Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje


"Neka put bude uvijek ispred tebe.

Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.


Irski blagoslov"

Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje

DOBRODOŠLI NA MOJU STRANICU !!!




DOBRO JUTRO


Dobro jutro!


Dobar pozdrav u znaku
da nas dobra plâve
tijekom dneva.


Dobro jutro!


Osjeća se već u zraku.
Oko glave,
zdesna i slijeva.


Dobro da nam biva
i u snu
i na javi.


Sad mislim tu
– da nam radost bude živa,
a šešir na glavi.


Mile Prpa



RANE MOJE ZEMLJE

...Bole me rane moje zemlje, 
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol. ...



Nikola Miličević 
__________________________________

Crngrob – grobište dijela članova NDH i njihovih obiteljiperme-crngrob-ndh-23.jpg


Masovna likvidacija Hrvata članova vlade NDH u Podgradu, 2 km od Radovljice te nekoliko sto metara u šumi kod Crngroba kod Škofje Loke nalaze se grobišta tih žrtava. Sve te žrtve koje se nalaze u tim grobištima dio su NDH vlade sa njihovim rodbinama kao suputnici i prateće osoblje (redovnice kao medicinske osoblje i nekolika svećenika). Ovdje spomenuti Hrvati bježali su prema zapadu sa većom željezničkom kompozicijom (polmanov) od oko 30 vagona. Do ljubljanskog kolodvora stigli su 5.svibnja, gdje su čekali dva dana. Željezničari ih nisu pustili dalje sa izgovorom, da je pruga zauzeta sa njemačkom vojskom. Isto tako nisu dozvolili otputovati željezničkoj kompoziciji slovenskih domobrana. Kasnije se je utvrdilo, da su to zapravo bili simpatizeri komunista i „Osvobodilne fronte“, koji su to namjerno radili. Obadvije kompozicije su bile puštene dalje pred večer tek 8. svibnja prema. Hrvatska kompozicija je bila 9.svibnja zaustavljena kod Jesenica, slovenska domobranska kompozicija sa ranjenicima pa kod Radovljice od partizanske strane. 


Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – zločinačka smrt.


Sudbinu Hrvata prepisat ču onako kako je to napisala gospođa Reza Zupan, iz Radovljice na adresi Cesta Svobode, objavljeno u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“ (izdane 2000.g.). -„Hrvatska kompozicija, koja je bila zaustavljena kod Jesenica bila je vraćena na željezničku stanicu u Radovljici na sporedni kolosjek. U toj kompoziciji je bilo oko 2 hiljade ljudi civila: muški, žena i djece. Postrojili su ih u kolonu te ih od stanice uz prugu gonili po sadašnji cesti zvanoj Cesta svobode, preko Linhartovog trga u vojnu bazu. To sam vidjela jer sam stanovala na suprotnoj strani željezničke stanice kod gospođe Anice Mulej. 


Prvo noć oko deset sati (to je bilo 15.svibnja) gonili su ih u šeststopu vezanih žicom. Na željezničkoj stanici lokomotiva je stalno zviždala, mislila sam, da će ih negdje vlakom odvesti. Gonili su ih u šumu kod Pograda („Pusti grad“ ili pod Baterjem) te ih tamo sa kolcima potukli a onda su još na njih bacali ručne bombe da bi ih do kraja pobili. Zbog blizine se je sve to dobro čulo.


Druga grupa odlazila je oko pola noći, treća grupa pa oko dva sati iza pola noći. Svi su bili vezani žicom ali su dvojica ipak uspjela pobjeći. Uhvatili su ih te ih ubili, vidjela sam ih ležati u gnoju kod Kovača. Drugi dan je lokomotiva isto tako zviždala te su oko deset sati opet gonili žicom vezanu djecu. Bio je to strašno vidjeti. Udarali su ih puškama te ih još udarali nogama. Srce mi stalo te sam jedno vrijeme bila kao kamen.Pod mojim prozorom su vikali: Jože dođi nam i ti pomagati ! 


Taj Jože je bio moj muž ali taj trenutak nije bio kod kuće, jer bio na straži kod gošarjev (gorenjski naziv za partizane – šumski ljudi !). Oko pola noći opet je bilo vidjeti djecu vezano žicom u koloni. Oko tri pred jutro ženska kolona. Sve su bile jednako obučene, moguće da su to bile bolničarke ili pak redovnice, u tami se nije moglo točno prepoznati. Prije likvidacije su ih skidali. U tom zločinu sudjelovali su i domaći ljudi iz Radovljice.


Žene tih krvnika još su dugo nosile krznene kapute, kćerke ogrlice, naušnice i drugo zlatninu. 


