Branitelji očekuju promjenu Ustava

ZAGREB, 6. srpnja 2011.(Hina) - Predstavnici braniteljskih udruga koji su danas s galerije pratili saborsku raspravu, poručili su kako očekuju da će Sabor u petak ipak izmijeniti Ustav RH kako bi se prava branitelja uredila ustavnim zakonom.

"Očekujemo da će do petka doći do promjene i da će svi saborski zastupnici dati svoj doprinos hrvatskim braniteljima", izjavio je novinarima ispred Sabora predsjednik Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine Đuro Glogoški.

Izrazio je žaljenje što je sabornica ponovno iskorištena za političko prepucavanje jer su danas, rekao je, najteži hrvatski ratni vojni invalidi došli čuti stavove i dobiti potporu svih saborskih zastupnika, a ne pojedinih klubova poput HDZ-a.

Predsjednica Udruge "Nezavisni dragovoljci hrvatski” Slavica Hruškar ocijenila je pak da oporbena najava odbijanje glasovanja za Ustavni zakon kreće od Pantovčaka i predsjednika Ive Josipovića, "koji je među prvima javno rekao da za to nema potrebe".

"Mi ne želimo klečati ni pred kim, a isto tako znat ćemo odgovoriti na sve njihove pritiske kad god oni došli na vlast. Stav ljevice, SDP-a i Vesne Pusić, vrlo nam je dobro poznat još od 25. lipnja 1991. godine, kada su napustili sabornicu. Oni misle da smo mi to zaboravili, ali nismo“, poručila je.

Neda Balog, predsjednica Zajednica udovica Domovinskog rata, o raspravi je kazala kako koliko god je očekivana, uvijek rastužuje "jer koliko god se jedna i druga strana trudile kazati da poštuju branitelje, njihova artikulacija i vokabular to ne govore".

I ona je izrazila nadu da će Sabor u petak ipak izmijeniti Ustav.

"Dok se ne izgubi bitka, nije gotovo. Što je u njihovim glavama i stranačkoj stezi, to nažalost nije u suglasju s dobrobiti ove države“, rekla je Balog.

Ne misli da se branitelje koristi u predizborne svrhe, a na upit zašto branitelji ustavne promjene nisu tražili još prije osam godina, odgovorila je: "Mi pričamo, ali nas se ne čuje".

Hina /http://www.braniteljski-portal.hr

KNJIGOZORI MILJENKA STOJIĆA: DOTAKNUH GA PRSTIMA

Prikaz knjige don Ante Bakovića, Batinama do oltara, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2009.

 

Komunističko vrijeme zapamtili smo i po tamnicama. Nije trebalo puno da se tamo dođe. Tamničari su jednostavno tražili svoje žrtve.

Don Anto Baković je po prvi put dopao tamničkih uza u svojoj 22. godini života. Bio je u vojsci. Nakon niza napadaja na Katoličku Crkvu i nadbiskupa Stepinca dozlogrdilo mu je pa je iznio istinu da je Stepinac nevin. Dobro su mu to upamtili. Upravo na dan razvojačenja, kad je već bio u civilnoj odjeći, došli su po njega. I počele su teške četiri godine, silazak u pakao komunističkih mučilišta i gubilišta. Sada na kraju svog životnog puta Baković pun osjećaja opisuje to vrijeme i, po prvi put, muke koje je prije uglavnom držao za sebe. Napravio je to na nagovor drugih, počesto i samih robijaša, da se sve ne zaboravi. I tako je ponovno zaronio u smradnu paklenu paru. 

Opisujući svoje mučeništvo, opisao je i mučeništvo nebrojenih koji su robijali kao i on.

Knjiga je ustvari Bakovićeva mala autobiografija. Nije, naime, opisao bitne podrobnosti svoga života, nego je stavivši u središte svoje prvo tamnovanje progovorio kratko i o onome što je bilo prije toga i o onome što je kasnije došlo. Na taj način ipak imamo koliko toliko cjelovitu sliku o ovom čovjeku koji je zacijelo svojim radom obilježio hrvatsku društvenu i crkvenu povijest XX. stoljeća. »Znali smo mi da je nepopravljiv«, rekli bi njegovi tamničari. Lomili su ga i kad ga nisu uspjeli slomiti u potaji su se ipak nadali da se ne će usuditi uspraviti na noge, dostojanstveno nastaviti kroz život.

