PETA KORIZMENA NEDJELJA




KRIŽ - LUDOST ILI STVARNOST

Tko može biti toliko lud da bude oduševljen križem? Mi o križu možemo samo oduševljeno govoriti, i to samo onda kad ga ne nosimo na svojim leđima. Tako se po našim riječima odmah dade otkriti nosimo li križ ili smo samo blagoglagoljivi. Križ je teret pa stoga ne možemo teret nositi i o teretu oduševljeno govoriti.
Bio bi to mazohizam. Odnosno sadizam govoriti drugima lijepo i uzvišeno o križu dok ga sami nemamo odnosno ne osjećamo. Tko nosi teret, teret mu ne da govoriti.


Isus je bio velik realist. Križ se ne može oduševljeno nositi nego samo prihvatiti. To je najviše što možemo, uz Božju pomoć. I to je puno. Mi moramo danomice uzimati svoj križ (usp. Lk 9, 23). Svaki dan iznova. Kao trapisti svoj alat.


Vrlo brzo i jednostavan i nepismen čovjek otkrije tko propovijeda o križu, a tko s križem. I to baš zato što je jednostavan i nepismen pa zna čitati znakove, kao što slijep zna čuti odnosno vidjeti iznutra!


Nismo prihvatili križ dok u zadnjoj pori svoga bića nismo osjetili odvratnu stvarnost koju i Izaija priznaje: "Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio" (Iz 53, 2).
Ima li uistinu većega čuda od ovoga! Obećavalo se i opet se obećava ljudima u roku od petnaest dana..., u roku od trideset dana..., sva moguća duhovna, zdravstvena, materijalna blagostanja. A Bog je jasno rekao prvome i svakome čovjeku: "U znoju lica svoga..." Kad nije to pomoglo, ismijavalo se križ, a obećavalo raj na zemlji. Kad ljudi sami nisu htjeli povjerovati i ući u taj raj, onda ih se zguralo u logore, prijetilo im se i mučilo ih – sve uime raja na zemlji!


A oni su samo s pomišlju na križ sve nadvladali. I ostali ljudi, bilo da su nestali u logorima bilo da danas opet stoje u zadnjim redovima...


Ipak je ta ludost križa jedina stvarnost!


Mnogi od onih koji nasjedaju obećanjima na brzinu su izgubili i obećanja i križ. Izgubili su stvarnost!
A samo se po stvarnom prihvaćanju križa – kao onome što je i teško i mučno i odvratno – može doći do stvarnosti uskrsnuća.


Ludost križa vodi k stvarnosti uskrsnuća!


More križeva (i more umiranja) za jedno uskrsnuće!
_______________


Razmatranja Milana Špehara objavljena u knjizi "Ne-koristan Bog. Poticaji za kršćansku meditaciju".
__________________


ŠTO ĆEŠ KAZATI, GOSPODINE

Dovedem li pred Tebe za ruku nejako dijete,
što ćeš kazati, Gospodine?
-         Neka raste u mojoj milosti!

Dovedem li pred Tebe staricu,
što ćeš kazati, Gospodine?

-         Na njenom licu vidim kreposti.

Dovedem li pred Tebe bludnicu,
što ćeš kazati, Gospodine?

-         Ona je žrtva svojih strasti.
U toj strasti ona se i darivala.

Dovedem li pred Tebe zla čovjeka,
što ćeš kazati, Gospodine?

- Dadoh mu da odraste u mojoj
milosti. U mojoj milosti, a u
svojoj slobodi odrastaju i dobri
i zli, i pravedni i nepravedni.
Uz moju milost postoji i moja
pravednost.


MI O BOGU

Kad mislimo o Bogu,
mislimo da Bog
treba misliti na nas.
Ponajprije na nas.

Te misli kao zavjese vise
razapete poput
paukovih mreža –
da se u njih uplete Bog.

Ali Bog se ne lovi
na udicu.
I Bog ima razapete
i svoje mreže,
da u njih ulovi čovjeka. 



JA NE DAM NIKOM

Bože, Bože!
Ja ne dam nikom da Ti pjeva
ljepše pjesme do sebi samom.
Ni gromu da grmi, ni munji da sijeva
jačim praskom, većim plamom.

Ja ne dam nikom da Te slavi
dubljim srcem, jačim žarom
zbog ljepote što je spravi
dobrotom svojom, svojim darom.

Ja ne dam nikom da Te moli
za manju želju, milost sebi.
Ja ne dam nikom tko Te voli
da s većim darom dođe k Tebi.

Ja ne dam nikom, pa ni smrti,
da me satre dok Te gledam.
Dok se sunce nebom vrti,
dok se Tebi ja ne predam.

Mile Prpa