Govorilo se je, da su to hrvatski Boržuji i ljudi iz NDH vlade. Kada su prirodne jame napunili sa žrtvama, ostale njih oko 300 naložili su vagone te ih odvezli u Škofjo Loko gdje su ih kod Crngroba pobili.“Nadalje su mi ljudi iz Radovljice ispričali (svojih imena nisu htjele kazati zbog straha) još ove događaje: jame sa žrtvama krvnici nisu odmah zatrpali, poslije nekoliko dana širio se je veliki smrad. Domačini – Radovljičani su se sami organizirali te su žrtve zakopali u zemlju. 


Muhe i drugi kukci napadali su žrtve tako da su prekrile raspadajuća tijela.


Domaćini su se pred večer vračali umorni i „popikani“ od raznih muha i vidno otečeni. Dvojica su morali čak u bolnicu u Jesenice. Krvnici i njihovi simpatizeri već su se „bučno“ danima veselili skorašnjem danu mladosti odnosno rođen dana Josipa Broza.Kako spominje g.Roza ostale su pobili kod Crngroba, je ovogodišnja komisija sondažom je dokazala, da je u tim petim jamama preko 400 žrtava. Vlakom su dovozili hrvatske izbjeglice u Škofju Loku na željezničku stanicu te ih tamo nastanili u radničke drvene barake, odmah iza pruge. Popodne 23.svibnja sa kamionom su oh odvezli u „mežnariju“ – župnu kuću u Crngrobu. Pokolj je bio udaljen samo nekoliko stotina metara uz sam šumski put a koristili su male prirodne jame u neposrednoj blizini. Poznata i obilježena sa križevima su pet takva grobišta, sada zatrpana ali još uvijek vidna lokacija. Ubijanje tih izbjeglica započelo je 24. i 25.svibnja 1845.g. 


Domaćine – seljane zatvorili su u njihove podrume. 


Jedna djevojčica Marija Jamnik uspjela se je sakriti u drvarnicu, te je ispričala što je vidjela tada: „Žrtve su u koloni vodili skinute do gola i vezane po dva, odvojeno muške i žene ali djece nije tu bilo. Ubijati su počeli prije podneva pa sve do večeri. Krikovi žrtava bili su strašni. 


Ubijali su ih krampovima ili sjekirama. Pucnjavi su se rijetko ćuli. 


Bio je to prizor, kojeg ne mogu nikako zaboraviti i još danas mi ne dozvoljava mirni san. U koloni mučenikov je bila i jedna starica. Pomagale su dvije mlađe žene, možda su bile kćeri. Sve su bile skoro gole povezane zajedno. Partizan ih je puškom udarao u leđa i tjerao na stratište. Pred večer 25.svibnja pojavio se požar u župnoj kući. Njih sedamnaest se je nije htjelo skinuti pa niti vezati, zato su partizani namjerno zapalili župno kuću. Iz gorućeg objekta dvojica su uspjela pobjeći van. U susjednom selu su ih domaćini uhvatili i predali partizanima. Ne zna se gdje su ubijeni i zakopani. Kada su domaćini sređivali zgarište župne kuće nabrojali su 15 tijela. Pokopali su ih na mjestu, gdje je sada prvi križ odmah na putu od crkve prema ostalim stratištima.


Slovensko društvo Društvo za ureditev zamolčanih grobov (ali nikako ne političke stranke kako to netko sada lažno prikazuje) je tim mučenicima postavilo 5 križeva te ih je na „Binkovški ponedeljek“ – Duhovni ponedjeljak 2000.g. na dostojan katolički običaj pokopalo. 


Gore zapisano je svjedočenje kako je završio cijeli transport Hrvata u Sloveniji.
Ova tragična sudbina je zapisana u knjizi Tudi mi smo umrli za domovino, koja je prevedena na talijanski jezik pod naslovom „Anche noi siano mort per la Patreia“. U baraci na željezničkoj stanici ostalo je oko 40 djece. 


Neke informacije govori da su ih odvezli u Zagreb ali se je također da su ih odvezli preko Škofje Loke na Črni vrh te da počivaju u Habjanovem ali Andrejčkovem breznu.

22.11.2009 Franc Perme l.r. 


MALA DOPUNA g.Permea:


Kod blagoslova na novo postavljenih križeva u Crngrobu 20.svibnja 2002.g. na pitanje i u razgovoru sa novinarkom izrekao sam u TV kameru jednu doslovce ovu rečenicu: „poubijala ih je Prešernova brigada, dio brigade, koji je bio u sastavu KNOJ-a!“. Časopis Delo je objavilo ove moje riječi, a borci nekadašnje Prešernove brigade osjećali su se uvrijeđenim. Skupina od 13 boraca tražila je preko suda odštetu i da ja u Delu javno objavim žaljenje za uvredu.


