O obljetnicama stradanja pojedinih mjesta i pripadnika Domovinskog rata brojni političari, državnici i ini javni djelatnici prisjete se tih događaja te budu nazočni na prigodnim komemoracijama. Mnogi među njima stanu u prve redove da ih kamere i novinari zabilježe, a malo tko od njih prepusti prvo mjesto onima koji su ostali invalidi ili su na drugi način dali svoj obol u stvaranju hrvatske neovisnosti. Među tim stradalnicima je i stopostotni ratni vojni invalid Domovinskog rata Marko Klaić koji sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece živi u Vinkovcima.
Opisujući svoje sudioništvo u Domovinskom ratu, Klaić kaže: »Rođen sam u Županji, a moji su roditelji iz Bosanske Posavine. Završio sam za agronoma i prije rata radio sam u Županji. Zasnovao sam obitelj kao i mnogi moji prijatelji i kolege, ne očekujući što će nas sve snaći u životu. Kad je započeo nametnuti agresorski rat, nisam puno razmišljao, nego sam odmah tražio načina kako se uključiti u obranu domovine. Tako sam se 1991. aktivno uključio, a prije toga otišao sam u Zagreb 1990. na obuku u policiju. Tada je bila policijska uprava Županja. Priznanjem Hrvatske prešao sam u pograničnu policiju. Nisam došao kao policajac, jer sam krenuo isključivo iz pobude da sudjelujem u obrani i stvaranju države. Već u samom početku agresije na hrvatski teritorij i hrvatski narod išli smo na granicu prema Srbiji jer vojska tamo nije smjela. Bili smo 150 metara od Lipovca koji je pao. Kako tamo nije smjela vojska, mi smo iz policije išli kao civilni predstavnici. Tako smo krenuli s teškim oružjem dok nije kasnije ustrojena vojna organizacija. Zapravo, može se reći da je u tom trenutku sve krenulo iz policije. Odmah zatim osnovan je Zbor narodne gade (ZNG) pa je već polovinom 1991. krenula vojska«, prisjeća se stopostotni invalid Klaić.
Govoreći o prvim agresorskim napadima, Klaić ističe kako je njega i njegove suborce najviše pogodilo kad su hrvatski policajci izginuli u Borovu Selu. »U ta teška vremena nismo stigli ići na obuku u Zagreb nego smo završavali policijsku školu u Županji. Tada su nam dolazili profesori iz Zagreba i držali predavanja i obuku kako se ne bismo razbježali. Tako smo tu bili kroz 24 sata, dakle preko dana smo učili, a poslije toga ostajali smo spavati u dvoranama i po potrebi se uključivali gdje je trebalo. Imali smo pri policijskoj upravi svoju kuhinju i nije se išlo kući niti k obitelji. Tko je to prihvatio, onda je moralo poštivati i pravila, a svi smo sanjali svoju Hrvatsku i zato smo se javili i odazvali. Sve se radilo u hodu i odgovaralo je potrebama toga vremena. Tako bi načelnik napravio popis za sljedeći dan jer se nije znalo kamo će tko ići, od Vukovara, Mirkovaca, Bogdanovaca, Lipovca. Popis se radio uvijek dan ranije. Ja sam stradao po povratku s graničnog prijelaza kad sam se vraćao iz Orašja 15. listopada 1992. Išao sam se doma okupati, kiša je padala i kolega je brže vozio i jedini sam ja nastradao. Imao sam automatsku pušku na sebi i nabio sam se na cijev u autu. Prevrnuo se auto i pukla mi je kralježnica.
Kad danas gledam s odmakom, pogađa me kad se sjetim kako su dečki ginuli. Žalosno je što ti dečki nisu vrednovani u onom smislu kako su to zaslužili. Danas se hrvatska politika otuđila od naroda, od onoga što je učinjeno u Domovinskom ratu. Mnoge su stvari danas ispolitizirane, a ono temeljno - žrtva je zaboravljena. Išao sam u Vukovar na komemoraciju svake godine s drugim invalidima i braniteljima. Tamo nas često svi zaklone da se mi invalidi ne vidimo, a političari stanu u prvi red pred kameru. U kritično vrijeme mnogi su među njima kalkulirali, a danas su u prvim redovima. Izuzeci su oni političari koji su osjetili Domovinski rat ili kojima je netko nastradao, a oni koji su pobjegli uvijek će se prepoznati. Tada su mnogi pobjegli iz Slavonije te iz Zagreba 'provodili neke svoje ideje' i zapovijedali. A danas je sva ljaga pala na istinske heroje. Branimir Glavaš je za mene heroj, jer sam bio uz njega i to znadem. On je bio rijedak političar koji je ulijevao snagu, hrabrost, sigurnost i slogu u hrvatski narod. Uvijek je govorio da je najvažnija sloga. Zasluga je najveća Glavašu što Osijek nije pao.
