3. KORIZMENA NEDJELJA ( BEZIMENA ) - GODINA C

                                              Milosrdan je i milostiv Gospodin.....

.............................

Izl 3, 1-8a. 13-15 1 Kor 10, 1-6. 10-12 Lk 13, 1-9

Razmatranje Nakon što smo čuli današnje evanđelje, vjerojatno smo se i sami zapitali tko je kriv za smrt ovih Galilejaca. Čija je krivnja da se srušila kula u Siloamu, pod čijim je ruševinama završilo toliko ljudskih života? Ili to nema ništa s krivnjom, nego je to tek puki slučaj, sudbina? Isus uzvraća protupitanjima, dosta odrješito. Kad se danas nešto takvo dogodi, a događa se, nažalost, često, odmah se osnivaju istražne komisije da razjasne slučaj. Tko je kriv? Traži se bolja sigurnost, obvezna su raznorazna osiguranja, jamstva. Nakon neke afare obavezno pada nečija glava jer svjetinu treba zadovoljiti čak i kada konkretnog krivca nema. Ministar koji je nadležan nad određenim resorom svakako treba odstupiti i dati ostavku. Ako ne on, onda njemu podređeni - ili netko kriv prema „zapovjednoj odgovornosti“. O tomu svemu ništa ne čujemo od Isusa. On ne podiže tužbe zbog žrtava, niti prikuplja pomoć za njihove obitelji. U našem se (licemjernom) svijetu odmah nešto takvo poduzima, a često nije riječ o empatiji nego opet o brizi za vlastitu promidžbu i prezentaciju. Isus ne postavlja pitanje o krivnji; ni žrtve ni Boga ne izvodi pred sud. On zna da taj nemili događaj nije tek žalosna pogonska nesreća, nego daleko više - navještaj onoga što se svima može dogoditi ako temeljito ne promijene svoje mišljenje i djelovanje. A što to znači? To je nekada značilo: Ako svi vi - svaki pojedinačno - ne prestanete mačem i silom tražiti pravdu kao što su to činili galilejski zeloti, završit ćete pod metaforičkim ruševinama. Ako svoju sreću tražite u svojim kućama, onda se u skoroj budućnosti neće rušiti samo vaše kule, nego ćete i svi vi biti pokopani pod ruševinama lijepoga grada Jeruzalema - što se nekoliko godina iza toga i dogodilo. Zeloti su bili židovska vjersko-politička struja koja je oružanim prepadima nastojala svrgnuti rimsku vlast i uspostaviti nacionalnu državu. U jednom od njihovih ustanaka srušeni su Jeruzalem i Salomonov hram. Dobro je i spasonosno da se sućutno zamislimo nad zlim vijestima koje svaki dan medijima dolaze u naše domove, pa i angažiramo, ali prije svega moramo misliti na sebe i svoje spasenje. Možemo biti ljuti i nezadovoljni što se u politici i privredi pogrešno radi, možemo kuditi i suditi, ali to ne može biti manevar izbjegavanja naše osobne odgovornosti. Koliko se puta hvatamo mača i nasilja da bismo nešto postigli? Koliko kula, u koje bismo sve svoje stavili i tako ih