Gonja proti meni trajala je punih pet godina. Na prvom i drugom ročištu bio sam okrivljen za izrečenu uvredu.Viši žalbeni sud Slovenije potpuno je odbacio optužbu 13 boraca „nepostojeće brigade „France Prešeren“.
 perme-crngrob-ndh-4.jpg

 perme-crngrob-ndh-5.jpg

 perme-crngrob-ndh-6.jpg

 perme-crngrob-ndh-7.jpg

 perme-crngrob-ndh-3.jpg

 perme-crngrob-ndh-2.jpg

Crngrob 1999.g.: o spomen obilježjima posebno se brinuo g.Franc Perme ustanovitelj i predsjednik slovenskog društva „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ 1991.g.
perme-crngrob-ndh-12.jpg

 perme-crngrob-ndh-11.jpg

 perme-crngrob-ndh-10.jpg

 perme-crngrob-ndh-8.jpg

 perme-crngrob-ndh-9.jpg

Crngrob 2001.g.: „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ obnovilo 5 novih križeva te blaslov križeva
 perme-crngrob-ndh-16.jpg

 perme-crngrob-ndh-15.jpg

 perme-crngrob-ndh-14.jpg

 perme-crngrob-ndh-13.jpg

Crngrob 2001.g.: „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ obnovilo 5 novih križeva
perme-crngrob-ndh-21.jpg

 perme-crngrob-ndh-17.jpg

 perme-crngrob-ndh-18.jpg

 perme-crngrob-ndh-19.jpg

 perme-crngrob-ndh-20.jpg

Crngrob 2007.g.: „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ 5 križeva za mučenike
 perme-crngrob-ndh-25.jpg

 perme-crngrob-ndh-24.jpg

 perme-crngrob-ndh-23.jpg

 perme-crngrob-ndh-22.jpg

Ove crno-bijele slike pronađeno su u grobištu žrtava - i - dokaz o zločinu 400 žrtava u jednoj jami
  perme-crngrob-ndh-30.jpg

  perme-crngrob-ndh-29.jpg

  perme-crngrob-ndh-27.jpg

Crngrob 2007.g.: napuštena – izgorjela Župna kućanedaleko od Škofje Loke
  perme-crngrob-ndh-26.jpg

Crngrob 2007.g.: panorama nedaleko od Škofje Loke
  perme-crngrob-ndh-32.jpg

Na kraju partizanskog absolutizma dogodio je slom njihove „nebeske svetinje“ nedodirljivosti
perme-crngrob-ndh-31.jpg

Dio posljednjeg lista rukopisa g.Permea za objavu o Crngrobu
perme-crngrob-ndh.jpg

TKO JE POSTAVIO BROJNE SPOMEN KRIŽEVE PA I OVE U CRNGROBU ?
GDJE STE BILI VI SILNI „DELEGATI“ KADA JE g.PERME POSTAVLJAO KRIŽEVE ?
neki su slijepi a netko se mnogo hvali i širi laži u 2008.g. ( slike ne LAŽU !!! )
  perme-crngrob-ndh-1.jpg

NAPENA: godišnjica zapisa te „posuđen“ sadržaj nikako da stignu uredničkom odboru za objavu


Nema ga u knjizi od Društva za ureditev zamolčanih grobov pod naslovom „Tudi mi smo umrli za domovino“ izdane 2000.g. jer negdje na dalekom putu zamaglio se taj jedva pismen prilog od velikog istraživača žrtava

Prijevod i slike priredio Dragutin Šafarić/ www.dragovoljac.com


PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA



 "Bog se počovječio, da se čovjek može 
pobožanstveniti"


Sv. Augustin


Evanđelje: Lk 21,25-28.34-36


U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. 


Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."


Biti budan i moliti







Vrijeme došašća ili adventa u koje ulazimo – što je i pravi smisao tih riječi – jest vrijeme iščekivanja dolaska. Dolaska Isusa Krista, Sina Božjega u našu ljudsku povijest. Zato ćemo se u četiri nedjelje koje su pred nama spominjati kako su ljudi prije Krista očekivali njegov dolazak sve do dana kada se On pojavio na zemlji u ljudskom tijelu.

Taj spomen, to sjećanje doživjet ćemo najsvečanije na blagdan Božića. Zato je ovo vrijeme posebno prikladno da na smireniji, trezveniji i duhovniji način sebi posvijestimo činjenicu da On dolazi i sada, danas, i svakome čovjeku. Dolazi i nudi svoje spasenje svakome koji je spreman otvoriti mu se, prihvatiti ga u svima onima s kojima se On poistovjetio, prepoznati ga u znakovima, u otajstvima – liturgijskim slavljima na koja se okupljamo. No, istodobno upravljamo svoj pogled i u budućnost, prema Drugom, slavnom Kristovu dolasku – što izgovaramo kod svake mise: »Tvoj slavni dolazak iščekujemo!«

Stoga došašće, advent nije samo određeno vrijeme liturgijske godine, nego je čitav kršćanski život obilježen iščekivanjem – čitav je kršćaninov život došašće – »iščekivanje blažene nade i dolaska Spasitelja našega Isusa Krista«.

