|
Nijedan čovjek nije posve loš
čovjek, iako bi to ponekad bilo lako zaključiti. U svakomu od nas postoji
čežnja za tim da budemo dobri. Ova je čežnja, doduše, često zazidana,
ušutkana razočaranjima, ogorčenostima, sputanom srdžbom, ali ona ipak
postoji. Ona je kao pupoljak kojemu je potrebno toplo proljetno sunce da
procvjeta.
Preljubnica je to iskusila. Bila je
okružena optužiteljima koji su vidjeli samo njezin posrtaj i zato su
tražili njezinu smrt. Tada nastupa mudrost Onoga koji je uvjeren da u ovoj
ženi postoji čežnja za dobrotom. On joj iskazuje milost i razumijevanje
koji joj pomažu da njezin život, koji je bio mrtav, ponovo procvjeta. Ona
se odvaži na novi početak opredijelivši se za dobro.
To što je preljubnica doživjela nije
bio presedan. I sveti je Pavao imao slično iskušenje na putu za Damask,
kamo je krenuo progoniti kršćane. Upotrijebio je svu svoju mladenačku snagu
da iskorijeni kršćane jer je u njima vidio opasnost za vjeru Izraela. Pred
vratima grada Pavao je posrnuo, u svojoj je sljepoći progledao i osjetio da
je zahvaćen Kristom kojega je progonio. Isusovu dobrotu osjetio je i u
zajednici kršćana u Damasku. Ljudi koje je htio uhititi i iskorijeniti
ljubazno su ga primili. Tada je Pavao vidio kako dobrota rađa dobro i kako
je daleko uspješnija od strogosti. Dobrota umnožava dobrotu, a zlo
metastazira u još veće zlo. U Pavlu je procvjetala čežnja za dobrotom i on
se preobratio. Dugo zapretana duhovnost, misao-nost, poetičnost, odanost i
predanost – izbili su kao pupoljak na svjetlo dana iz ove suhe, ogrubjele
grane.
Ima dana kada zbog vlastite zlobe
zdvajamo i očajavamo. Jednom mi se potužila jedna žena: "Toliko sam
loša da svi od mene bježe. Katkad sam toliko gruba prema drugima da točno
osjećam kako me bijes preplavljuje i ne trudim se obuzdati ga, iako mi
poslije redovito bude žao. Zbog toga me nitko ne želi ni vidjeti ni
sresti." Ova žena nije posve zla. Svaki put kad joj njezin muž ili
njezina kći uzvrate ljubavlju i naklonošću, u njoj se rodi dobrota. Imao
sam priliku upoznati muževe koji su grubi prema ženama, ali sa svojim psima
razgovaraju kao s najboljim prijateljima. Ima i onih koji su sa svojim
kolegama otresiti i nemilosrdni, a nedjeljom posjećuju grobove svojih
roditelja, pale svijeće, mole, zalijevaju cvijeće... Smiješimo se svakom prolazniku,
pozdravljamo, ljubazno pridržimo vrata, priskoči-mo upomoć, pomognemo
ponijeti torbu, ugodno pročavrljamo s poznanicima, smiješimo se neznancima,
ispričavamo prolaznicima kojima smo slučajno stali na put – a nemamo
strpljenja ni vremena za vlastitu djecu, roditelje, one najbliže. Kako to?
Zašto skupljamo bodove kod drugih, nama nevažnih ljudi, a svoju obitelj
odbacujemo, u njoj se ne suzdržavamo, ne susprežemo, ne kontroliramo? Što
nedostaje nama ljudima da pupoljci naše dobrote svakoga dana procvjetaju?
To su često tek toplina i prijateljstvo. Toplinu nam može dati i naša
kršćanska zajednica koja je i u Damasku prigrlila svetoga Pavla. Da ga je
ostavila na ulici, da mu je zalupila vrata, što bi od njega bilo? Bi li,
bijesan i revoltiran, postao još žešći progonitelj Crkve Kristove ili bi
se, u malodušju, posve povukao u sebe? Ovako je postao Kristova najmudrija
i najneumornija glava...
Dobrota nekada ne može propupati, a
kamoli višestruko uroditi cvatom pa i plodom. To je ako se ne hrani
milošću, strpljenjem i trpljenjem, tolerancijom, razumijevanjem – ukratko,
opet dobrotom. Nemojmo kao farizeji gledati samo pogreške drugih, ne
tražimo u njima ono negativno, slabo, i ne otpisujmo ljude olako. Ljudi su
kao školjke bisernice – često se iza neugledne, pa i ružne vanjštine krije
pravo blago. Svatko je poseban, svatko je nebrušeni biser. Možda su nas
nevolja ili nedostatak ljubavi deformirali.
Kako dobrota može promijeniti
čovjeka opisao je sveti Pavao u poslanici Filipljanima: "Što je za
mnom - zaboravljam, za onim što je preda mnom - prežem." Pavao je
uvidio da je puno lošega učinio u životu, ali s time je završio. Sada gleda
samo unaprijed, jer tamo vidi Onoga koji vjeruje u njegovu dobrotu: živoga
Krista. Upravo toga Krista možemo i mi susresti u bračnom drugu, u
roditeljima, djeci, u nekom prijatelju ili u nekom dobrom čovjeku. A i oni
Ga mogu prepoznati u nama ako se dovoljno potrudimo. Krist želi u nama i u
zajednici biti živ. Preko nas želi uvijek reći čovjeku: "Ne ostaj
zarobljen u svojoj prošlosti. I u tebi postoji klica dobrote. Dopusti da se
u tebi razvije čežnja za dobrotom. Možda se tada i među nama koje namršteno
lice pretvori u lijepo i dobro. Ne uzvraćaj na zlo zlim, pomiri se s
bratom. Zlo se hrani i snaži otporom, a samo će se slabi osvećivati. Nauči
se opraštati, časno je i nepravdu oprostiti. Samo rodnu voćku tresu i
bacaju na nju kamenje radi hrane. Otvorite srca, razapnite jedra, iziđite
na pučinu. Opraštajte jedni drugima. Samo ćete tako biti slobodni.
Krist nije upao u zamku farizeja.
Kad pred Njega u hram dovode ženu uhvaćenu u preljubu, traže od Njega da se
očituje. Znaju da je u nezahvalnoj poziciji. Ako okrivi preljubnicu,
postavit će se kao sudac, a tko je On da presuđuje? Ako je osudi bez
svjedoka, navući će na sebe gnjev naroda. Gdje su dokazi? Ako je pak
oslobodi, zanemarit će decidirane zakone. Proglasi li je nedužnom, i sam
je, dakle, grešnik.
Krist, naoko odsutan, sagnut nešto
prstom piše po prašini. A onda slijedi jedna od najčešće citiranih
biblijskih rečenica: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“
Grešnici osuđuju grešnicu. Grešnici
se pozivaju na zakon i pravdu. Grešnici provociraju i postavljaju zamku.
Uzalud. Pred Njegovom milošću i mudrošću svi su pokleknuli. Nitko nije
bacio kamen. Svi su se, malo po malo, razišli. Krist i preljubnica ostaju
sami. Oboje optuženi. Kristov oprost u riječima: „Ni ja te ne osuđujem. Idi
i ne griješi više.“ – i danas, dvadeset stoljeća kasnije, daje nadu da će i
nama oprostiti jedan jedini pravedni sudac – Krist. Amen.
|
|