Taj rat nitko nije želio, on nam je nametnut. Borili smo se za svoja ognjišta. Za Županju je bio zaslužan Ivan Zovak, Tomislav Merčep za Vukovar. To su ljudi koji su hrabrili, bili uz narod, dali sve od sebe za obranu hrvatskoga naroda. Nažalost, ti ljudi stalno se danas drže pod povećalom pa je tako osnovan i politički sud u Hagu.«
Hrvatska je za neke zemlje neželjeno dijete
»Jasno je da su nas, Hrvatsku, Europa i svijet prihvatili kao neželjeno dijete. Dočim su oni udarili embargo na uvoz oružja u Hrvatsku, već se tada znao stav mnogih europskih zemalja. Tu se ne smije zaboraviti povijest i poraće Drugoga svjetskog rata za čije zločine nitko nikad nije odgovarao, a to se samo politički ponavljalo u Domovinskom ratu. One države koje su bile kroz povijest nasuprot Hrvata, od Drugog svjetskog rata preko Bleiburga, za njih je Hrvatska bila neželjeno dijete. Zato i danas sve treba prije odvagnuti što dolazi od takve politike.
Ne slažem se da danas generalima treba uzimati činove. Ako je netko nešto zaslužio u jednom trenutku života, to mu se ne može oduzeti. Ukoliko je netko nešto počinio u civilu, onda je to drugo i spada u drugi segment i ne treba ga povezivati s braniteljima i Domovinskim ratom. Sve mi se više čini da je i naše državno odvjetništvo pod utjecajem politike. Znade se tko bira te odvjetnike. Ako ga netko izabere, on ima i utjecaj na njega. Kad se politika miješa u pravosuđe, onda se gubi povjerenje. Ako političari biraju ustavne suce i državnog odvjetnika, onda oni njima odgovaraju. Zato smatram za generale da su to politički montirani procesi poput onoga što su Hrvati proživljavali na čelu s Alojzijem Stepincem.
Nažalost, kod nas uspijevaju oni koji ne vole Hrvatsku. Što se tiče politike, naš narod je polupismen. Kad su izbori, napravi se dobra kampanja i dijele sendviči, a to je za mnoge dobro, a da se na drugoj strani istodobno sve ostalo zaboravi. Iz toga proizlazi on uzrečica: Hrvati brzo zaboravljaju. Vjera kaže da treba opraštati, i s time se slažem, ali naš narod oprašta i brzo zaboravlja.«
Lažna uvjeravanja političara i medija
»Zato je važno objektivno informiranje hrvatskoga naroda, od kojeg mi se čini da smo ponekad vrlo daleko. Novinari često forsiraju određene ljude i njihove ideje, pa i HTV, zavedu narod, pogotovo onoga tko ne osjeća i ne poznaje stvarnost. Često se ljude uvjerava kako se dobro živi, a mnogi ne živi dobro. Kad se usporedi s drugima - to je jako loše. Tako danas ispada kako su naši političari zaslužni za sve, a dobili su Hrvatsku na pladnju od branitelja. Mnogi političari skrenuli su sve za svoja osobna stjecanja koristi kako bi se neke skupine i individualci obogatili. Zar nije tužno da se predsjednik Vlade povuče kad je najteže hrvatskom narodu? Dovezao nas do kanala i uzeo suvozača bez vozačke i vozi dalje. Ima tu hrvatski narod koji će gurati do prve benzinske. Nažalost, narod nema potpune informacije jer mu se često servira ono što se želi prikazati, a ne realna slika.«
Stopostotni invalid Domovinskog rata Klaić, osvrćući se na ono protiv čega su se branitelji borili, protiv čega su bili branitelji, kaže da je to u prvom redu - jugoslavenski i srpski fašizam. »Komunistički ostaci i danas imaju uporište u društvu, pa i veliku moć. Zar je shvatljivo da hrvatski časnici budu oni koji su još 1993. i 1994. bili u jugovojsci pa je tek tada napustili i došli u Hrvatsku? Zanimljivo je da od onih koji su u Hrvatsku vojsku došli iz JNA nitko nije završio u Hagu. Njima je bila profesija biti vojnik i neki su iskoristili trenutke da bi što bolje napredovali, došli su proračunati. A na drugoj strani sva krivnja pala je opet na domoljube.
