Došao sam reći Višnji da krijesi snijeg.
Od toga joj se oko odmah zaiskri
pa me zagrli i u kosi
odnese na brijeg.
Na snijegu se ona odmah otvori. S toliko je ljubavi
putem motrila pahuljice male —
— i sažali joj se da kroz toliku zimu padaju same
pa ih na dlanove prihvati i tu toplo odmori.
I kljastom kristalu bol zacijeli.
Hodasmo mrakom, —
a pod lampom se stope opaze i ona se zastidi
jer da joj vlastiti koraci
dušu pahuljica gaze
i tapkajući nastavi
da prše
i ne dira ih.
Lebdjesmo dugo tako kao sipki oblaci.
Prosijao nas snijeg što sve prositni
pa smo od toga bistri i bliži
kroz ove zavjese postali.
To snijeg nas pročisti.
Boro Pavlović