..............................
Biblijski komentar misnih čitanja u godini C
Pristupamo ovom svetom stolu da postanemo vjerna slika Kristova
Svetkovina Tijela i Krvi Kristove:
Saborska liturgijska obnova donijela je nov naziv ovoj svetkovini povezavši Tijelovo, koje se slavilo u četvrtak iza Presvetog Trojstva i Predragocjenu krv Kristovu koja se slavila 1. srpnja. Tijelovo se počelo slaviti kao krajevni blagdan u Liege-u (Belgija) god. 1246. kao javni izraz vjere u Kristovu trajnu prisutnost u posvećenoj hostiji. Papa Urban IV, koji je prije bio đakon u Liege-u, uveo ga je u liturgiju opće Crkve god. 1264. Od XIV. stoljeća posebno se svečano slavilo u Engleskoj i Njemačkoj tjelovskom procesijom u znak javnog očitovanja vjere u trajnu prisutnost Krista pod prilikama posvećenog kruha.
Na Veliki četvrtak slavili smo u okviru Večere Gospodnje predvečerje muke Kristove. U tom ozračju uskrsnog trodnevlja euharistija je više povezana s mukom Kristovom kao spomen njegove smrti i uskrsnuća. Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo euharistiju kao sakrament kojim se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi. To divno izražava darovna molitva u kojoj po zaređenom predsjedatelju euharistijskog slavlja ističemo da Bogu prinosimo "jedan kruh od mnogo zrnja i vina iz mnogo grozdova" te molimo da svoju Crkvu obdari jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Celebrant može odabrati jednu od dviju prefacija o Euharistiji koje ističu da je ovaj središnji sakrament žrtva i gozba Crkve. Druga prefacija ističe da je Krist na zadnjoj večeri ustanovio spomen svoje smrti te nastavlja:
Tim časnim otajstvom vjerne svoje posvećuješ i hraniš da ih ista vjera prosvijetli,
ista ljubav ujedini na cijelom svijetu.
Zato pristupamo ovom svetom stolu
da primimo milost za milošću
i postanemo vjerna slika Kristova.
Svećenik po redu Melkisedekovu (Post 14, 18-20; Ps 110, 4)
Abrahamov pohod šalemskom kralju i svećeniku Melkisedeku zbio se, prema kontekstu u Postanku, prilikom povratka s uspješne vojne protiv četvorice poganskih vladara koji su bili zarobili njegova bratića Lota. Ova grada djeluje neovisno od neposrednog konteksta i čini se da je prvotna povijesna nakana zgode opravdati položaj Jeruzalema kao boravišta Božjeg po hramu i kultnu ulogu kraljeva iz davidovske dinastije. Oni nisu bili svećenici iz Levijeva plemena ali su se brinuli za održavanje hramskih zgrada i kulta pa su dobili časni naziv svećenika po redu Melkisedekovu.
Melkisedek iznosi pred Abrahama kruha i vina. Povijesno se vjerojatno radilo o savezničkoj gozbi Abrahama kao došljaka i Melkisedeka kao domaćeg šeika. Melkisedekovo božanstvo zove se Eljon - Bog Svevišnji. Iako je Melkisedek poganin, sveti ga pisac čini monoteistom da pokaže kako poglavar grada koji je kasnije postao kultno središte Božjeg naroda i nesvjesno štuje pravoga Boga. Melkisedek kao svećenik blagoslivlje Abrahama zbog pobjede nad poganskim vladarima te izriče "blagoslov" i Abrahamovu Bogu koji je svoj plan s Abrahamom proveo pomogavši mu da pobijedi moćnije neprijatelje. Ovdje "blagoslov" znači priznanje, ispovijest vjere: bez Božje pomoći Abraham ne bi pobijedio.
Psalam 110 je kraljevska pjesma za svečanost ustoličenja davidovskog kralja u Jeruzalemu. Svećenik predvoditelj slavlja pjeva kako Gospodin Bog govori "Gospodinu mojemu", tj. kralju da na dan preuzimanja službe proteže na njega svoju posebnu zaštitu. Kralj je i "svećenik po redu Melkisedekovu" (r. 4), jer će se brinuti za održavanje hramskih zgrada, uzdržavanje svećenstva i mir u svetom gradu. Kad je izumrla kraljevska dinastija, pobožni Izraelci i dalje su pjevali ovaj psalam s uvjerenjem da Bog sprema svome narodu budućeg idealnog vladara koji će biti drugačiji od svećenika iz Levijeva plemena.
Kršćani su ovo iščekivanje vidjeli ostvareno na Isusu kojega pisac poslanice Hebrejima zove velikim svećenikom po redu Melkisedekovu. Između ostalog i zato što je šalemski kralj po darovima kruha i vina slika Krista svećenika koji nam je pod prilikama kruha i vina ostavio spomen svoje žrtve i gozbe.