Isus sam govori u današnjem evanđelju o svom dolasku na kraju vremena. I to u zastrašujućim slikama. Riječ je o prirodnim katastrofama, ratovima, nasilju, strahu, tjeskobi. Na prvi bi se pogled reklo da je to više zastrašujuća nego radosna vijest. A njegova poruka: »Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približava vaše otkupljenje« – čini se paradoksalnom. Kako biti optimističan nasuprot svim tim strahovima i ugrožavanjima?

No Isus ne želi strašiti, naprotiv, želi nam pomoći da strahove prevladamo uvjereni da nam ususret ne dolazi propast već On sam – Spasitelj i Otkupitelj. Bog uzima stvar u svoje ruke, On ima inicijativu, samo On može spasiti i dati sigurnost u nestalnosti vremena. Stoga Isus poziva: »Budni budite i u svako doba molite!«

Budnost ne podrazumijeva pasivnost već pozorno slušanje, čitanje znakova vremena, pripravu za susret s Gospodinom. Budnost mora postati temeljno držanje našega kršćanskoga života koji neće biti obilježen »srcem koje je otežalo u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama«. Zato je potrebno stvoriti si u svakodnevnoj strci i buci mjesto i atmosferu tišine, sabranosti u kojima ćemo, uronjeni u molitvu i meditaciju moći prepoznati tragove Božje prisutnosti, Njegova dolaska među nas. Neka došašće bude povlašteno vrijeme promišljanja o smislu života koji se sastoji u djelotvornoj ljubavi i solidarnom zalaganju za slabe i ugrožene.

Josip Koprek/ www.glas-koncila.hr


PADAJ S NEBA


Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine!
Vapijahu starog svijeta duše čiste pravedne.


Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila
u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas.     
                                                                                                                                                                                               
Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas
kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.                                  
Svani dane, i noć skrati, sini sunce, i povrati Bogu čast
na visini, svijetu mir na nizini.



JESENJE PREDVEČERJE



U TOJ PRIČI


U toj priči velikih nema, ako i jesu
- veliki su dok bivaju maleni.
U toj priči malih nema - jer sve su
dali od sebe, duše odagnali sjeni.


Pa ipak naracija likovima gori,
pa ipak karakternost im jaka pluta.
Pa ipak istina čistoćom zbori
- u lutanju kojem nitko da zaluta.


Ni jakih nema jer jakosti svoje
od sâma sebe skrivene im bile.
Ni ponosa nema, oholosti koje -


ko strano tijelo nekud bi se krile.
U legende srasli - vječnost bi snile.
Zar dobrote ljudi tek u priči se zbile?



JESEN ŽIVOTA


Kad lisje na stablima mrije, žuti.
Kad ostarjeli ljudi sa štapom hode.
Kad ogoljeli tanani vrbini pruti -
zrcale se zlaćano bistrinom vode.


Jesen života neprimjetno stiže,
priroda diše zôvom mirovanja.
Nešto snu, drugo i smrti je bliže
vrti se u vječnom krugu nestajanja.


Tako od proljeti života - k jeseni  -
koraci nas vode kroz neznane pute.
U zimu ćemo ući i hladni i zdeni


s nevidnjom staze - magle je mute.
Bivamo mi kad nas više i ne biva
ko tajna svemira dušu da nam skriva.


NEKA SNAGA


U meni leži neka snaga,
u meni pribrana neka sila.
Ja je berem sa svakog lica draga,
uzimam je sa svakog bića mila.


Moć neka duh mi samo snaži,
razbor neki u meni cvjeta.
U ljepoti bića ona izvor traži,
kao pčela pelud od cvijeta do cvijeta.


Mile Prpa


PUŽ


 PUŽ


I puž je trom,
i kuću svoju nosi
u sporosti hoda,
u sporosti kreta.


I na tom putu tako,
makar išao na kraj svijeta,
on je uvijek kućnik,
pa i sretnik – vidi se lako.
U svojoj svijesti
– da i Božja kola idu polako.


Mile Prpa


I KROZ MOLITVU IZRAZIMO ZAHVALNOST , JER, PRIJEKO IM JE POTREBAN MIR U DUŠI

Političari zaklanjaju invalide Domovinskoga rata

2009_11_25_hrvi.jpegO obljetnicama stradanja pojedinih mjesta i pripadnika Domovinskog rata brojni političari, državnici i ini javni djelatnici prisjete se tih događaja te budu nazočni na prigodnim komemoracijama. Mnogi među njima stanu u prve redove da ih kamere i novinari zabilježe, a malo tko od njih prepusti prvo mjesto onima koji su ostali invalidi ili su na drugi način dali svoj obol u stvaranju hrvatske neovisnosti. Među tim stradalnicima je i stopostotni ratni vojni invalid Domovinskog rata Marko Klaić koji sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece živi u Vinkovcima.


