KOSTI SMIRAJ TRAŽE - film o traženju istine

Vratiti dostojanstvo žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća bio je prvi cilj osnivanja Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg.

 Ovih dana završen je dokumentarni film koji govori o radu ovog Povjerenstva, kao i o Vicepostulaturi postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« koja je idejni začetnik ovakvih povjerenstava po našim općinama.


 Film je to i o dijelu naše prošlosti o kojoj se nije smjelo pola stoljeća govoriti.

Tek jedan brecaj zvona, s početka dokumentarnog filma o radu Povjerenstva, kazuje da ni zvona s ranjenih širokobrijeških zvonika nisu zvonila u veljači 1945. Titovi zločinci pobili su sve fratre na Širokom Brijegu, a vjernicima zabranili svaki pristup crkvi, samostanu i mjestu zločina kod skloništa. Na svakom mjestu gdje su ostavljali svoj krvavi potpis sijali su strah, a svaka riječ o njihovim zločinima bila je kažnjavana. I tako na oko 150 otkrivenih grobišta na području Širokog Brijega.


 A koliko ih ima nepoznatih!

U filmu govore svjedoci komunističkih ubojstava, sudionici Križnog puta, stručnjaci za sudsku medicinu, patologiju i arheologiju, te ljudi koji su se iz ljubavi prema istini i poštovanju prema žrtvama uključili u rad ovog Povjerenstva.

Odličnom kombinacijom arhivskih fotografija i igranih scena u crno-bijeloj tehnici autori su uspjeli približiti stradanje hercegovačkih franjevaca i hrvatskog puka. Nižu se potresne scene iskapanja, molitve nad njihovim iskopanim kostima, izjave rodbine pobijenih. Ali poslije svega ostaje ljubav prema žrtvama i oprost prema zločincima. Bog je onaj koji sudi, a puk ovoga kraja među prvima je pokazao poštovanje prema svim žrtvama dostojanstvenim pokopom 29. srpnja ove godine i sv. misom za sve žrtve Drugog svjetskog rata, bez obzira kojoj su vojsci pripadali.

Dokumentarac su posebno obogatile igrane scene koje dočaravaju križeve koje je prošao ovaj narod. Žene su čekale svoje sinove i muževe, čekale glas i tražili grobove da imaju gdje upaliti svijeću i pomoliti se za pokoj njihovih duša.

Autor scenarija je Velimir Mabić, snimatelji su Marko Mandić, Tomislav Bubalo i Antonio Ćorić, a montažu potpisuju Marko Mandić i Jasminka Ljubić. U igranim scenama glumi Ana-Marija Prskalo.

Kao producenti filma potpisani su Pero Kožul i fra Miljenko Stojić, a StudioM je uradio filmske usluge u ovom projektu.

Film Kosti smiraj traže vrijedi pogledati i barem na taj način odati svoje poštovanje prema svim žrtvama.

Gojko Jelić / Pobijeni.info  

Preuzeto s www.hrsvijet.net

.........

Kosti smiraj traže 

zadrhtim na pomisao 

stravičnog čina 

davne 1945 

kad ostale su kosti razbacane

diljem domovine

krik i gorčina žena u crnini

zanijemjelih od bola 

neoplakane i nepronađene 

očeve, muževe i sinove

 
otrgnuše ih krvnici 

s ognjišta djedovine

razvaljena vrata crkava

pogažene hostije 

krvave stube 

razdvojena lubanja od tijela

zamućene rijeke krvi

tjelesa poput balvana plutaju 

sve su to vidjela djeca 

za nevine žrtve 

svaki upaljeni plamen

gasili su krvi 

nisu dali ni sveti spomen

jame su zatrpali strahom

i nespokoj ostavili zrakom 

vape duše 

kosti smiraj traže 

A.M.

........

                           KALEŽ NOVOG ŽIVOTA

                                   BALADA O POBIJENIM SVEĆENICIMA

  (Šezdeset šestorici pobijenih svećenika u Hercegovini)

(Posvećeno vama - koji ste se obukli u oružje što vam ga daje Bog, da mognete izdržati đavolske udarce, jer se ne borimo protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv Vlasti, Poglavarstva i Vrhovništva ovoga mračnoga svijeta! )  - Sv, Pavao, Efežanima 6.11-13 I vi ste pod tim udarcima pali da bi vaša krv postala sjeme novog života.

1.