»Do kraja«, bila je rečenica koje će se pisac sjećati dok je god živ. Izrekao ju je upravnik tamnice u Nišu. Htjeli su da prizna, potpiše i postane poput njih. Nije htio, a već su ga bili mučili nekoliko dana. Činili su to robijaši poput njega koji su poklekli. Tek je kasnije shvatio što je značila ta rečenica. Probudio se ne znajući gdje je. Saznao je da je u bolnici te kako je tamo dospio. Uglavnom, mučili su ga, mislili su da je mrtav i bio je određen za pokop. U mrtvačnici se jednom od robijaša učinilo da još diše. Usudio se to prenijeti liječniku, a on se usudio postupiti po svojoj savjesti. Bio je spašen. Kad se oporavio, ponovno su ga nastojali vrbovati. Ali on je ostao i dalje dosljedan svojim stavovima.

Pročitavši opis mučenja i opis robijaškog rada čitatelj stječe dojam kako Baković prstima dodiruje pakao i uspijeva se otrgnuti nutarnjim porivima. Ne mrzi, tek mu je žao tih ljudi u službi komunizma milom ili silom. Zbog toga je i mogao izdržati velike tjelesne i duševne muke. Koliko je sve bilo izopačeno neka nam posvjedoči sljedeća slika. Vade šljunak iz mrzle rijeke. Neishranjeni su, slabo obučeni. Dobili su neke gumene čizme. Međutim, kod političkih utamničenika one su šuplje, iako nove, dok koD onih drugih nisu. Uspjeli su otkriti da ih džepnim nožićem, prije nego što im ih dadne, buši jedan od njihovih stražara.

Navedimo da je Baković suđen četiri puta, sveukupno na deset godina i tri mjeseca. Dobro, dakle, zna o čemu govori. Nevin je provodio mladost po Titovim tamnicama. Nije ga spasilo ni to što je jedno vrijeme kao kurir služio partizanskim postrojbama u Goraždu. Oni usluge ne nagrađuju, oni nagrađuju služenje.

Ovo je još jedna teška optužba protiv, hvala Bogu, prohujalog komunističkog vremena. Pisana savjesno, bez bilo kakve mržnje i poriva za osvetom, svjedočit će danas nama, a sutra budućim naraštajima o hrvatskoj borbi za slobodu. Na povjesničarima je i uz njezinu pomoć izreći pravu istinu o tom vremenu. A Bakoviću neka je hvala na ovoj knjizi i na svemu što je učinio unatoč svim progonima. Jer, ne zaboravimo, bili su mu za petama i nakon izlaska iz tamnice.

Miljenko Stojić

Preuzeto s http://hrsvijet.net

NAJAVA EMISIJE NA RADIO MARIJI - VJERA U SJENI POLITIKE

 

U nedjelju 24. srpnja 2011. u 21 sat u sklopu emisije «Vjera u sjeni politike», koju na Radio Mariji vodi Damir Borovčak, obradit će se teme: kažnjavanje branitelja i iseljenika, podvala abolicije, opravdavanje genocida. 

U drugom dijelu emisije slušatelji će se moći uključiti u program i izreći svoja razmišljanja o temi "Jesu li Hrvatsku prije 20 godina branili zločinci?". 

Tema mjeseca je „Beskrajna ponižavanja“. Radio Mariju moguće je slušati u Zagrebu na frekvencijama 96,4 Mhz, 106,8 Mhz; u Splitu na 105,5 Mhz, odnosno u području Virovitice na 88,3 Mhz, a za slušanje preko Interneta dovoljno je slijediti ovu poveznicu. 

Broj telefona za javljanje u emisiju je +385-1-232-77-77, dok je broj telefona uredništva +385-1-232-70-00.

Preuzeto s http://www.hkv.hr

ZAGREB: FOLKLORNA DRUŠTVA ISELJENIH HRVATA NA MEĐUNARODNOJ SMOTRI FOLKLORA

Počinje Međunarodna smotra folklora koja se u Zagrebu održava od 1966. godine i smatra se najuglednijom manifestacijom izvornog folklora. 