Opisujući svoje sudioništvo u Domovinskom ratu, Klaić kaže: »Rođen sam u Županji, a moji su roditelji iz Bosanske Posavine. Završio sam za agronoma i prije rata radio sam u Županji. Zasnovao sam obitelj kao i mnogi moji prijatelji i kolege, ne očekujući što će nas sve snaći u životu. Kad je započeo nametnuti agresorski rat, nisam puno razmišljao, nego sam odmah tražio načina kako se uključiti u obranu domovine. Tako sam se 1991. aktivno uključio, a prije toga otišao sam u Zagreb 1990. na obuku u policiju. Tada je bila policijska uprava Županja. Priznanjem Hrvatske prešao sam u pograničnu policiju. Nisam došao kao policajac, jer sam krenuo isključivo iz pobude da sudjelujem u obrani i stvaranju države. Već u samom početku agresije na hrvatski teritorij i hrvatski narod išli smo na granicu prema Srbiji jer vojska tamo nije smjela. Bili smo 150 metara od Lipovca koji je pao. Kako tamo nije smjela vojska, mi smo iz policije išli kao civilni predstavnici. Tako smo krenuli s teškim oružjem dok nije kasnije ustrojena vojna organizacija. Zapravo, može se reći da je u tom trenutku sve krenulo iz policije. Odmah zatim osnovan je Zbor narodne gade (ZNG) pa je već polovinom 1991. krenula vojska«, prisjeća se stopostotni invalid Klaić.

Govoreći o prvim agresorskim napadima, Klaić ističe kako je njega i njegove suborce najviše pogodilo kad su hrvatski policajci izginuli u Borovu Selu. »U ta teška vremena nismo stigli ići na obuku u Zagreb nego smo završavali policijsku školu u Županji. Tada su nam dolazili profesori iz Zagreba i držali predavanja i obuku kako se ne bismo razbježali. Tako smo tu bili kroz 24 sata, dakle preko dana smo učili, a poslije toga ostajali smo spavati u dvoranama i po potrebi se uključivali gdje je trebalo. Imali smo pri policijskoj upravi svoju kuhinju i nije se išlo kući niti k obitelji. Tko je to prihvatio, onda je moralo poštivati i pravila, a svi smo sanjali svoju Hrvatsku i zato smo se javili i odazvali. Sve se radilo u hodu i odgovaralo je potrebama toga vremena. Tako bi načelnik napravio popis za sljedeći dan jer se nije znalo kamo će tko ići, od Vukovara, Mirkovaca, Bogdanovaca, Lipovca. Popis se radio uvijek dan ranije. Ja sam stradao po povratku s graničnog prijelaza kad sam se vraćao iz Orašja 15. listopada 1992. Išao sam se doma okupati, kiša je padala i kolega je brže vozio i jedini sam ja nastradao. Imao sam automatsku pušku na sebi i nabio sam se na cijev u autu. Prevrnuo se auto i pukla mi je kralježnica.


Kad danas gledam s odmakom, pogađa me kad se sjetim kako su dečki ginuli. Žalosno je što ti dečki nisu vrednovani u onom smislu kako su to zaslužili. Danas se hrvatska politika otuđila od naroda, od onoga što je učinjeno u Domovinskom ratu. Mnoge su stvari danas ispolitizirane, a ono temeljno - žrtva je zaboravljena. Išao sam u Vukovar na komemoraciju svake godine s drugim invalidima i braniteljima. Tamo nas često svi zaklone da se mi invalidi ne vidimo, a političari stanu u prvi red pred kameru. U kritično vrijeme mnogi su među njima kalkulirali, a danas su u prvim redovima. Izuzeci su oni političari koji su osjetili Domovinski rat ili kojima je netko nastradao, a oni koji su pobjegli uvijek će se prepoznati. Tada su mnogi pobjegli iz Slavonije te iz Zagreba 'provodili neke svoje ideje' i zapovijedali. A danas je sva ljaga pala na istinske heroje. Branimir Glavaš je za mene heroj, jer sam bio uz njega i to znadem. On je bio rijedak političar koji je ulijevao snagu, hrabrost, sigurnost i slogu u hrvatski narod. Uvijek je govorio da je najvažnija sloga. Zasluga je najveća Glavašu što Osijek nije pao.