Ovo činite meni na spomen (1 Kor 11, 23-26)
Povod Pavlovu govoru o euharistiji kao kršćanskoj žrtvi i gozbi bili su neredi na svetim sastancima korintskih kršćana. Bogati su dolazili prije siromaha (koji su vjerojatno bili robovi i nisu imali dovoljno slobodnog vremena). U ono doba sudionici euharistije donosili su na sveti sastanak hranu kojom će se pogostiti u okviru euharistije. Ogorčen diskriminacijom prema siromašnoj braći Pavao grmi: "Svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija" (11, 21). Zatim ih podsjeća da je od Gospodina "primio" ono što im je "predao". "Primiti i predati" su tehnički izrazi za obaveznu vjeru Crkve. Kad je osnivao kršćansku zajednicu u grčkom lučkom gradu Korintu, Pavao je novokrštenike naučio slaviti euharistiju kao Gospodinovu odredbu o njegovoj Crkvi. Crkva su svi oni koji se u različitim župama jedne biskupije sabiru na slavljenje euharistije pod vodstvom zaređenih predstajnika.
Pavao ovdje donosi najstariji pisani izvještaj o Isusovim riječima nad kruhom i vinom. On to piše oko godine 55, dvadesetak godina prije nego su napisana kanonska evanđelja. Pri tome se poziva na obaveznu predaju. Sam je s kršćanima Damaska; Jeruzalema i Antiohije naučio slaviti euharistiju kao konstitutivni čin zajednice Isusovih sljedbenika. U Korintu je bio god. 51. i 52. te je zajednici predao ono što je kroz petnaestak godina kršćanskog "staža" do tada činio u crkvenim zajednicama. Zato "Ovo činite na moj spomen" znači da bez svete gozbe i žrtve nema zajednice krštenika u jednom mjestu. "Spomen" pri tome na liniji starozavjetnih blagdana znači uprisutnjenje milosnih zahvata Božjih. Pashom su Židovi slavili slobodu darovanu nekoć ocima u Egiptu, ali tako da svaka nova generacija živi od te darovane slobode. Budući da je Uskrs kršćanska Pasha a euharistija kršćanska pashalna gozba, "spomen" ovdje znači trajnu prisutnost Krista raspetog i uskrslog u svetoj žrtvi i gozbi novozavjetnog naroda Božjeg.
Razlomi pa davaše učenicima da posluže narod (Lk 9, 11-17)
Za evanđelje imamo Lukin izvještaj o gozbi koju je Isus u nenastanjenu kraju priredio ljudima što su cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. Zgodu donose sva četiri evanđelista i nijedan ne govori da je Isus umnožio kruh nego da je nahranio pet tisuća muškaraca.
Zajedničke crte ovog događaja prema svoj četvorici evanđelista su:
- gozba koju priređuje Isus podsjeća na Ilijino hranjenje udovice te na manu u doba prolaza kroz pustinju;
- "...uze, blagoslovi... razlomi i davaše..." je izravna aluzija na Isusov postupak kod zadnje večere;
- "dvanaest košara preteklih ulomaka" nagoviješta novi narod Božji, sabran oko dvanaest apostola, s euharistijom kao otvorenom gozbom kod koje sudionici misle na nenazočne.
Luki je vlastita napomena na početku da je Isus propovijedao kraljevstvo Božje i ozdravljao sve kojima je ozdravljenje bilo potrebno (r. 11). Isus se prvi podlaže Božjoj vladavini, o njoj propovijeda te, u znak da je ona nastupila u odlučnom stupnju, ozdravlja bolesnike. Daljnja crta vlastita Luki jest isticanje učenika da pet kruhova i dvije ribe nisu dovoljni "za sav narod" (ho laos - r. 13). Zajedno s odredbom: "Posjedajte ih po skupinama" koju donose i ostali evanđelisti Luka ovim nagoviješta da u Isusovu postupku gleda pravu gozbu za narod Božji. Ona je slika euharistijske gozbe kojom se sabire, očituje i hrani novozavjetni narod Božji - Crkva Kristova. Luki je vlastito i što Isus blagoslivlja kruhove i ribe (r. 16), dok kod ostalih evanđelista izriče domaćinski blagoslov Bogu za dar hrane, što su Židovi svečano činili na gozbama, osobito na pashalnoj gozbi. Takav blagoslov Bogu izrekao je Isus i na posljednjoj večeri. Luka je u svom izvještaju i ovaj blagoslov kod ustanove euharistije preokrenuo u "I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći..." (22, 19). Lukini povijesni čitaoci - obraćeni Grci - ne bi razumjeli židovski vjeroispovijesni blagoslov Bogu. Zato je Luka u 9, 16 taj blagoslov preokrenuo u blagoslov kruha a u 22, 19 u zahvalu Bogu.
Pogledajmo još jednom pažljivo Lukinu formulaciju koja je središte današnjeg evanđelja: "A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo". Iz ovakve formulacije izlazi da Isusov blagoslov i lomljenje prouzročuju umnoženje. Kad Isus blagoslivlje i dijeli hranu, dostatno je ne samo za sve nazočne nego i preostaje za one koji nisu mogli doći (bolesnici, zatvorenici) kao i za one koji se krsnom vjerom još trebaju pridružiti njegovoj zajednici. Isus daje učenicima a oni poslužuju sudionike. Oni i njihovi nasljednici u predstojničkoj službi u ime Isusovo poslužuju sabranu zajednicu Isusovom riječju i posvećenim kruhom. Bez zaređenih služitelja zajednica krštenih ne može slaviti euharistiju po kojoj je najviše Crkva u vremenu i prostoru.
Autor teksta prof.dr. Mato Zovkić
Preuzeto sa str. http://www.ktabkbih.net
...........................
Sakramentu veličajnom ..........