LJEPOTU ZOVEM
Ljepotu zovem svekolikim žićem,
u dragosti života ona se skriva.
Pronosim je duhom, cijelim mi bićem,
i u snovima sanak njome mi sniva.
Od ljepote zemlje do Doline smrti,
od livade cvjetne do saharske dine.
Sve u meni pleše, mnome se vrti
- kao oluja da je nasred pučine.
Pronosim je duhom, ona mene pluta,
ko ocean valovima, ziblje me jako.
Ljiljan bijeli ili tratinčica kraj puta,
očima ih pasem i srcem sterem tako.
Afrodito, majko – tko tebe rodi, -
kad ljepota buja, oko sebe plodi?!
Mile Prpa