Da, palo nas je, palo - šezdeset i šest,
to zna Herceg-Bosna i Hrvatska nam sva.
Sad to zna i Sveti Otac i sav svijet.
I Pakao i Raj – zna za nedjela ta!

2.

A Bog to znao i prije svih eona,
I Krist to znao,  pa siđe da zgazi zlo.
Znao to i Otac laži, taj Sotona
 -krvlju nevinih kako natapa nam  tlo.

3.

Mi, braća u krvi, mi, žrtve za Krista,
i u nebeskoj bjelini duša nam tih.
I molitva naša svjetlošću sad blista,
za krvnike kad sričemo oprosta stih.

4.

Mi, braća u krvi, mi, žrtve za Krista,
stojimo pred Bogom, stojimo pred njim.
Sjeme ljubavi nove, krvca nam čista 
-u narodu da nikne, u ljudima svim.

5.

Mi umrli jesmo, mržnje ubilo nas zlo.
Mržnje na Krista i svetost mu riječi.
Ali tko za njeg umre, to plodno je tlo
 -da život mu novi nebesima ječi.   

6.

Golgota naša, i u narodu nam svom,
pratilja nam bila kroz života tijek.
Trpnja je svjetlost na putu vječnosti 
tom,aureol' mučeništva - za sav vijek.

7.

Krv pravednika vatra je, vatra živa,
i krv nevinih oltar je , oltar novi!
I pred životom vječnim, gle, smrt se skriva
i krikom svojim petama vjetar lovi.

8.

Pjevaj, dušo mučenika, pjesmu ovu!
Pjevajte je, i vi, anđeli nebeski! 
Otvorite se, vrata Raja, našem zovu,
sad stižu sveci novi za život vjerski.

 Mile Prpa

U Zagrebu, 21. studenoga 2011. g

MIRA DONADINI:"BOLESNIČKO HODOČAŠĆE LJUBAVI"

Dobro kao neizmjernost,

beskrajnoga sjaja,

protuteža svemu što nadire

nasilno i prisilno,

bez politika, ideologija, filozofija;

crnih, bijelih i žutih cijeloga svijeta,

koje ostaje, zadržava se i oplođuje

uz male i neznatne,

bolesne i zavisne o pogledu i pokretu

koje obećava bez riječi

djelima se glasa,

koje ne viče, sklanja se i čeka.

Dobro

tiho, sabrano pod Gospinom špiljom

u miru, milost primajući,

nadu hraneći na izvoru Gave,

rijeke što na riječ Njenu

pod prstima Bernardice poteče,

cijelom svijetu srca čisteći.

U Špilji,

uz obraze Gospe Lurdske,

među ruke joj sklopljene

utisnuh sve vas moje drage,

s molitvama što

mi na odlasku predadoste

i bolima koje vas muče

u kući i domovima

na ulicama, po trgovima.

Zagledana,

u vjeri znam da sve nas čuje,

osjećam - čudo me mijenja,

Gospa me Lurdska hrabri i jača,

na nutarnji hod me sprema,

snagu mi daje da se nosim.

U vodi milosnoj, misli očišćene,

sa svima vama u srcu,

kip Njezin zagrlivši

zavapih: Gospe moja Lurdska...

i suze me obliše,

voda ih milošću ispra.

I ništa ne bi bile riječi izgovorene,

da srce nije jezikom svojim progovorilo

i Gospe ga razumjela.

Marijanska procesija

Bilo je to Bolesničko hodočašće u Lurd u organizaciji Akademske crkve Sv. Filipa Nerija iz Splita.

Za mene je to bilo i ostaje Bolesničko hodočašće ljubavi, jer ljubav je uvjet da se nešto tako veličanstveno organizira i dogodi.

Kruna događanja su hendikepirane osobe i osobe s posebnim potrebama, njihovi roditelji i pravo čudo od volontera. Moja draga prijateljica je lijepo rekla da su bolesnici u Lurdumali kraljevi. Sad znam da je to istina.

Kroz život i praksu susretala sam se s problemima hendikepiranih osoba kao i onih s posebnim potrebama. Još nosim sjećanja mnogih roditelja koji su zabrinuti navraćali pitati što će biti s njihovim bolesnim djetetom, kad njih ne bude, tko će im pružiti sve ono što su im dotad oni osiguravali i osobito iskazivali strah od mogućeg smještaja u neku od postojećih institucija. Međutim, što je teže, tim su oni jače vezani uz svoje bolesno dijete. To je njihov slatki križ.