Središnji program smotre posvećen je Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, odnosno, folklornim društvima i skupinama iseljenih Hrvata s drugih kontinenata, Hrvatima iz europskih zemalja te Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

Na ovogodišnjoj smotri nastupit će oko 40 folklornih društava iz 23 države iz cijeloga svijeta, a predstavit će različite načine njegovanja i prikazivanja izvornih narodnih običaja te glazbene i plesne baštine iz svih hrvatskih županija te inozemstva.


Preuzeto s http://hrsvijet.net

..........

Kamo sreće  da iseljeni vlastitom voljom i prinudno razasuti diljem svijeta Hrvatice i Hrvati  osim prilike pokaza koraka plesne i glazbene baštine na tlu Domovine konačno steknu  priliku iskazati i svu ljubav spram Domovine , i  na tlu Domovine sudjelujući aktivno kao neizostavni čimbenik u  sukreiranju  legitimno zakonodavnih koraka pri donošenju odlučujućih  odluka u Hrvatskom saboru ne isključivo samo danas, neg,  i u sva buduća vremena  kada je riječ  o sveopćoj dobrobiti jedine i zajedničke nam Domovine; o duši Lijepe Naše, o, jučer, i još uvijek , a nažalost  razasutim kostima  svih (i bez vremenske razlike ) do dana današnjeg palih   za DOM, danas  živućim  i svih  budućih naraštaja.

Drage Hrvatice,  i dragi  Hrvati, Božji blagoslov bdjeo nad svima Vama, ma gdje bili ovog trena !

Interview - ZVONKO BUŠIĆ: SUSTAVNO SE NAMEĆE KRIVNJA HRVATIMA

Intervju s Zvonkom Bušićem objavljen je u Hrvatskom slovu.

Gospodine Bušiću, život ste posvetili borbi za hrvatsku slobodu. Danas ste za veliku većinu Hrvata simbol te hrvatske borbe za slobodu, no za jednu vrlo glasnu manjinu ste ''terorist''. Nedavno je splitski kolumnist i književnik Ante Tomić za vas napisao: ''Morate naći nekakvu laž u koju ćete vjerovati da biste podnijeli narančasti robijaški kombinezon i šest kvadrata ćelije, ali laž koja je držala Zvonka Bušića, smisao kojim je on ispunio besmisao svoga mizernog življenja, gotovo je komično nevjerojatan. Ne viđate zaista svaki dan nekoga tako nesvjesnog sebe i vlastite važnosti kao što je ovaj nesretnik, koji je tri desetljeća čamio u američkom pržunu tvrdo uvjeren kako mu je učinjena nepravda …'' Ono što je za Tomića laž, za vas je očito bio cilj vrijedan svake žrtve. Dugogodišnje robijanje za neki cilj Tomiću je besmisleno, kako međutim vi gledate na svoja tri desetljeća provedena u zatvoru? Čemu vas je zatvor naučio?

