SVETKOVINA PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (TIJELOVO )

..............................

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Pristupamo ovom svetom stolu da postanemo vjerna slika Kristova

Svetkovina Tijela i Krvi Kristove:

Saborska liturgijska obnova donijela je nov naziv ovoj svetkovini povezavši Tijelovo, koje se slavilo u četvrtak iza Presvetog Trojstva i Predragocjenu krv Kristovu koja se slavila 1. srpnja. Tijelovo se počelo slaviti kao krajevni blagdan u Liege-u (Belgija) god. 1246. kao javni izraz vjere u Kristovu trajnu prisutnost u posvećenoj hostiji. Papa Urban IV, koji je prije bio đakon u Liege-u, uveo ga je u liturgiju opće Crkve god. 1264. Od XIV. stoljeća posebno se svečano slavilo u Engleskoj i Njemačkoj tjelovskom procesijom u znak javnog očitovanja vjere u trajnu prisutnost Krista pod prilikama posvećenog kruha.

Na Veliki četvrtak slavili smo u okviru Večere Gospodnje predvečerje muke Kristove. U tom ozračju uskrsnog trodnevlja euharistija je više povezana s mukom Kristovom kao spomen njegove smrti i uskrsnuća. Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo euharistiju kao sakrament kojim se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi. To divno izražava darovna molitva u kojoj po zaređenom predsjedatelju euharistijskog slavlja ističemo da Bogu prinosimo "jedan kruh od mnogo zrnja i vina iz mnogo grozdova" te molimo da svoju Crkvu obdari jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Celebrant može odabrati jednu od dviju prefacija o Euharistiji koje ističu da je ovaj središnji sakrament žrtva i gozba Crkve. Druga prefacija ističe da je Krist na zadnjoj večeri ustanovio spomen svoje smrti te nastavlja:

Tim časnim otajstvom vjerne svoje posvećuješ i hraniš da ih ista vjera prosvijetli,
ista ljubav ujedini na cijelom svijetu.
Zato pristupamo ovom svetom stolu
da primimo milost za milošću
i postanemo vjerna slika Kristova.

Svećenik po redu Melkisedekovu (Post 14, 18-20; Ps 110, 4)

Abrahamov pohod šalemskom kralju i svećeniku Melkisedeku zbio se, prema kontekstu u Postanku, prilikom povratka s uspješne vojne protiv četvorice poganskih vladara koji su bili zarobili njegova bratića Lota. Ova grada djeluje neovisno od neposrednog konteksta i čini se da je prvotna povijesna nakana zgode opravdati položaj Jeruzalema kao boravišta Božjeg po hramu i kultnu ulogu kraljeva iz davidovske dinastije. Oni nisu bili svećenici iz Levijeva plemena ali su se brinuli za održavanje hramskih zgrada i kulta pa su dobili časni naziv svećenika po redu Melkisedekovu.

Melkisedek iznosi pred Abrahama kruha i vina. Povijesno se vjerojatno radilo o savezničkoj gozbi Abrahama kao došljaka i Melkisedeka kao domaćeg šeika. Melkisedekovo božanstvo zove se Eljon - Bog Svevišnji. Iako je Melkisedek poganin, sveti ga pisac čini monoteistom da pokaže kako poglavar grada koji je kasnije postao kultno središte Božjeg naroda i nesvjesno štuje pravoga Boga. Melkisedek kao svećenik blagoslivlje Abrahama zbog pobjede nad poganskim vladarima te izriče "blagoslov" i Abrahamovu Bogu koji je svoj plan s Abrahamom proveo pomogavši mu da pobijedi moćnije neprijatelje. Ovdje "blagoslov" znači priznanje, ispovijest vjere: bez Božje pomoći Abraham ne bi pobijedio.

Psalam 110 je kraljevska pjesma za svečanost ustoličenja davidovskog kralja u Jeruzalemu. Svećenik predvoditelj slavlja pjeva kako Gospodin Bog govori "Gospodinu mojemu", tj. kralju da na dan preuzimanja službe proteže na njega svoju posebnu zaštitu. Kralj je i "svećenik po redu Melkisedekovu" (r. 4), jer će se brinuti za održavanje hramskih zgrada, uzdržavanje svećenstva i mir u svetom gradu. Kad je izumrla kraljevska dinastija, pobožni Izraelci i dalje su pjevali ovaj psalam s uvjerenjem da Bog sprema svome narodu budućeg idealnog vladara koji će biti drugačiji od svećenika iz Levijeva plemena.