Dolazak pred Gospu Lurdsku je poput Božje nagrade za hrabrost biti roditelj takvog djeteta, ne plakati, prihvatiti ga kao svoje zlato i voljeti ga do boli. To okruženje, natopljeno ljubavlju i nježnošću, brigom i strpljenjem ne može ne dotaknuti dušu hodočasnika.

O volonterima po svijetu, pa i kod nas čuje se, piše, ali o volonterima Akademske Crkve Sv. Filipa Nerija nisam čula ni pročitala, osim na njihovoj Web stranici. Ovo što sam doživjela je zadivljujuće: takva organizacija, jedinstvo, povezanost, toliko dobre volje i ljubavi i raspoloživosti za svaki posao i zadatak, za svakog bolesnika. Njih pedesetak bili su na raspolaganju od polaska do povratka, u svemu i u svako vrijeme.

Pjesma je izmjenjivala molitvu.

Ne pamtim sva imena ali to i nije toliko važno. Svi su ostali duboko u mom srcu.

Naša, da, naša mala Ana je bila radost svih, slikavala nas, grlila braću i prijatelje, premještala se iz zagrljaja u zagrljaj. Ana, dijete s posebnim potrebama, a njena majka volonterka, u pomoći i na raspolaganju potrebitima.

Svako dijete je pokazalo što zna, što može, a mi smo ih nagrađivali pljeskom koji ih je podizao, hrabrio i radovao. Svakome je u nekom milosnom trenutku dobra Majka iz lurdske špilje preko nekoga od prisutnih pružila svoju blagu ruku. Na osobito dirljiv način bilo je to u susretima ljupkog osmogodišnjeg dječaka (boluje od autizma) Ivana i s. Mirje. Opet i samo – ljubav ima ključ za sva vrata!

Prije uranjanja u milosnu vodu pomagala mi je jedna volonterka iz Splita. Kad sam je pitala što i gdje radi, odgovorila mi je da je majka četvero djece. Ima li ljepšega odgovora? To je zvanje, posao, očekivanje.

Po kiši u trokolici me vozi jedan mladić, pozovem ga i ponudim mu kabanicu, ali on zahvaljuje, ne treba mu. Uto mu priđe mlada djevojka i ona uhvati pola ručke od trokolice i pridruži mu se. U podignutoj ruci on drži trošni, pokidani ženski kišobrančić. Kažem i njoj, da uzme kabanicu za prijatelja, a ona mi tiho šapne: To je moj suprug. Onda je on zagrli i njih dvoje s trošnim kišobranom nastave prema Marijanskoj procesiji sa svijećama. Ima li veće ljubavi od ove? Kisnuti zajedno. S dubokim smislom!

Kod pripreme stolova za večeru, miješaju se volonteri noseći tanjure, rade to brzo i vješto, a onda mladi, čini mi se Čurić, ugleda u prolazu suprugu i doviknu joj: Ženo, gdje si mi?! (tek su 15-ak dana u braku). Priđe joj i poljubi je. Sretni, oboje volonteri na bračnom putovanju s bolesničkim hodočašćem. Bože moj! Kakav blagoslov!

U tranzitu prije odlaska, uz pjesmu i ples, želje i poruke, zahvale. Prigušenim, tihim, jedva razumljivim govorom, redale su se molitve naših bolesnika: Daj Bože i draga Gospe, da dođem i iduću godinu u Lurd. Oni su je sigurno čuli!

Što reći?! Netko Nevidljiv sve ovo vodi i pomaže. A oni koji su se tom Božjem nadahnuću pripustili, sebi ne pripisuju nikakve zasluge. Koja škola poniznog služenja najpotrebnijima!

Sretna sam pri pomisli da se smijem nadati Lurdu 2013. I ja vjerujem da se ono već priprema i da na njemu treba raditi cijelu godinu. Za tu nakanu ćemo preporučiti u naše molitve sve one nevidljive snage, kao i naše poveznice za ovo čudo ljubavi i ljepote: Magdu, Mariju, Tomislava, s. Melhiori i sve druge toliko zauzete oko brojnih bolesnika.

Bogu i mojim "vozačima" - mladom fra Anti iz Metkovića, Jakovu, Luki iz Međugorja, Tomi i drugima kojima ne znam imena, hvala za blagoslovljeno vrijeme provedeno naBolesničkom hodočašću ljubavi u Lurdu!