Filozofsko je pitanje što je život, što hoćemo, kao ljudi, kao pojedinci i kao pripadnici zajednice. Na moje shvaćanje života i smisla presudno su utjecali grčki filozofi, posebno Platon. Roditelji koji su nas rodili, narod kojem pripadamo, podneblje, biološki i intelektualni potencijal koji posjedujemo, sve nam je to dano. Nismo za to zaslužni niti krivi. E, sada s tim nezasluženim darovima i ograničenjima svaki se misleći pojedinac pita što bi on u životu mogao i trebao postići, što vrijedno za sebe i druge može učiniti? Svi smo smrtnici, to je neupitna istina i neizbježna činjenica koju valja ukalkulirati u svako promišljanje vlastitog života. Stoga je i glavna težnja svakog čovjeka da nadvlada činjenicu vlastite smrtnosti. Po Platonu, to je moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle biološko potomstvo, i kroz slavna djela. Važnost ovog prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda. Što se tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer. Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka, ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način tako prizivamo u život. No djela ima različitih, neka djela koja se dugo pamte ne pamte se po dobru, nego po zlu. Herostrat je zapalio Artemidin hram želeći da na taj način sačuva svoje ime za vječnost. Na neki način uspio je u tome, mi ga se i danas sjećamo, zar ne? Ali je li to uistinu ''preživljavanje'' koje želi većina ljudi? Mislim da nije. Mislim, zapravo uvjeren sam da čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru.  Ali život je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako. Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji se napora, udaraca života, boli, patnje. Međutim, živi li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po meni, pravo pitanje! Osobno smatram da je križ istinski život, da, život je patnja i patnja je život! Koliko god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne prođu kroz kušnje. Kierkegaard ispravno zaključuje da je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom smislu, kolikogod se strašnom činila moja kazna, ja sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao priliku doživjeti i nadživjeti. Plodovi mog teškog životnog puta nemjerljivi su aršinima rutiniranog građanskog života. U zatvoru sam nadvladao svoje slabosti, strahove, pobijedio vlastiti ego, a upravo je ego glavni razlog naših nezadovoljstava. Mi smo ljudi tako slabi, krhki i ranjivi, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu, u usporedbi s drugim živim bićima čovjek je najslabiji i od prirode najneopremljeniji za život, a treba mu i najviše vremena da odraste, dosegne snagu i zrelost. I tada kada smo u naponu snage, umislimo da smo nešto, zaboravimo svoje ranjive početke, a naročito zaboravimo da za neko vrijeme opet od nas neće ostati ništa ako se odreknemo besmrtnosti duše. Zato bi svakom čovjeku dobro došlo da ga život prizemlji i podsjeti ga njegovu ranjivost, i u toj novoj spoznaji samoga sebe da pročisti vlastitu dušu te da u svjetlu tih novih spoznaja ponovo izgradi vlastiti ego jedne druge vrste. Samo oni ljudi koji prođu ovaj proces spremni su sretno i uistinu slobodno živjeti. Da, zahvalan sam sudbini za zatvor.

Niste se osvrnuli na Tomićeve opaske?

Dobro, ne poznajem tog Topića …

Tomića!

Ispričavam se, Tomića. Nisam čitao taj njegov napis, ali rekli su mi neki poznanici da je nešto pisao o meni. Kažete da je književnik, nisam čitao njegove knjige pa tako ne mogu ništa o njemu kao piscu reći. Međutim, poznat mi je taj milje iz kojeg izlaze njegovi uradci. Nevolja je što u našoj društvenoj javnosti ne postoji dijalog, postoje ušančeni tabori koji se prepucavaju bez želje da uistinu diskutiraju. Ja sam, recimo, spreman raspravljati i s tim Tomićem o bilo kojoj temi, ali to u našim medijima izgleda nije moguće. Šteta, ljudi se ne moraju slagati, ali je za uravnotežen društveni život zajednice nužno da predstavnici različitih mišljenja slobodno i neometano raspravljaju, zastupaju svoje stavove, ali i razmotre protuargumente. No to nije problem samo našeg društva, nego i širi, globalni problem …Kad taj Tomić iznosi svoje mišljenje kao konačnu istinu, to je pretenciozno. Svi ljudi na svijetu su subjektivni,. Nitko nema objektivan uvid. Mi smrtnici možemo se jedino kroz ljudski dijalog i toleranciju primaknuti objektivnoj istini, ali nikada je nećemo dosegnuti. Problem je današnjeg svijeta što moćnici svoju subjektivnu istinu nameću svijetu kao objektivnu snagom oružja i novca. Zaboravili smo sokratovski dijalog. Doduše, i ja skoro zaboravih da su i Sokrata na kraju osudili na smrt. Oni koji imaju moć očito su uvijek zazirali od dijaloga. I da me ne biste krivo shvatili, ne smatram ja tog Tomića, iz Prološca je, je li, nikakvim moćnikom, ali da služi moćnicima, odnosno njihovoj ekspozituri u Hrvatskoj, to je vjerojatno točno.

Gospodine Bušiću, s vama je u otmici aviona sudjelovala vaša supruga Julie i ostala vam je odana tijekom svih ovih godina. Koliko vam je ona, ako mi je dopušteno takvo pitanje, pomogla da preživite sve nedaće i stradanja?