Kršćani su ovo iščekivanje vidjeli ostvareno na Isusu kojega pisac poslanice Hebrejima zove velikim svećenikom po redu Melkisedekovu. Između ostalog i zato što je šalemski kralj po darovima kruha i vina slika Krista svećenika koji nam je pod prilikama kruha i vina ostavio spomen svoje žrtve i gozbe.

Ovo činite meni na spomen (1 Kor 11, 23-26)

Povod Pavlovu govoru o euharistiji kao kršćanskoj žrtvi i gozbi bili su neredi na svetim sastancima korintskih kršćana. Bogati su dolazili prije siromaha (koji su vjerojatno bili robovi i nisu imali dovoljno slobodnog vremena). U ono doba sudionici euharistije donosili su na sveti sastanak hranu kojom će se pogostiti u okviru euharistije. Ogorčen diskriminacijom prema siromašnoj braći Pavao grmi: "Svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija" (11, 21). Zatim ih podsjeća da je od Gospodina "primio" ono što im je "predao". "Primiti i predati" su tehnički izrazi za obaveznu vjeru Crkve. Kad je osnivao kršćansku zajednicu u grčkom lučkom gradu Korintu, Pavao je novokrštenike naučio slaviti euharistiju kao Gospodinovu odredbu o njegovoj Crkvi. Crkva su svi oni koji se u različitim župama jedne biskupije sabiru na slavljenje euharistije pod vodstvom zaređenih predstajnika.

Pavao ovdje donosi najstariji pisani izvještaj o Isusovim riječima nad kruhom i vinom. On to piše oko godine 55, dvadesetak godina prije nego su napisana kanonska evanđelja. Pri tome se poziva na obaveznu predaju. Sam je s kršćanima Damaska; Jeruzalema i Antiohije naučio slaviti euharistiju kao konstitutivni čin zajednice Isusovih sljedbenika. U Korintu je bio god. 51. i 52. te je zajednici predao ono što je kroz petnaestak godina kršćanskog "staža" do tada činio u crkvenim zajednicama. Zato "Ovo činite na moj spomen" znači da bez svete gozbe i žrtve nema zajednice krštenika u jednom mjestu. "Spomen" pri tome na liniji starozavjetnih blagdana znači uprisutnjenje milosnih zahvata Božjih. Pashom su Židovi slavili slobodu darovanu nekoć ocima u Egiptu, ali tako da svaka nova generacija živi od te darovane slobode. Budući da je Uskrs kršćanska Pasha a euharistija kršćanska pashalna gozba, "spomen" ovdje znači trajnu prisutnost Krista raspetog i uskrslog u svetoj žrtvi i gozbi novozavjetnog naroda Božjeg.

Razlomi pa davaše učenicima da posluže narod (Lk 9, 11-17)

Za evanđelje imamo Lukin izvještaj o gozbi koju je Isus u nenastanjenu kraju priredio ljudima što su cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. Zgodu donose sva četiri evanđelista i nijedan ne govori da je Isus umnožio kruh nego da je nahranio pet tisuća muškaraca.

Zajedničke crte ovog događaja prema svoj četvorici evanđelista su:

- gozba koju priređuje Isus podsjeća na Ilijino hranjenje udovice te na manu u doba prolaza kroz pustinju;

- "...uze, blagoslovi... razlomi i davaše..." je izravna aluzija na Isusov postupak kod zadnje večere;

- "dvanaest košara preteklih ulomaka" nagoviješta novi narod Božji, sabran oko dvanaest apostola, s euharistijom kao otvorenom gozbom kod koje sudionici misle na nenazočne.