Taj rat nitko nije želio, on nam je nametnut. Borili smo se za svoja ognjišta. Za Županju je bio zaslužan Ivan Zovak, Tomislav Merčep za Vukovar. To su ljudi koji su hrabrili, bili uz narod, dali sve od sebe za obranu hrvatskoga naroda. Nažalost, ti ljudi stalno se danas drže pod povećalom pa je tako osnovan i politički sud u Hagu.«


Hrvatska je za neke zemlje neželjeno dijete


»Jasno je da su nas, Hrvatsku, Europa i svijet prihvatili kao neželjeno dijete. Dočim su oni udarili embargo na uvoz oružja u Hrvatsku, već se tada znao stav mnogih europskih zemalja. Tu se ne smije zaboraviti povijest i poraće Drugoga svjetskog rata za čije zločine nitko nikad nije odgovarao, a to se samo politički ponavljalo u Domovinskom ratu. One države koje su bile kroz povijest nasuprot Hrvata, od Drugog svjetskog rata preko Bleiburga, za njih je Hrvatska bila neželjeno dijete. Zato i danas sve treba prije odvagnuti što dolazi od takve politike.


Ne slažem se da danas generalima treba uzimati činove. Ako je netko nešto zaslužio u jednom trenutku života, to mu se ne može oduzeti. Ukoliko je netko nešto počinio u civilu, onda je to drugo i spada u drugi segment i ne treba ga povezivati s braniteljima i Domovinskim ratom. Sve mi se više čini da je i naše državno odvjetništvo pod utjecajem politike. Znade se tko bira te odvjetnike. Ako ga netko izabere, on ima i utjecaj na njega. Kad se politika miješa u pravosuđe, onda se gubi povjerenje. Ako političari biraju ustavne suce i državnog odvjetnika, onda oni njima odgovaraju. Zato smatram za generale da su to politički montirani procesi poput onoga što su Hrvati proživljavali na čelu s Alojzijem Stepincem.


Nažalost, kod nas uspijevaju oni koji ne vole Hrvatsku. Što se tiče politike, naš narod je polupismen. Kad su izbori, napravi se dobra kampanja i dijele sendviči, a to je za mnoge dobro, a da se na drugoj strani istodobno sve ostalo zaboravi. Iz toga proizlazi on uzrečica: Hrvati brzo zaboravljaju. Vjera kaže da treba opraštati, i s time se slažem, ali naš narod oprašta i brzo zaboravlja.«


Lažna uvjeravanja političara i medija


»Zato je važno objektivno informiranje hrvatskoga naroda, od kojeg mi se čini da smo ponekad vrlo daleko. Novinari često forsiraju određene ljude i njihove ideje, pa i HTV, zavedu narod, pogotovo onoga tko ne osjeća i ne poznaje stvarnost. Često se ljude uvjerava kako se dobro živi, a mnogi ne živi dobro. Kad se usporedi s drugima - to je jako loše. Tako danas ispada kako su naši političari zaslužni za sve, a dobili su Hrvatsku na pladnju od branitelja. Mnogi političari skrenuli su sve za svoja osobna stjecanja koristi kako bi se neke skupine i individualci obogatili. Zar nije tužno da se predsjednik Vlade povuče kad je najteže hrvatskom narodu? Dovezao nas do kanala i uzeo suvozača bez vozačke i vozi dalje. Ima tu hrvatski narod koji će gurati do prve benzinske. Nažalost, narod nema potpune informacije jer mu se često servira ono što se želi prikazati, a ne realna slika.«


Stopostotni invalid Domovinskog rata Klaić, osvrćući se na ono protiv čega su se branitelji borili, protiv čega su bili branitelji, kaže da je to u prvom redu - jugoslavenski i srpski fašizam. »Komunistički ostaci i danas imaju uporište u društvu, pa i veliku moć. Zar je shvatljivo da hrvatski časnici budu oni koji su još 1993. i 1994. bili u jugovojsci pa je tek tada napustili i došli u Hrvatsku? Zanimljivo je da od onih koji su u Hrvatsku vojsku došli iz JNA nitko nije završio u Hagu. Njima je bila profesija biti vojnik i neki su iskoristili trenutke da bi što bolje napredovali, došli su proračunati. A na drugoj strani sva krivnja pala je opet na domoljube.


Isto tako tužno je kad netko danas spominje kako su se partizani borili za Hrvatsku - pa što je nisu imali? To nije dobronamjerno tko to kaže. Možda su se neki borili, ali većina se borila za Jugoslaviju koja je bila zločinačka tvorevina. Pa svi smo učili u školi da su se partizani borili za Jugoslaviju. Kako su se već izborili, a zašto smo to onda krvavo platili 1990. i 1991? Jedino je Crkva bila uvijek uz svoj narod i bila je baza domoljublja. Povijest ne oprašta, pogotovo ona koja nije falsificirana.«


Komentirajući današnje braniteljske udruge, Klaić ističe da je problem u njihovu broju, jer najlakše je postupati po onoj poznatoj: zavadi pa vladaj! Lakše je manipulirati s deset nego s petsto ljudi.