osigurali, gradimo? Tu je nesreća. Ne možemo čekati da drugačije postupaju politički moćnici kad su i oni tako učili od djetinjstva. Sila rađa silu, opraštanje pomirbu. Gledajući na sve, netko bi mogao reći: " Znam da sve nije kako bi moralo biti, ali ja ne mogu ništa promijeniti." Isusov je stav posve drugačiji. On kaže da svi - bez iznimke - trebamo donositi plodove, baš kao i smokvino stablo, od kojih bi ljudi mogli živjeti. Tko ne donosi plodove, taj nije nizašto. Njega se može posjeći. Svatko može promijeniti svoj mali dio svemira. U protivnom, neka nestane poput kapi vode u beskrajnoj pustinji. To su neuobičajeno oštri tonovi iz Isusovih usta, tonovi upozorenja. Isus ne misli samo na svoj, izraelski narod koji nije živio u skladu sa svojim pozivom, misli i na nas. Svatko je od nas jedno smokvino stablo. I kad bismo zbrojili sve što smo u svome životu napravili, ne bismo mogli reći da nismo donosili neke plodove. Ipak, često smo razočarani kad shvatimo kako su ti plodovi mali, kao da su jedva preživjeli tešku sušu. I Bog je nama često razočaran. Neki ljudi o sebi defetistički i skrupulozno kažu: " U svojemu životu nisam još ništa veliko i dobro učinio. Ničemu zapravo ne koristim. Zakazao sam, a dobio sam toliko talenata od Gospodina. Ni jedan nisam umnožio, nisam dao ploda." Tu je vrtlar Isus koji se laća posla i pritječe nam u pomoć. Okopava zemlju oko nas, hrani je praštanjem, nadom i pouzdanjem. On je sunce bez kojega biljci nema života. On je voda bez koje bismo umrli od žeđi. On je zemlja iz koje smo nikli i kojoj ćemo se vratiti. On je vjetar koji našu cvatnju umnožava i nagrađuje plodom. On ne dopušta da propadnemo i stavlja nam se za zagovornika, moleći Oca da nam da još jednu priliku: "Gospodaru, ostavi ovu smokvu još ove godine... možda će donijeti ploda." To nam dokazuje da nas Isus nije otpisao, da je njegovo milosrđe bezgranično, da nam opet i opet izlazi u susret, čak i kada naša životna bilanca nije pozitivna. Isus vrtlar želi nam pomoći donijeti najslađe i najzdravije plodove. Utješno je i ohrabrujuće znati da imamo tako brižnog zemljoradnika koji se i sam čitav zalaže za neplodnu smokvu. Svaki put kad čujemo za strašne događaje, trebamo preispitati svoje ponašanje i izvući iz toga prave zaključke. Obraćenje je put kojim svoju neplodnu prošlost možemo pretvoriti u plodonosnu budućnost. Vrijeme koje je pred nama, vrijeme koje nam je preostalo – sasvim je dovoljno da se obratimo, okrenemo, kleknemo, naučimo praštati, uvučemo mač u korice i okrenemo se Kristu – suncu, vjetru, kiši, zemlji... Kristu koji će nam pomoći da urodimo plodom, koji neće dopustiti da budemo posječeni i sažeženi. Amen.