Luki je vlastita napomena na početku da je Isus propovijedao kraljevstvo Božje i ozdravljao sve kojima je ozdravljenje bilo potrebno (r. 11). Isus se prvi podlaže Božjoj vladavini, o njoj propovijeda te, u znak da je ona nastupila u odlučnom stupnju, ozdravlja bolesnike. Daljnja crta vlastita Luki jest isticanje učenika da pet kruhova i dvije ribe nisu dovoljni "za sav narod" (ho laos - r. 13). Zajedno s odredbom: "Posjedajte ih po skupinama" koju donose i ostali evanđelisti Luka ovim nagoviješta da u Isusovu postupku gleda pravu gozbu za narod Božji. Ona je slika euharistijske gozbe kojom se sabire, očituje i hrani novozavjetni narod Božji - Crkva Kristova. Luki je vlastito i što Isus blagoslivlja kruhove i ribe (r. 16), dok kod ostalih evanđelista izriče domaćinski blagoslov Bogu za dar hrane, što su Židovi svečano činili na gozbama, osobito na pashalnoj gozbi. Takav blagoslov Bogu izrekao je Isus i na posljednjoj večeri. Luka je u svom izvještaju i ovaj blagoslov kod ustanove euharistije preokrenuo u "I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći..." (22, 19). Lukini povijesni čitaoci - obraćeni Grci - ne bi razumjeli židovski vjeroispovijesni blagoslov Bogu. Zato je Luka u 9, 16 taj blagoslov preokrenuo u blagoslov kruha a u 22, 19 u zahvalu Bogu.

Pogledajmo još jednom pažljivo Lukinu formulaciju koja je središte današnjeg evanđelja: "A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo". Iz ovakve formulacije izlazi da Isusov blagoslov i lomljenje prouzročuju umnoženje. Kad Isus blagoslivlje i dijeli hranu, dostatno je ne samo za sve nazočne nego i preostaje za one koji nisu mogli doći (bolesnici, zatvorenici) kao i za one koji se krsnom vjerom još trebaju pridružiti njegovoj zajednici. Isus daje učenicima a oni poslužuju sudionike. Oni i njihovi nasljednici u predstojničkoj službi u ime Isusovo poslužuju sabranu zajednicu Isusovom riječju i posvećenim kruhom. Bez zaređenih služitelja zajednica krštenih ne može slaviti euharistiju po kojoj je najviše Crkva u vremenu i prostoru.

Autor teksta prof.dr. Mato Zovkić

Preuzeto sa str. http://www.ktabkbih.net

...........................

                    Sakramentu veličajnom ..........

                                                                 

SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA

Gospodine ,  Bože naš

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C 

Poslao Sina i Duha da ljudima objavi tajnu svoga života

Svetkovina Presvetog Trojstva:

Zborna molitva na nedjelje i blagdane u liturgiji zapadne Crkve od starine je upravljana Ocu, a završava formulom na koju ne misle dovoljno svećenici i vjernici: "Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga." Većina starih rimskih molitava bile su sastavljene u V. i VI. stoljeću, kad je Crkva bila izranjena arijanskom herezom koja je u ime jednote biblijskog Boga zanijekala jednakost utjelovljene Riječi s Ocem i Duhom. Ovim molitvenim završetkom Crkva stoljećima podsjeća sudionike liturgije da duhovni život dobivamo od Oca po Sinu snagom Duha, jer smo kršteni na Oca, Sina i Duha Svetoga.
Trojstveno obilježje vjerničkog života počelo se posebno slaviti u benediktinskim opatijama gdje je uvedena prigodna misa na čast Presvetog Trojstva. Papa Ivan XXII uveo je ovaj blagdan u liturgiju sveopće Crkve za vrijeme avinjonskog sužanjstva god. 1334. Time je dao poticaj da jednom u liturgijskoj godini svjesnije slavimo ono što je prisutno u svakoj našoj misi: vjernički pristup Ocu po Sinu snagom Duha te udio na životu otajstvenog Boga kako nam ga je objavio Gospodin Isus. Udio na Božjem životu počinje u toku zemaljskog proputovanja i nastavlja se i nakon fizičke smrti.

Današnja nas liturgija potiče ne samo na cjelovitu vjeru o Bogu kojeg nam je Isus objavio nego i na klanjanje te na produbljenje života s Bogom. U zbornoj se obraćamo Bogu Ocu koji je poslao na svijet svoga Sina, Riječ istine i Duha Posvetitelja da ljudima objavi tajnu svoga života. Ovdje "objavi" ne znači samo "obznani, navijesti" nego i da ljude pripusti u svoj božanski život. Slaveći ovu svetkovinu mi prihvaćamo važnost zajedništva u životu Boga i ljudi: Bog je Bog zato što se dariva prema unutra i prema vani te pripušta ljude u svoje božansko zajedništvo. Tako i mi postajemo sve više ljudi, ako se iskreno darivamo Bogu i ljudima.