Neizmjerno! Julie je mom životu dala dimenziju bez koje bi on možda bio sveden samo na borbu za politički ideal. Veliki su na nju vršeni pritisci da se distancira od mene, ali Julie je jaka žena, jaka osobnost. Sudac Brumen bio je sklon Julie, volio ju je kao kćer, smatrao je da je ona na neki način pod mojom kontrolom, rekao joj je čak da on misli kako bi ona, kada bih joj ja to naredio, pucala u nedužne ljude. Kad mi je to pričala, priupitao sam je u šali bi li to uistinu učinila, na što mi je odgovorila da je nemoguće da ja takvo što tražim od nje, jer to onda ne bih bio ja, ne bih bio čovjek kojeg je zavoljela. I bila je potpuno u pravu. Sve što sam poduzimao u svom životu bilo je planirano tako da se rizik za druge svede na minimum. Zato sam i oteo avion koristeći lažno oružje i blef. Znao sam da stvari uvijek zbog sitnice mogu krenuti u krivom smjeru, stoga sam odlučio eliminirati svaku mogućnost da dođe do krvoprolića. Na žalost, tragedija se dogodila, da tako kažem, na sporednom kolosijeku cijele akcije. Eksplodirala je bomba za koju sam dao detaljne upute i koja, da nije bilo grube grješke u postupanju policije, nikako nije mogla ugroziti ničiji život. I danas o tome često razmišljam i čini mi se da u cijelom tom slučaju postoji nekoliko nejasnoća koje bi se mogle shvatiti i kao indicije da se sve to i nije baš sasvim slučajno dogodilo. No, s druge strane čovjek mora posjedovati nešto što se zove moralna hrabrost ukoliko se upušta u opasne pothvate. Da bi posjedovao moralnu hrabrost, čovjek mora vjerovati u svoj ideal, mora biti vjernik, inače neće biti u stanju preuzeti odgovornost za sebe i za druge. Nema u meni nikakva fanatizma ni brutalnosti, ali držim da ima čvrste vjere i moralne hrabrosti. Nastojao sam uvijek čuvati one oko sebe, zato je otmica i bila vrlo kontrolirana akcija, znao sam da se putnicima ne može ništa opasno dogoditi, a moji suborci su bili upoznati s rizikom koji preuzimaju, ali su, kao i ja, čvrsto vjerovali da je cilj koji želimo postići vrijedan tog rizika. Što se mene osobno tiče, za svoje ideale sam bio tada kao i danas spreman dati život. Uostalom, časna smrt te i vodi u život.

Međutim, što se vašeg pitanja tiče, moram dodati i da mi sudbina nije bila sklona i podarila mi Julie, ja bih svejedno izdržao sve kušnje. Nikada nisam posumnjao u svoje ideale iako sam uvijek bio otvoren novim spoznajama. I kada bih bio potpuno sam, opet ne bih posumnjao jer sam svjestan one Kranjčevićeve: Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.

Recite mi kako je uopće došlo do toga da ste napustili studij i emigrirali u Austriju?

Emigrirao sam 10. lipnja 1967. nakon Deklaracije. Bio sam tada dosta aktivan u studentskom životu, skupljao sam potpise podrške Deklaraciji među studentima. Postojale su neke naznake da bih mogao biti uhićen, da budem iskren nije mi se trunulo u komunističkim zatvorima bezveze. Već tada sam znao da  ako jednom i zaglavim u zatvoru, da ne želim da to bude bez da sam išta konkretno napravio. U Beču sam se odmah uključio u rad hrvatske političke emigracije.  Bilo je to burno revolucionarno vrijeme, živjeli smo punim plućima. Tada sam upoznao i Julie. Drugovao sam dosta s Benjaminom Tolićem, zajedno smo planirali ići u Ameriku, tamo djelovati.

Kako ste živjeli one godine prije otmice, što vas je nagnalo na taj čin?