Izvor: www.veritas.hr

..........................

                                      

O, ISUSE, DAJ DA PJEVAM

1. O Isuse, daj da pjevam,
muku tvoju, suze lijevam
gledajuć te nevina
za nas grešne mučena.

Isukrste, svoju muku
tisni u srca svome puku;
po toj muci ti nam daj
poslije smrti vječni raj.

2. Na maslinskoj moliš gori,
tu te smrtna muka mori
i oblijeva krvav znoj,
Isuse, o Bože moj!

3. Ah, ti mirno križ svoj nosiš,
nit se tužiš, niti prosiš;
dobra pastir duša svih,
rado trpiš sve rad’ njih.

4. Skrušenomu sad i meni
prosti, Kriste božanstveni.
Kad mi dođe smrtni čas
daj mi tada vječni spas.

2. KORIZMENA NEDJELJA ( PAČISTA ) - GODINA C

                                           

...............

                                                                 

---------------

Post 15, 5-12. 17-18 Fil  3, 17-4, 1 Lk 9, 28b-36

Razmatranje Četiri učitelja imala su priliku vidjeti Božje veličanstvo. Kad su se vratili u vrijeme i prostor našega svijeta, bili su zbunjeni. Prvi je ušao u svoju kuću trepereći kao jasikovo lišće. Nijemo je buljio u zid, odbijao je jelo i piće, lice mu je bilo bijelo, pogled ukočen. Drugi je pao na tlo pod teretom silnih dojmova. Zatvorio je oči glasno vičući i udarajući glavom o zid. Drugi su mu željeli pomoći, ali nisu uspijevali, kao da je izgubio razum. Treći je rekao: "Vidjeli smo neizrecivo. Svijet nam se promijenio. Mi nismo ništa drugo doli dio besmisla, komadić prolaznoga otkinut od Vječnoga. Beskorisno je nositi sav ovaj silni teret jer nas ni svi naši zakoni neće približiti Neizrecivom.“ I on ode svojim putem bacivši se u ruke grješnoga svijeta i svih očajnika, pomiren s nemoći maloga čovjeka. I četvrti je učitelj rukama prekrio zbunjeno lice, dugo ostavši tako. Onda je progovorio: "Jao nama! Kako smo mrtvi u usporedbi sa živim Bogom! Kako smo mali u usporedbi s Neizmjernim! Kako smo ludi u usporedbi s vječnom Mudrosti! Ipak, siguran sam da nas nosi Božja ruka. Na nama je da se ponizimo i radimo u ovome svijetu." I četvrti se učitelj jednostavno latio svoga posla. Pokušao je, kao nekada, ograničenim ljudskim riječima govoriti o Neograničenome. I postao je najveći učitelj svoga vremena. Nijedan čovjek ne može predvidjeti što bi se s njim moglo dogoditi da sam susretne i upozna neizrecivog i neshvatljivog Boga. Nitko ne zna bi li nakon toga mogao nastaviti svoj dotadašnji život ili bi se slomio kao prva tri učitelja. Prva trojica dokazuju da Bog može biti i „strašan“, odnosno ne On, nego spoznaja naše ograničenosti pred Njegovom neograničenosti. I četvrti je učitelj bio duboko potresen, ali je reagirao drugačije pa je tako ovo nevjerojatno iskustvo mogao učiniti plodnim za svoj osobni život. Učinio je upravo ono što je Isus savjetovao svojim Učenicima. I Petar, i Jakov, i Ivan bili su „šokirani“ kad su u Isusu vidjeli kakva je stvarnost sam Bog. Ostali su osupnuti Isusovom preobrazbom, transformacijom, promjenom. Isus, sav u sjaju i svjetlu, razgovara s Mojsijem i Ilijom na gori Taboru. Taj rijetki trenutak Isusova vidljivog dokaza da je svemogući Sin Božji, okupan u sjaju i zlatu, božanski mirnoga lica – dat će učenicima snagu za sve što tek predstoji i što trebaju prebroditi. Da, On je Sin Izabrani, Njega trebaju slušati. Petar, blažen i sretan, želeći zauvijek zaustaviti taj nevjerojatni trenutak, ushićeno uzvikne: "Učitelju, dobro nam je ovdje! Načinimo tri sjenice: Tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." Kao da je htio reći: "Vrijeme, zaustavi se načas, ovaj je trenutak tako divan, neka potraje što duže, ne vraćajmo se nazad!" Kao da više ne želi