O svom stanju i pogledu na život Klaić ističe da mu vjera puno znači, pogotovo u najtežim trenucima kad teško nalazi izlaz. »Čovjek mora imati vjeru da bi se mogao nositi sa svim teškoćama, jer u suprotnom sve to postane besmisleno. To su ti trenuci kad moraš imati vjeru i pouzdanje da će te Bog sačuvati jer je na strani pravednika. Vjera znači puno pogotovo ako se čovjek obnavlja duhovno, a ako se ne obnavlja, onda se teško može nositi sa životnim problemima ili zaluta na krivi put. Kad čovjek posustane, mora naći unutarnju snagu. Ako to ne obnovi, čovjek je slab, gubi se.


U tjeskobnim situacijama mora mu pomoći obitelj koja je prva i temelj svega, cijelog društva. Ako je obitelj zdrava, i društvo je zdravo. Mnogi danas trče da bi ostvarili neku materijalnu dobit, a onda zaborave obitelj i djeca su im često prepuštena sami sebi. Narod se više okrenuo materijalnim stvarima, a duhovnim manje, i ona se zanemaruju. Po sebi gledam, bilo je kriza u životu i često krize nastupaju zbog bolesti.


Kad je najteže, pogotovo nedjeljom, odem na misu. Ako ne mogu otići, pratim misu na televiziji. U vjeri tražim smisao, pogotovo u velikim teškoćama i kušnjama. Svećenici su nas hrabrili i zaslužniji su od političara. Mnogi su išli s krunicom oko vrata na kojoj je bio križ.


Prvi branitelj iz mog kruga koji je poginuo bio je Mladen Čatić. Taj dečko imao je 19 godina. Bio je mlad. On je došao kad je policija formirana u specijalne postrojbe i odmah je pristupio obrani. Rekao je: 'Nisam došao u policiju kažnjavati ljude.' Svi dragovoljci došli su radi Hrvatske, a oni stari policajci i vojnici gradili su karijeru. Ti ljudi koji su se borili za Hrvatsku traže samo poštovanje, da se poštuje dostojanstvo i ono za što se borio. Nije dovoljno da se ode polagati vijence. Hrvatskoj televiziji draži je političar da ga snimi i ona forsira više politiku. U toj politici su isti ljudi dvadeset godina i oni vode državu, a za njih je uvijek netko drugi kriv. Tako i predsjednik države čini i ne prihvaća realnost. Pa on je na čelu i postavlja se pitanje zašto je tu. Treba biti samokritičan i priznati svoje pogreške, a onda se tek može ići naprijed.


S pouzdanjem u Boga i zaštitnicu Majku Božju, čiji sam kip nabavio po dolasku iz toplica i kojoj sam zavjetovao napraviti malu kapelicu, optimistično gledam budućnost svoga naroda.«

 
Objavio: www.glas-koncila.hr 

PTIČICA VRABAC


MLADA PTICA


Mlada ptica u letu
iznad morskog žala –
grakne.


U duplji neka stara ptica
sahne!


Puni krila vjetrom
mlada ptica –
u letenja daru.


U duplji sad je tiho.
- Mlada ptica ne hrani
pticu staru.


Mile Prpa


_____________



Pjeva li s pticama i svjetlost sunčanog neba?
Leti li s pticama i drveće u kojem se gnijezde?
Umire li s pticama i vjetar koji im mrsi perje?

Autor Kesten





O , MORU - MOJOJ VJEČNOJ LJUBAVI




NE DIRAJ MOJE MORE


Ne diraj moje more dok sniva
Svoj tihani sanak u dubini.
Ne diraj mu tajne što ih skriva
U njedrima dubno, u modrini.


Spavaj, spavaj moje plavo more !
Ni bonaca, ni sićani vali
Nit' znaju nit' smiju da zbore
što su morski snovi dosanjali !


 Mile Prpa
___________________


 O MORE 


Da prodrem, o more, u utrobe tvoje
I prsakom svjetla razbijem im tmine !?
Da raskriliš tajne podmorja svoje
-  eonima što si skrilo u dubine.


O more, ne daj se nikom pa ni meni.
Vječna tmina dubno neka tobom vlada.
Samo huči i valovljem se pjeni
- znak da Neptun, bog mora, arije sklada.


Mile Prpa
___________________


JA VOLIM MORE


Ja volim more, a more voli mene.
Ta je ljubav rapsodija ideala.
Oseke, plime – nepredvidiva vala.
Ko stampedo strasti zaljubljene žene.