Hvala osobito dr. don Josipu Mužiću, don Draženu, don Vinku, g. Magdi i njenim suradnicima-volonterima! Hvala bolesnicima i roditeljima koji su nas poučili kako nositi patnju i trpljenje bez prigovora i ljutnje i životom je oplemenjivati i pretvarati je u dar, koji je mnogima pomogao već i na ovom hodočašću.

Na kraju zahvaljujem i mojoj užoj pratnji i dragim prijateljima, koji su me bodrili i bili uz mene: dr. Mariji, s. Mirji, njenoj sestri Ruži i nećakinji Branki, dragoj Ivi.

Svaki dan, na svakom mjestu donosim i nudim Lurd i na kraju kažem: Ako me trebate, ja sam u Lurdu. Ostala sam tamo, ne mogu se vratiti.

Hodeći po našem gradu primijetih: Pa mi smo u Lurdu, pa nastavismo još o slikama, o porukama zahvale, o tome, kako se polako treba pripremati za iduću godinu, ako nas Bog bude imao u svojem planu. Hvala Mu!

A onda jednog jutra na kavi dok smo pričale o propovijedima don Vinka Beusa u Lurdu, moja prijateljica odjednom uzvikne: Eno ga, eno ga u prostoru za pušače. Pri izlasku zaustavismo ga uz naš stol i opet o Lurdu i samo o Lurdu. Pohvalismo njegov osobit način prenošenja i tumačenja doživljene Radosne vijesti kojim je sigurno osvojio srca svih nazočnih na Bolesničkom hodočašću ljubavi u Lurdu 2012. godine.

Neka zapaljena zavjetna svijeća, ovijena našim molitvama, ostane trajno u nama i tinjajući svjedoči našu vjeru da poslije ovoga slijedi život u vječnosti.

Do toga vremena zajedno prebirimo po velikim zrnima šestmetarske krunice koju su izradili vrijedni volonteri i objesili je na granu stabalca, u "šumi" krunica iz cijelog svijeta.

Ave, ave, ave Maria!

 

U Splitu, 21. listopada 2012.

Mira Donadini

Preuzeto s www.udruga-gavran.hr

DAMIR BOROVČAK : "REPORTAŽA IZ MARIBORA"

Piramide i matematika tezanskog stratišta

Reportaža iz Maribora

Hrvatsku katoličku misiju bl. Alojzija Stepinca u Mariboru u nedjelju 21. listopada pohodio je varaždinski biskup Josip Mrzljak koji je tom prigodom predvodio svetu misu u crkvi sv. Alojzije Gonzage. U koncelebraciji su bili i izaslanik nadbiskupa Marjana Turnšeka generalni vikar i kancelar Mariborske nadbiskupije kanonik Janez Lesnika, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelko Košćak, te voditelj misije, domaćin vlč. Marko Zadravec. Pjevanje je predvodio zbor varaždinske katedrale Chorus liturgicus pod ravnanjem mo. Višeslava Jaklina. Na misi je sudjelovalo veći broj hodočasnika iz Varaždina u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća i povjerenika Ivana Jaklina, a iz Zagreba u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva predvođeni članovima predsjedništva Željkom Tomaševićem i Dragutinom Baumanom. Hodočasnicima iz Hrvatske pridružili su se Hrvati koji žive u Sloveniji, s područja Velenja i Maribora. Biskup Mrzljak je u crkvi također blagoslovio zastavu Hrvatske katoličke misije Maribor s likom bl. Alojzija Stepinca.

 

Nakon mise svi okupljeni uputili su se na novo mariborsko groblje Dobrava, u blizini Tezanskoga Gozda gdje je u Memorijalnom centru održana zajednička molitva te su upaljene svijeće u znak spomena za sve nevine žrtve totalitarnih režima. U prigodnom nagovoru biskup Mrzljak je povodom blagdana Svih svetih i Dušnoga dana kad se pohađaju mjesta gdje počivaju zemni ostaci naših pokojnika uz prigodnu molitvu rekao sljedeće:

„Danas smo okupljeni na mjestu gdje počivaju zemni ostaci mnogih pokojnika. Neću spominjati nikakve brojke jer da je i samo jedna osoba, dostojna je našega sjećanja i naše molitve. Rado bismo čuli imena onih čiji zemni ostaci ovdje počivaju. Znamo da je to nemoguće, ali vjerujemo da su njihova imena zapisana u knjizi života. Dragi naši pokojnici, koji ste ovdje stradali negdje u proljeće i ljeto 1945. godine, o vama nemamo te podatke. Ne znamo datum vaše smrti, ne znamo koliko ste imali godina. Znamo po iskopanim kostima i nekim predmetima da su neki od vas bili vojnici, neki su bili djeca, među vama bilo je žena, pronađeno je mnoštvo civilnih predmeta: križeva koje ste nosili oko vrata, krunica koje ste tih dana žarko molili, vjenčanih prstena kojim ste označili bračnu vjernost i jedinstvo, a mnogi od vas bili su nasilno rastavljeni i odvođeni u nepoznato. Mogli bismo za neke od vas upisati i uzrok smrti, jer su vam na lubanji rupe od metaka ili ste možda u nekoj „hudoj jami" umrli strašnom smrću od gušenja i gladi.

Tko je odgovoran za vaše stradanje, vašu smrt?! To je pitanje na koje već dugo i uzalud čekamo javni odgovor. Čini se da za taj strašan zločin nitko nije odgovoran. Odmah nakon zločina neki su se time hvalili, o tome pisali knjige ali u zadnje vrijeme od kada su vaše kosti progovorile i još uvijek govore pamćenje ih više ne služi. Neki i dan danas opravdavaju te zločine i ne žele ih priznati. Žele ih prešutjeti i zato vaše grobove nazivamo „prešućena grobišta" ili slovenski „prikrita grobišća". Ima ih puno po Sloveniji i Hrvatskoj, a mi se sada nalazimo možda na najvećem u Teznom pokraj Maribora. Ovdje su mnogi zauvijek ostali vraćajući se iz Bleiburga prema hrvatskoj granici, prema Macelju kraj Krapine, gdje su opet mnogi završili svoje zemaljsko putovanje. Oni koji su proživjeli taj, kako ga nazivamo, Križni put nisu se jedno vrijeme usudili ni pisnuti o strašnim zločinima.

Mi koji smo tada bili djeca ili smo se tek rodili desetljećima nismo ništa znali o vama. Znali smo samo da nam nema oca ili majke, brata ili sestre ili nekoga od rodbine jer kako su nam neki govorili: „oni su u ratu nestali". Mjesta na kojima ste pokopani bila su strogo čuvana tajna. Ako bi se netko i usudio o tome nešto govoriti i on bi brzo „nestao". Ta komunistička „sloboda" dugo i predugo je trajala, a u nekim svojim dijelovima i članovima do dana današnjega. O tome ni „istraživačko novinarstvo" ne voli ili možda po nečijem nalogu ne smije istraživati. Osim časnih iznimaka, to je i danas poput vaših grobova „prikrivena tema". No, mi smo danas ovdje jer vas nismo zaboravili i jer želimo za vas moliti.

Donijeli smo svijeće koje označavaju svjetlost i raspršuju svaku tamu. To je Kristovo svjetlo, svjetlo Njegove riječi koje razotkriva svaku laž, donosi Istinu i neprestano svijetli. Malo prije čuli smo riječi sv. Pavla: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubine ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem." Da, ništa nas od vas neće moći rastaviti. Mi ćemo u duhu biti s vama i za vas moliti. Mi ćemo dolaziti na vaša grobišta. Ona su sve manje prikrivena zahvaljujući naporima mnogih hrabrih i časnih ljudi koji usprkos mnogim preprekama istražuju i obilježavaju mjesta gdje počivaju vaši zemni ostaci. To je časna zadaća civiliziranoga i poštenoga društva koje mi želimo graditi i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a zajedno danas-sutra u Europi, koja nam svojim deklaracijama o osudi totalitarnih sustava pokazuje put napretka jednoga humanoga društva. To želimo i na tu nakanu se danas molimo", rekao je biskup Mrzljak u nagovoru na groblju Dobrava.

Kao domaćini na groblju Dobrava molili su i govorili predstavnici mariborskih vjerskih zajednica i dogradonačelnik Maribora, te predstavnik konzulata RH u Mariboru. U razgovorima je bilo spomenuto kako se Groblje Dobrava, mjesto posljednjeg počivališta hrvatskih žrtava Tezanskog stratišta, pronađenih prilikom izgradnje autoputa kod Maribora, u posljednje vrijeme sve više uređuje. No još uvijek na tom groblju nema jasnih obilježja da su ovdje pretežno stradali Hrvati na svom Križnom putu u svibnju 1945. poslije sramotnog izručenja partizanima od strane Engleza na Bleiburgu.