u "normalan" život; vidio je nevjerojatno, svjedočio božanskoj preobrazbi – kako da se vrati svakodnevnici? Ta to je čista proza. Slično je bilo iskušenje prve trojice učitelja o kojima je govorila priča. Dojam koji je Neizrecivi na njih ostavio nije im dopustio da se normalno vrate u svoje dotadašnje živote. Jeste li se ikad zapitali kako su se u rutinu svoje svakodnevice vratili naši suvremenici vidioci? Kako, nakon Ukazanja, opet odlaziti s ovcama na pašu, ići u školu, slaviti rođendane, hodati, čitati, disati... Što sanjati, o čemu maštati, fantazirati? Kako uredno funkcionirati držeći se zemaljskih zakona: plaćati režije, rate kredita, ići na ljetovanje, zimovanje...? Kako? Pa pred vidiocima se Nebo otvorilo, doznali su sve tajne, dobili sve odgovore, vidjeli i Raj, i Pakao, i Čistilište... Sve su spoznali i doznali i sad s tim moraju živjeti. Kako? Kako se vratiti u prozu, rutinu, normalu, monotoniju svakodnevlja? Oženiti se ili udati, dobiti djecu, naći posao, obavljati svoje građanske dužnosti? I u župnim zajednicama ima božanskih vrhunaca u velikim euharistijskim slavljima, blagdanima, u duhovnim vježbama, klanjanjima. Kako se tada osjećamo? Je li nas prožela neka neopisiva toplina, sreća, mudrost? Poželimo li, poput Petra, da ti trenutci nikada ne prođu? Zar i mi ne čuvamo uspomene na neke divne trenutke koji su, nažalost, prošli? Ne čuvamo li fotografije, pisma, suvenire koji nas podsjećaju na neko divno mjesto na kojemu smo bili? Ne posjećujemo li svetišta u kojima se osjećamo Bogu bliski? Ne skupljamo li kamenčiće svetoga tla po kojemu je On hodio? Dok je Petar govorio, nebo se smrklo. Bog je posvjedočio da je Isus - Njegov Sin. Kad je sve prošlo, ponovo su bili sami, Isus i Njegovi učenici. Dragocjeni čas nije se dao zadržati. Morali su sići s brda i vratiti se u život, ali nikada više nisu živjeli kao prije. Slično četvrtom učitelju, potvrdu susreta s Bogom u Sinu učinili su plodnim za sebe i za druge. Jedan kojemu je to također uspjelo bio je američki crnac, borac za građanska prava, Martin Luther King. Prije nego je na njega izvršen atentat, izvor svoje snage opisao je ovako: "Ja ne znam što će se dogoditi. Teški su dani pred nama. Ali, to za mene više ništa ne znači, jer bio sam na vrhuncu brda. Zato se sada ne brinem, samo želim vršiti Božju volju. On mi je dopustio da se popnem na brdo i ugledam Obećanu zemlju. Možda ja s vama u nju neću ući, ali ćemo kao narod doći u Obećanu zemlju. Zato sam danas sretan i više se ni za što ne brinem. Ne bojim se. Moje su oči vidjele slavu nadolazećeg Božjeg kraljevstva." Dao nam Bog da svi možemo imati takva iskustva i takve spoznaje. One nas uvjeravaju da svi kršćani u Kristovu kraljevstvu grade jedan bolji svijet. Nakon silaska s gore, kao da je sva čarolija nestala, rasplinula se poput najdivnijeg sna. Nisu sagradili sjenicu. Trenutak je nemoguće zadržati, zalediti, ovjekovječiti. Ostaju tek uspomene na čudesan čas preobrazbe, dok u ušima odzvanjaju Očeve riječi. Ipak, Kristovo neugasivo svjetlo prati nas na svim našim putima i rastjeruje tamu. Krist se pokazao apostolima u svoj svojoj slavi, dajući im snagu za patnje koje će uslijediti, nudeći im potvrdu da je upravo On spasitelj, jamčeći im veličanstvenu pobjedu Dobra. Stoga, imajmo u Krista bezgranično povjerenje. Ako nam Bog daje svoga Sina, što nam uopće može uskratiti? Sveti Pavao u današnjoj poslanici kaže: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Braćo moja ljubljena i željena, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu... Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Amen.