Napeto sam živio tih godina, vrlo napeto. Bio sam u duševnom i umnom stanju paranoje. Udba nas je pratila i progonila kao zvijeri. Dosta je ljudi bilo ubijeno, Ševo, Josip Senić …Za Senićevu smrt saznao sam u vlaku iz novina, a putovao sam upravo na sastanka s njim. Počeo sam shvaćati da ni ja neću još dugo ako nešto ne poduzmem. S druge strane Udba je stalno u emigrantske krugove ubacivala razne glasine i dezinformacije proglašavajući ljude doušnicima i slično. U jednom trenutku takve su glasine počeli širiti i o meni. Jednostavno, znao sam da nešto moram poduzeti kako bih skrenuo pozornost svijeta na hrvatsko pitanje. Znao sam isto tako da ako to ne učinim uskoro, možda neću moći učiniti više nikada jer će me ubiti ili onemogućiti na drugi način.

Nakon 40-tak burnih i teških godina još se niste umorili, ovih dana objavili ste skupa s još sedam uglednih ljudi različitih profila Proglas  za Dan državnosti. U tom Proglasu pozivate Hrvate na okupljanje oko tzv. treće opcije oko Glavnog stožera kojemu ste vi na čelu. Zanimljivo je da ste na politički angažman uspjeli pridobiti ljude koji su i dosada jasno iznosili svoje stavove, ali se nisu željeli aktivno uključiti u politička zbivanja, primjerice Marka Perkovića Thompsona i poznatog znanstvenika Pavunu, a tu su i političari iz različitih grupacija, povjesničar Josip Jurčević iz Hrasta, general Sačić, vođa stranke ABH, demokršćanin Goran Dodig i drugi. Što vas je ponukalo na takvu političku akciju i kako vidite političku situaciju u Hrvatskoj danas?

Vladajuće strukture u zadnjih deset godina suodgovorne su za ovakvo stanje, gospodarsko i političko. Svi predstavnici političke elite toga moraju biti svjesni, suodgovorni su za ponižavanje i progon branitelja, urušavanje suvereniteta, prodaju nacionalnog blaga, podijeljenost u narodu, apatiju, maćehinski odnos prema dijaspori i Hrvatima u Bosni i Hercegovini … Sustavno se nameće krivnja Hrvatima zato što su se obranili od agresije, tako se ubija duh u hrvatskom čovjeku i narodu. Ovo što smo poduzeli tek je povjetarac, koji će se, vjerujem, pretvoriti u buru koja će rastjerati ovu zagušljivu jugovinu i raspaliti plamen, onaj legendarni hrvatski plamen u srcima i dušama Hrvata. No prede nama je još puno posla!

Za kraj, gospodine Bušiću, recite mi smatrate li se vi sretnim čovjekom?

Tim pitanjem kao da nas vraćate na početak našeg razgovora. Odmah da odgovorim, da, smatram se sretnim čovjekom. Kao što već rekoh, zahvalan sam Bogu i sudbini za sve što sam doživio i preživio. U životu su me vodile dvije snažne strasti: želja za slobodom, a kako sam rođen kao Hrvat, onda je to hrvatska sloboda, te želja za spoznajom. Uz to sam po naravi nemiran, pustolovan duh, Hrvatska mi je zapravo dobro došla, ona mi je pružila dostojan razlog za borbu i životnu pustolovinu. To je kao da se netko, po prirodi predodređen za alpinista, rodi u podnožju Himalaja! Onu drugu, kontemplativnu stranu svoga bića zadovoljavao sam čitanjem i razmišljanjem. Mnoge sam istine našao u knjigama, ali one ne bi vrijedile ništa da ih vlastitim životom nisam iskušao, potvrdio. Goethe na jednom mjestu kaže kako, da bismo sebe našli u vječnome, naše osobno, naš ego mora nestati. Sebe dati jedini je istinski užitak. Ja sam se davao životu, nisam se žalio, a život mi je bio sklon, nije me štedio! Thomas Robertson u knjizi ''Human Ecology'' (1947.), koju sam prvi put čitao u zatvoru, upozorava na središnju tajnu i paradoks ljudskog života. Ta tajna i paradoks ljudskog života je u tome da je najnesebičniji onaj pojedinac koji najrevnije traži vlastito spasenje. Ako ga nađe, on postaje integriran, svjestan i nesebičan, sposoban uživati u davanju. I svakako, to podrazumijeva vjeru, nema spasenja bez vjere. Ja sam duboko uvjeren da ni mrav u brazilskoj džungli ne krene lijevo ili desno bez Božjeg znanja.   

Preuzeto s http://hrsvijet.net