Ono što je novo uočeno na tom mjestu jest povjesnica koja na slovenskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku objašnjava što se tu dogodilo 1945. i 1999. godine. No, iako se spominju hrvatske žrtve kao najmnogobrojnije žrtve, za "divno čudo" na spomenici ne postoji tekst na hrvatskom jeziku. Uz prvotnu piramidu koja pod bezličnim objašnjenjem "Pobitim po 9.5.1945 - Maribor 1990" i "Mrtvim v spomen - živim v opomin", na novoj spomenici izvodi se pak vrlo čudna matematika. Najprije se sugerira brojka ubijenih od 15.000 do 20.000 tisuća pretežno hrvatskog naroda, u dužini rova od tri i pol kilometara. Zatim piše kako je kod izgradnje autoputa na dužini od 70 metara iskopano 1.179 posmrtnih ostataka žrtava. Ako se obrnuti redoslijed podataka sa spomenice stavi u pravilan matematički smjer i postavi jednadžba s jednom nepoznanicom - krajnjeg broja žrtava, onda se sugerirani broj žrtava pretvara u posve drugu brojku. Naime, 1.179 žrtava : 70 metara = x žrtava : 3.500 metara, jednostavnim izračunom dobiva se brojka od 58.950 žrtava. Razumije se pod pretpostavkom punog rova poubijanih u dužini od 3,5 kilometara. Kako je sugerirana brojka od 15 - 20.000 žrtava tri puta manja od egzaktnog matematičkog izračuna, sugerirana brojka žrtava na spomenici je podložna kritici. Naime, ono što bi trebalo biti logično, matematički je netočno na spomenici.

Od proljeća ove godine želja je sadašnjih hrvatskih vlasti da se državni protokol preseliti s Bleiburga na Pokopališče Dobrava. Međutim, ostaje sramotno za sve mandate hrvatskih vlasti da nisu pokazali ni potrebu ni želju suradnje sa slovenskim vlastima u istraživanju žrtava poslije Drugog svjetskog rata. Slovenija je najveće groblje Hrvata. Te bi se činjenice trebale do kraja istražiti i objaviti. Zato je bilo i još uvijek je potrebno obavljati sva potrebna sondiranja terena i iskapanja, a prikupljene podatke stručno i znanstveno istražiti, kroz obostranu međudržavnu suradnju. Do sada do suradnje nije došlo, pa su hrvatske žrtve ostale pod novoizgrađenim autoputom Celje - Maribor, kao i u rovovima Hude Jame, jer Slovenci nisu naišli na zainteresiranost hrvatske države za zajednička istraživanja pogubljenih Hrvata. Zato brojke o stradalima u Hudoj Jami, u Teznom, ali konačno i u Macelju i drugim stratištima širom Hrvatske, ostavljaju samo mogućnost pretpostavki.

Zaključno, u nedostatku jasnih hrvatskih obilježja i teksta, u Memorijalnom parku Dobrava ukazala se još jedna novost. Naime, već ranije je uočen čudan oblik grobnice u obliku piramide, s čudnim i neodređenim tekstovima. Sada se park obogatio najnovijom pojavom još jedne piramide. Ova nova piramida "zgodno" podsjeća na jednu podvaljenu zagrebačku piramidu, no mariborska je bez ikakvih tekstovnih podvala. Očito, bez potrebe popratnog teksta i potpisa, sama po sebi dovoljan je znak štovateljima piramida, a svima ostalima izravan ukaz na majstore ljudskih sudbina. Pametnima dosta za sveukupni zaključak o "Pobitim po 9.5.1945 - Maribor 1990" i "Mrtvim v spomen - živim v opomin" u sveprisutnosti pečaćenja novog doba i poretka.

Tekst: Damir Borovčak
Slike: Portal Varaždinske biskupije
Anita Blažeković
Damir Borovčak

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća / www.udruga-gavran.hr

.........

EPITAF NEZNANIH


....Reci im, da naše groblje 
Ne krije struk krizantema; 
Pokopani smo ko roblje, 
Za kojeg cvijeća nema. ....

Janko Žanetić 

Nedužno stradali  počivali u miru Božjem !