A more me pita, a more me zove,
a more me prska, a more me kvasi.
I solikom sitnom lice mi krasi.
U samotnu hodu od krme do prove.


Mile Prpa
___________


OTVORI MORE


Otvori more utrobe bajne,
raster tmina nek u tebi gasne !
Otvori njedra nek te svjetlo sasne,
nek prodre u tvoje odaje tajne !


Otvori more utrobe krasne,
te hridi neka blješte sjajne !
Rascvalu boju raskoši koraljne,
pokaži more te te ljepote jasne.


Razotkri more i brodove stare,
olujne vode i neznane plove !
Razotkri more i sve potonule bove.
Stara sidra i mrtve mornare !


Otvori se more na moje zove,
otvori se more - moli te Mare.


Mile Prpa




UZORANO POLJE


KAD ORAO SAM


Kad orao sam volima,
krepku zemlju 'rao plugom.
Tad sijao sam u bolima,
da bi urod sjao dugom.


I tad davao sam drugom
ono što ruka ne krije.
Ono što se krijepi tugom
u zemlju dublje se sije.


Tek svud orao sam, 'rao
i plodove sad to nosi.
Kad brao i za vas sam brao
– urod da i drugi kosi.


Mile Prpa


SJEĆANJE NA ŽRTVE VUKOVARA I ŠKABRNJE 18.11.1991- 18.11.2009


Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? 

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. 


A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. 


Grad - to ste vi. 

Siniša Glavašević





Spomen obilježje na Ovčari

JEDAN NAROD IMA


Jedan narod ima
mrtve gradove.


Jedan narod ima
razorene crkve.


Jedan narod ima
spaljena sela.


Jedan narod ima
silovane djevojčice.


Jedan narod ima
zemlju posutu kostima.


Svi to gledaju
i ne zavide
što sve taj narod ima.


Jer ne znaju 
da taj narod ima sebe.


Jer ne znaju
da s tim narodom je
-razapet i Bog. 


Mile Prpa



...Ovud čelik je orao zemlju, 
Ovdje u vatri su stajali divi
Danas što ispod humaka drijemlju.
Oni su mrtvi - al' priđite bliže;
Vidite tračak taj bljedi i fini;
Čudo to svijetlo, što s groba se diže;
To ideali su besmrtni njini.

Vidjeli ste ih - Te turobne humke;
Rake heroja,
Što mrijeti su znali.
Pođite sada, al pođite šutke!
Znajte da oni i za vas su pali ..

Fran
Mažuranić ml.






Bojovnikov epitaf

Nemoj me nikada zanijekati brate
Niti se stidjeti ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!



Ante Nadomir Tadić Šutra



NAŠ BARJAK


Zastava pakla sad Hrvatskom gazi
stijeg smrti svud gradove mrvi.
Prasak na prasak u prah srazi
-stoljeća znoja, suza i krvi.


Zastava pakla sije tminu,
ples vampira već pobjedu slavi.
Ali usred noći ljepotom sinu-
Naš barjak; crven, bijel, plavi.


Galebovi bijeli pod njim se jate,
Sokolovi mladi klikću, žarom gore.
Jastrebovi lete, za bitkom pate,
orlovi u boju već se bore.


Diže se barjak djedovinom dragom,
naš ponos, naš danak u krvi.
Diže se gordo novom snagom.
Vitezovi hrabri nosili ga prvi !


Mile Prpa



Vukovar



Jedan grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete

jer sjeća se
veselih sunčanih dana
prepunih trgova ljudi
dječjeg smijeha i galama

ali sjeća se najviše
srušenih domova od granata
posljednjih ispraćaja suza i boli
prokletstva strašnog rata

i pamtit će zauvijek dan
kada razoren do temelja je bio
okupan krvlju suzama i ponosom
slobodu svoju i Hrvatsku je snio

Vukovar danas ponosan i plače
kroz suze djeca i žena
za branitelje sve koji su pali
za sve one kojih nema

Vukovar danas ponosan plače
suze i bol ne odnosi rijeka
mnogo je tanjura postavljenih na stolu
ali nema onih koje tanjur čeka

Vukovar grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete



Šabrnja
Spomen obilježje žrtvama Škabrnje

Pater Luka Rađa: «Svaka svijeća jedna sjena, jedna duša koje nema. Jedno dijete, jedna žena, starac, borac koji ih nema. Ostale su uspomene, sadašnje i prošlo vrijeme. Ostala je rana ljuta, da se sjetiš teškog puta. Ostala je suza slana, mladost naša pokopana. Ostalo je mnogo toga, nikad ne izrečenoga.

– Za naš Vukovar i Škabrnju !


Da se oprosti ali nikad ne zaboravi»
______________
slika


Počivali u miru Božjem !