Moja su radost djeca čovjekova (Izr 8, 22-31)

Ovaj odlomak je središnji dio pjesme o Mudrosti kao personifikaciji Božje stvarateljske moći i objaviteljske ušatorenosti među ljudima. U hebrejskom izvorniku ova strofa ima 22 retka koji podsjećaju na 22 slova hebrejske abecede kao toliki drugi tekstovi u mudrosnim knjigama i psalmima. Pjesničko obilježje odlomka upozorava da ne smijemo shvaćati svaki izraz strogo dogmatski. Ovdje Mudrost govori o sebi u prvom licu naglašujući da je stvorena prije svih drugih stvorenja (r. 22-26) te aktivno sudjeluje s Bogom u nastavku stvaranja (r. 27-31).
Mudrost o sebi naglašava da se igrala pred Bogom sve vrijeme stvaranja i ukrašavanja svijeta. Za "igrati se" stoji u hebrejskom glagol šahak koji znači sportsku igru, zabavu, ali i "igru pred Bogom" u liturgiji (usp. 2 Sam 6, 21). Mudrost kaže da je igrala pred Bogom "po tlu zemlje njegove" te da su njezina radost djeca čovjekova. Ona se po objavi nastanila u narodu Božjem i naučila ljude da u liturgiji igraju pred svojim Bogom.

Ova mudrost je slika Krista kao utjelovljene mudrosti Božje, jer se predgovor Ivanovu evanđelju o Riječi koja se nastanila među nama može ispravno razumjeti samo u svjetlu starozavjetne nauke o mudrosti Božjoj. U evanđeljima Isus govori ljudima koji osporavaju njegov način objavljivanja Boga i uprisutnjivanja njegove ljubavi: "Opravda se Mudrost djelima svojim" (Mt 11, 19; Lk 7, 35). Pavao zove Krista raspetog, koji je Židovima sablazan a Grcima ludost, Božjom snagom i Božjom mudrošću (1 Kor 1, 23). Mudrosnog je obilježja i izraz "Prvorođenac svakog stvorenja" koji Kol 1, 15 primjenjuje na uskrslog Krista. Kao utjelovljena mudrost Božja, Krist je bio s Bogom od početka i ostaje neopozivi znak Božje naklonosti prema ljudima. On s punim pravom usvaja izreku starozavjetne personificirane mudrosti: "Moja su radost djeca čovjekova!"
Psalam 8 je himan kojim molitelji veličaju Boga kao Stvoritelja i dive se čovjeku kojega je Bog postavio za gospodara prirode. Najveća odlika čovjeka jest što ga se Bog spominje u biblijskom smislu: "Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga pohađaš?" Bog nas se spominje tako da nas uzima za svoje saveznike i prijatelje. Ovaj nas psalam u današnjoj liturgiji potiče da Božja dobročinstva iskazana bilo kojem čovjeku na svijetu zahvalno uočavamo kao dobročinstva iskazana nama osobno.

Ljubav Božja po Duhu koji nam je dan (Rim 5, 1-5)

Cijela poslanica Rimljanima je Pavlovo mirno obrazloženje o potrebi čovjekova prijateljstva s Bogom. Za razliku od farizeja, koji su tvrdili da čovjek može zaslužiti opravdanje vršenjem svih vjerskih propisa, Isus i Pavao uče da se Božjem kraljevstvu čovjek može samo ponizno otvoriti, nikako zaslužiti ga.

Današnji odlomak upozorava na vjerničko iskustvo mira s Bogom kao popratni dar opravdanja. "Opravdani vjerom" znači "uvedeni u ispravan odnos s Bogom po krsnoj vjeri u Krista Isusa". Čovjeku je potreban kontakt s Bogom a u takav kontakt može stupiti vjerom i krštenjem. Iz takvog kontakta nastaje egzistencijalni mir s Bogom koji je podloga mira s ljudima i sa samim sobom. Ovo nam je omogućeno i stalno ponuđeno "po Gospodinu našem Isusu Kristu". Po njegovu djelu otkupljenja kojemu je vrhunac smrt i uskrsnuće. Takav odnos s Bogom u zemaljskom proputovanju omogućuje da se "dičimo nadom slave Božje". Hodamo stazama života puni nade da ćemo biti pripušteni u Božju blizinu kao pravi prijatelji. Nadu u konačnu slavu sada potkrepljuje doživljena ljubav Božja prema svakome od nas. "Ljubav je Božja razlivena u srcima našima po Duhu Svetom koji nam je dan" znači prvenstveno ljubav Božju prema nama. Veličanstvena dogma naše vjere jest da nas Bog ljubi, i Duh Sveti koji nam je darovan u krštenju te neprestano djeluje u pojedincu i crkvenoj zajednici garant je te ljubavi. Ta ljubav omogućuje da se "dičimo i u nevoljama", jer čovjek ne može zapasti u stanje u kojem bi ga Bog prestao ljubiti. Ova smiona Pavlova tvrdnja o ljubavi Božjoj prema nama traži da utonemo u svoje vjerničko iskustvo te iznova otkrijemo znakove Božje ljubavi u našem životu. Duh nam je dan da nas čini svjesnima onoga što jesmo i da nas podsjeća na Ljubav. Kao što se Gospodin Isus osjećao ljubljenim od Oca i zato s ljubavlju pristupao svakom čovjeku, tako bismo trebali i mi.
U ovom odlomku vidimo trojstvenost vjerničkog duhovnog života: s Ocem smo u miru po Gospodinu Isusu; ljubav Očevu doživljavamo po Duhu koji nam je darovan. Trojstvo nije dogma za fiskulturu uma nego nam pomaže da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha.

