobom kuda god si išao... Podići ću tvoga potomka
nakon tebe, koji će se roditi od tvoga krila.” (2 Sam 7, 9. 12). Umjesto
kamene “kuće” koju je David kanio podići svome Bogu, Bog će mu podići kuću
od živog kamena, od osoba. Bog više voli vrijeme u kojem čovjek prebiva s
Bogom nego kameni hram.
Ovaj hram u tijelu
i u vremenu podignut je u Kristu. Ivan to iznosi teološki: “Riječ je
tijelom postala”. Luka povijesno u izvještaju naviještenja rođenja Isusova
Mariji. Ostvaruje se Natanovo proroštvo: “Njemu će Gospodin Bog dati
prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim
uvijeke, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”
Marija postaje
novi Sion. Na Sionu brdu povijesnog Jeruzalema diže živi simbol Božje
prisutnosti u povijesti (Davidova palača) i u prostoru (hram) i dim žrtava
i tamjana doziva u svijest božansku onostranost koja ide ususret čovjeku.
Marija sada postaje eshatološki Sion-Jeruzalem, budući da u njezinu krilu
čovještvo prima Sin Božji, i “Sila Svevišnjega ju osjeni”. Tako kroz
povijest spasenja u Potomku Davidovu, preko Marije (Mt ističe i zakonsko
očinstvo Josipovo), u povijest ulazi živa prisutnost samog Boga Emanuela –
S-nama-Bog.
Jezgra navještaja
Kristova rođenja jest, da je Marijin sin, začet po Duhu Svetome:
Mesija-Krist, Sin Božji, Gospodin. Već vazmeno otajstvo blista nad ovim
događajem. Rođenje Kristovo je početak preobrazbe svijeta i povijesti.
Čovjek je dobio istinskog brata, koji s njim živi krhkost i patnje u svojem
tijelu. U legendi monaha Epifanija piše: “Nemojte nikad tražiti u Kristu
lice samo jednog čovjeka, već u svakom čovjeku tražite Kristovo lice. “
O tom “otajstvu”
govori Pavao u veličajnom slavoslovlju poslanice Rimljanima (2. čit.).
Crkva je zanesena otajstvom utjelovljenja i spasenja koje je ponuđeno
čovječanstvu: Otajstvo “sada očitovano i po proročkim spisima” (ovdje spada
proroštvo Natanovo) objavljeno je. Crkva slavi Božić radosno u vremenu,
otkrivajući u Kristu ključ sveopće povijesti i sudbine svakog čovjeka.
Božja prisutnost u
svijetu ostvarena je u Isusu Kristu. Ne tražimo Boga u oblacima, nego ga
otkrivajmo u povijesti svakidašnjice, u licu brata u kojem je Krist
prisutan. Bog ne zabacuje svoju prisutnost u hramovima, u prostoru, ali ta
prisutnost postaje nikakva, ako nije ispunjena njegovom prisutnošću u
vremenu. Kršćanska zajednica koja se okuplja u svojim crkvama, mora biti
živa zajednica. Crkva je građena od živog kamenja, od osoba, od braće i
sestara. “Naučili smo letjeti kao ptice, roniti kao ribe, ali nismo naučili
umijeće da živimo kao braća”, tuži se Martin Luther King. Moramo otkriti
upravo tu snagu i slavlje Božića, da budemo više braća jedni drugima.
Jedan židovski
učitelj Zakona upita jednom svoje učenike po čemu se može prepoznati točan
trenutak kad svršava noć i počinje zora. Jedan odgovori: kada se može
razlikovati pas od ovce; drugi kada se može razlikovati smokva od datulje?
Rabin daje točan odgovor: “Samo onda kad gledajući lice bilo koje osobe u
njemu prepoznaješ brata ili sestru. Do tog trena u tvojem je srcu noć i
tama.”
Božić će nam biti
dan svjetla i radosti, u koliko znamo otkriti u bližnjemu, susjedu, pa i u
neprijatelju brata i sestru.
U nebeskom
Jeruzalemu nema Hrama. “Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i
Jaganjac!” (Otk 21, 22)