Izvor : www.veritas.hr

................

                                   

                             

      PROSTI MOJ BOŽE

        Prosti, moj Bože, kajem se, prosti,

gle, u žalosti srce mi mre.

Prosti, moj Bože, moje slaboće,
pakosne zloće prosti mi blag.

Bez broja dare meni si dao,
a ja sam, jao, neharni stvor.

Prosti, moj Bože, …

Milost mi tvoja prečesto sinu,
ali je rinuh od sebe ja.

Prosti, moj Bože, …

Nema mi mira, premnoge dane
peku me rane, ubog sam, nag.

Prosti, moj Bože, …

Mrzim na grijehe, oprati želim
suzama vrelim svaki im trag.

       Prosti, moj Bože, …   

                    

1. KORIZMENA NEDJELJA ( ČISTA ) - GODINA C

Pnz 26, 4-10 Rim 10, 8-13 Lk 4, 1-13

Razmatranje Počelo je korizmeno vrijeme, vrijeme skrušenja i pokore, vrijeme kada svećenik oblači ljubičastu haljinu i kada su se mnogi od vas, na Pepelnicu, podsjetili da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Iako je korizmeno vrijeme naoko ozbiljno i tmurno, ono nosi najviše milosti kroz cijelu godinu. Ono je vrijeme podsjećanja na Kristovu muku koja će kulminirati osudom, bičevanjem, ponižavanjem, razapinjanjem. Ali, mi znamo da to nije kraj. Četrdeset dana budimo uz Krista mučenika, molimo, postimo, ispovijedajmo se, budimo mu potpora i nada, pronađimo simboliku u svakoj priči i svečano očekujmo Onaj Dan. Dan Njegova Uskrsnuća. Današnje evanđelje vraća nas na početak Kristovog trnovitog zemaljskog puta. Budimo Njegovi pratioci i prijatelji u ovo korizmeno vrijeme. Katkada biblijska izvješća u sebi kriju iznenađenja. Takvo je današnje evanđelje. Nakon krštenja na Jordanu, Sin Božji, naizgled bez razloga, odveden je u pustinju i tamo iskušavan. Četrdeset dana ništa nije ni jeo ni pio, što je, dakle, simbolika fizičke muke, ali je uz to bio i psihički mrcvaren, gušen, napadan. Dolazi mu sam sotona, postavljaujući se kao zagovornik zdravog razuma. I sve što Ga napasnik pita, čini se razumnim pitanjem a ne iskušavanjem i provokacijom: Zašto gladovati? Ta Bog je toliko puta na čudesan način utažio glad. Zašto ne i glad svoga Sina? Sotona šapće Isusu u uho: “Ostavi se se toga nepotrebnog odricanja, pokaži tko si zapravo, ta ti si Bog, imaš moć djelovati božanski... ili ne?! Počni ispunjavati obećanja Pisma. Budi Bog na kojega se pozivaš...” Takvo se nešto nikada nije dogodilo: sotona se poziva na Bibliju! On žrtvi ne nudi samo najveće materijalne privlačnosti svijeta, nudi mu i ono “duhovno”. Kako je lukav i perfidan, u kakvo se nevino odijelo obukao! Tako sotona citira 91. Psalam: “Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.”(10) Sotona nije „transparentan“, lako prepoznatljivi vrag s prozirnim namjerama da nas pridobije. On je uvijek skriven iza anđeoskog lica, u finome odijelu, s rukavicama, umiljatog i sugestivnog glasa razuma... Teško mu je odoljeti, a teško ga je i prepoznati. I ne udara u slabe, sklone porocima, savitljive i pridobive. On cilja na čvrste, neumoljive, Bogu odane, nepotkupljive, principijelne i Bogu bliske. On nije samo u narkomanskom podzemlju, mafiji, bordelima, zatvorima, kasinima... on je, nažalost, i u mračnim kutovima Crkve, u naoko kršćanskim zajednicama, u obitelji, u karitativnim udrugama... Što sotona nudi Isusu? Oslobođenje od patnje i boli, raskoš i blagostanje, moć i vlast. Pa tko ima snage tomu se oduprijeti? Ima li čovjek tu snagu? Pa čovjek se ne može oduprijeti najbanalnijim nagovorima: Zašto ne zapališ koju cigeretu? Pa što ako si prestao pušiti, jak si, othrvat ćeš se tom izazovu. Hajde, jednu za društvo, uz kavicu, uzmi... Prestao si piti, obećao ženi i djeci da više nikad nećeš? Ma hajde jednu brzu, s nogu, usput, ta što ti može biti? Nazdravi sa mnom, uvrijedit ćeš me odbiješ li... Nećeš više u kladionicu? I to baš sad kad je tvoj dobitak zajamčen? Ma uđi, evo, samo još ovaj put i nikad više. Stavi cijelu plaću na ovaj par, sigurno ćeš dobiti... Ne želiš primiti mito za posao koji obavljaš? Zašto? Kako si naivan, pa svi to rade, ne budi patetičan... Ne možeš više plaćati kredit? Pa imaš jamce, nek ti pomognu, nek oni plaćaju ako su ti prijatelji... Prevari, lažiraj, ukradi, sebi ugodi... pa što? I veliki filozof kaže: Ništa