Sve što ima Otac, moje je (Iv 16, 12-15)

Ovaj odlomak dio je Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri. Prije toga Isus je najavio da odlazi te izrazio čuđenje što ga učenici ne pitaju kamo odlazi nego se "žalošću ispuni srce njihovo što im ovo kaza" (16, 6). Isusov "odlazak" je dvostruk: u nasilnu smrt i u proslavljeno stanje k Ocu. Iz tog proslavljenog stanja neće moći biti s učenicima na dosadašnji način, neće ga vidjeti niti s njime moći razgovarati kao u toku mesijanskog djelovanja. Za ovo vrijeme "odsutnosti" Isus obećava učenicima Duha Istine koji će ih upućivati u dogođenu istinu: "On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivat će vama" (r. 14).

"Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi" odnosi se na puniji uvid u sposotvorna djela i riječi Isusove. Prije Isusove proslave po muci i smrti učenici ne mogu razumjeti Očev plan o njemu. U vremenu Isusove proslavljenosti, kad učenici trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu, Duh Sveti uvodit će ih u svu istinu. Otvorit će im srce i pamet da dokuče puninu objave u Kristu a zatim je prilagođeno naviještaju ljudima različitih kultura. Duh će "navješćivati ono što dolazi" ne u smislu detaljnog otkrivanja budućnosti nego u smislu promatranja sadašnjosti i budućnosti u svjetlu objave. Pod vodstvom Duha učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju. Duh nema svoje nauke nego uzima "od mojega" tj. od Krista kao utjelovljene Riječi Očeve. Uzima ne samo riječi nego i djela. "Sve što ima Otac, moje je" odražava Isusovu svijest zajedništva s Ocem i Duhom: kao što Otac "ima" Duha Istine, tako ga "ima" i Sin. Kao što je Otac poslao Sina, tako Sin šalje Duha. Ovim nam Isus otkriva otajstvo unutarnjeg Božjeg života, ali ne da zadovolji našu vjerničku radoznalost nego da pokaže naše mjesto u otajstvu Boga.

Duh Istine vodi prvenstveno svu Crkvu kao zajednicu krštenika egzistencijalno povezanih s Isusom po vjeri i krštenju. Preko crkvene zajednice vodi i pojedine vjernike. Ne možemo imati pravog udjela na životu Oca, Sina i Duha ako se ne uključujemo djelotvorno u život Crkve po liturgiji, svjedočkom življenju i karitativnom djelovanju u svojoj životnoj sredini.

Autor teksta prof.dr. Mato Zovkić

Preuzeto sa str. http://www.ktabkbih.net/

MARIJO, SVIBNJA KRALJICE !

Marijo, svibnja kraljice .....

                         

Kraljice, svete krunuce...

Upućujem molitvu za ljude cijeloga svijeta teško oboljele, umiruće, koji trpe patnju uslijed pothranjenosti,  protjerane iz vlastita im Doma, nedužno zlostavljane , tužne, usamljene itd

ZDRAVO KRALJICE, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše,zdravo!
K Tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni, dakle, Zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progonstva pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe tvoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo !

Gospodi"Strikanu" i "Netjaku"

Samo Nebo zna .....

                                                 Poletjela Riječ .......

Gospodo  tko god da jeste ,  u kojem god kutku RH ste rođeni ili trenutno  prebivate izvan RH-a;

Mir i dobro!