Isto tako tužno je kad netko danas spominje kako su se partizani borili za Hrvatsku - pa što je nisu imali? To nije dobronamjerno tko to kaže. Možda su se neki borili, ali većina se borila za Jugoslaviju koja je bila zločinačka tvorevina. Pa svi smo učili u školi da su se partizani borili za Jugoslaviju. Kako su se već izborili, a zašto smo to onda krvavo platili 1990. i 1991? Jedino je Crkva bila uvijek uz svoj narod i bila je baza domoljublja. Povijest ne oprašta, pogotovo ona koja nije falsificirana.«
Komentirajući današnje braniteljske udruge, Klaić ističe da je problem u njihovu broju, jer najlakše je postupati po onoj poznatoj: zavadi pa vladaj! Lakše je manipulirati s deset nego s petsto ljudi.
O svom stanju i pogledu na život Klaić ističe da mu vjera puno znači, pogotovo u najtežim trenucima kad teško nalazi izlaz. »Čovjek mora imati vjeru da bi se mogao nositi sa svim teškoćama, jer u suprotnom sve to postane besmisleno. To su ti trenuci kad moraš imati vjeru i pouzdanje da će te Bog sačuvati jer je na strani pravednika. Vjera znači puno pogotovo ako se čovjek obnavlja duhovno, a ako se ne obnavlja, onda se teško može nositi sa životnim problemima ili zaluta na krivi put. Kad čovjek posustane, mora naći unutarnju snagu. Ako to ne obnovi, čovjek je slab, gubi se.
U tjeskobnim situacijama mora mu pomoći obitelj koja je prva i temelj svega, cijelog društva. Ako je obitelj zdrava, i društvo je zdravo. Mnogi danas trče da bi ostvarili neku materijalnu dobit, a onda zaborave obitelj i djeca su im često prepuštena sami sebi. Narod se više okrenuo materijalnim stvarima, a duhovnim manje, i ona se zanemaruju. Po sebi gledam, bilo je kriza u životu i često krize nastupaju zbog bolesti.
Kad je najteže, pogotovo nedjeljom, odem na misu. Ako ne mogu otići, pratim misu na televiziji. U vjeri tražim smisao, pogotovo u velikim teškoćama i kušnjama. Svećenici su nas hrabrili i zaslužniji su od političara. Mnogi su išli s krunicom oko vrata na kojoj je bio križ.
Prvi branitelj iz mog kruga koji je poginuo bio je Mladen Čatić. Taj dečko imao je 19 godina. Bio je mlad. On je došao kad je policija formirana u specijalne postrojbe i odmah je pristupio obrani. Rekao je: 'Nisam došao u policiju kažnjavati ljude.' Svi dragovoljci došli su radi Hrvatske, a oni stari policajci i vojnici gradili su karijeru. Ti ljudi koji su se borili za Hrvatsku traže samo poštovanje, da se poštuje dostojanstvo i ono za što se borio. Nije dovoljno da se ode polagati vijence. Hrvatskoj televiziji draži je političar da ga snimi i ona forsira više politiku. U toj politici su isti ljudi dvadeset godina i oni vode državu, a za njih je uvijek netko drugi kriv. Tako i predsjednik države čini i ne prihvaća realnost. Pa on je na čelu i postavlja se pitanje zašto je tu. Treba biti samokritičan i priznati svoje pogreške, a onda se tek može ići naprijed.
S pouzdanjem u Boga i zaštitnicu Majku Božju, čiji sam kip nabavio po dolasku iz toplica i kojoj sam zavjetovao napraviti malu kapelicu, optimistično gledam budućnost svoga naroda.«
Objavio: www.glas-koncila.hr
|