ljudsko nije mi strano. Čovjek je slab, ne može pobijediti samoga sebe čak ni u sitnicama. Sotonin nagovor istjerao ga je iz raja nakon što se pomamio i posegnuo za jabukom otrgnutom s drveta spoznaje. Oh, kakvu li tek znanje nosi moć!... Dušu je lako prodati vragu, izgubiti srce, izgubiti sebe. Naravno da nismo jaki poput Gospodina i da se teško uspijevamo othrvati iskušenjima, ali nastojmo! I nastojmo prepoznati skrivenoga sotonu koji nudi brda i doline: slavu, novac, mladost, vlast, moć, znanje... Koja je cijena toga? Prepoznajmo sotonu čak i kada se krije u racionalnom razlučivanju. Gladan si i žedan? Zašto se patiš? Popij gutljaj vode... To je zaista jedan posve prihvatljivi đavao koji se brine za čovjekovo dobro! Zašto onda njegovu ponudu odbiti? Što je loše u tome da čovjek prihvati ono što je za njega dobro? Tako je mislio i siromašni rudarski radnik o kojemu nam govori priča poznatog njemačkog književnika Ernesta Blocha. ...Neki je bogati Amerikanac iz hira ili obijesti preko oglasa tražio mladog, spretnog i okretnog čovjeka, po mogućnosti rudara. Prijavili su se mnogi, pa i lijepi mladić koji je trebao ispuniti neke uvjete. Posve suprotno očekivanjima, trebao je naučiti manire lijepog vladanja, uživati u dobrom jelu i piću, odijevati se u lijepa odijela, svladati ugodne vještine jahanja i igranja golfa, šarmom osvajati dame i sve drugo što jedan džentlmen treba znati. No, nakon što prođu tri godine, mora se vratiti na stari posao u rudnik kao da se ništa nije dogodilo. Potpisavši tu neobičnu nagodbu, počeo je uživati u sreći. Putovao je Europom, posjećivao kazališta i balove, večeravao s velikodostojnicima i poznatim uzvanicima, lako je osvajao ženska srca i pokazao se sposobnim. No, došao je i dan povratka na staro. Zahvalio je svome ekscentričnome pokrovitelju, ponovo obukao staro odijelo i sišao u rudnik bivšim prijateljima koji su mu zavidjeli i koji su se od njega otuđili. Život u rudniku prvih je dana i mjeseci bio nezamisliv kontrast: na posao prije svanuća, kašljanje, znojenje, udisanje prašine od ugljena... Mladić je vječno žalio što je potpisao ugovor; izgubio je sjaj na koji se naviknuo i s time se do kraja života nije znao nositi. (Ernest Bloch, Tragovi) To je neočekivani preokret. Što sve može sotona učiniti od čovjeka! Nakon što su se mladiću ispunile sve želje, ostao je prazan. Njegovo pošteno čovještvo ugušeno je u punini ispunjenih želja. Sotona živi od (pri)dobivanja čovjeka, a Bog savjetuje čovjeku da dobije samoga sebe. Iz ove perspektive Isusova kušnja dobiva svoj smisao. Boravak u pustinji ni u kojem slučaju nije bila samovoljna epoha u životu Mesije. To je bila odlučna priprava na sve što bi u sljedećim godinama Isusova javnog djelovanja moglo uslijediti. Pustinja - oskudica - glad - oslobođenje od svakog balasta - egzistencija bez dobiti. To je bitno. Uostalom, ostaje goli život pred Božjim licem. Tako siromašan i bijedan, kao dijete u betlehemskoj štali, stoji čovjek-Isus na početku svoga javnog djelovanja. I upravo u tome leži veličina događaja koji se vraća svojoj srži; malo čovještvo može se osloniti samo na pouzdanje u Boga. U pustinji upoznajemo pravoga Isusa – nepotkupljivoga, mudroga, snažnoga. Njegova je čovječnost upravo božanska. U Njemu sami Bog izdržava u posve izgladnjeloj i napadnutoj čovječnosti. On ustrajava do smrti i ide najtežim od svih čovjekovih putova, da svojima otvori vrata. Događaj koji nam govori o Isusovoj kušnji je kao poziv: Pođi, put kroz pustinju iskušenja je trnovit, ali prolazan. Ja sam ga za tebe već prokrčio i utabao, slijedi moje stope! Amen.

Izvor: www.veritas.hr

............



                                        Milosti je čas.....

   

MILOSTI JE ČAS 

Mariangela Žigrić, Ante Krešo Samardžić

Kruh svoj s gladnim dijeli,
tužna razveseli,
bolesna pohodi,
slijepca k cilju vodi!

Milosti je čas, Isus zove nas!
Milosti je čas, Isus zove nas!

Žedna vodom poji,
tjeskobna spokoji,
samotnom pristupi,
srca ne otupi.

Milosti je čas …

Mira tvorac budi,
nikoga ne sudi,
potlačena brani.
Blagi sad su dani

Milosti je čas …

Protivnika ljubi,
nadanja ne gubi.
Kristu budi vjeran,
Duhom naprijed tjeran.

Milosti je čas …