Blagdan prije blagdana
Dogodilo
se to u četvrtak, 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, a dva dana prije
Božića, u vrijeme kad ljudi hrle u velike trgovačke centre, ne bi li na
jednom mjestu pronašli sve one poklone kojima bi mogli na božićno jutro
razveseliti svoje najmilije, pa čak i neke od onih malo manje milih.
S posla sam došao kući oko šest
poslijepodne, umoran kao i obično. No, kod kuće nije sve bilo kao i
obično. Naime, mjesec dana ranije, moja me žena napustila i otišla
živjeti kod svojih roditelja. Sa sobom je povela našeg 7-godišnjeg
Marina i 10-godišnju Petru. Nije više mogla izdržati to što me gotovo
nikad ne bi bilo kod kuće jer bih, nakon posla i ručka-večere, jedva
čekao poći vani s prijateljima, obično u omiljeni kafić, gdje bismo
najprije prepričavali i komentirali dnevna događanja 'u zemlji i
svijetu', a zatim i utakmice Lige prvaka. Ako bih i ostao kući, bilo bi
to opet zbog neke utakmice ili pak zbog ružnog vremena...
Tako je to godinama išlo. Nije mogla
izdržati s osjećajem da je, najvjerovatnije, više i ne volim, kao što
sam je volio u prve dvije godine našeg braka. Posliije sam polako ali
sigurno prestajao iskazivati želju da mi je stalo do njene blizine, do
zajedno provedenog vremena, bilo u priči, šetnji ili nečem drugom...
No, posebno nije mogla izdržati
pritisak u svojoj savjesti da živi sa čovjekom koji je, negdje 'na
putu', ostavio moral i vrijednosti do kojih je nekoć držao, a što ju
je, među ostalim, i privuklo k meni. Znala je, dakle, za način na koji
sam stekao 'dodatne' materijalne povlastice, a to njoj nije davalo
mira. S druge strane, ja sam sve više ogrezao u svojoj 'poslovnoj
putanji', pa mi moralne prodike nisu ništa posebno značile. Zato, s
vremenom, nisam ni mogao osjetiti njeno srce, pa čak ni najobičniju
potrebu svoje djece za igrom s vlastitim ocem.
Često mi je govorila da prekinem s
takvim 'stilom' života, a ja bih joj odgovorio: 'Hoću...hoću... Kad
dođe vrijeme za to...' Ali vrijeme nikako nije dolazilo. S jedne
strane, sticao sam sve više i više, a s druge imao sve manje i manje...
Dakle, toga sam dana došao u prazan
stan, baš kako je bilo i u mojoj duši. U blagdanskom ozračju, čovjek
se, da to i ne želi, osjeti još usamljeniji nego inače. Nakon dva-tri
na brzinu ubačena zalogaja, umjesto zasluženog odmora, naprosto sam
morao 'izletjeti' negdje vani, jer me zahvatio neki čudan nemir. No,
nisam htio nikoga zvati da mi pravi društvo. Htio sam tumarati uokolo
sam, samo da ne mislim na odnose u obitelji i na koješta drugo što bi
me opterećivalo... Znao sam da ću djecu vidjeti nekoliko sati na Božić
i to je bilo sve što mi je trebalo znati.
Vozeći bez plana
Tek kada sam izašao vani u noć, vozeći
bez plana, s jednog kraja grada na drugi, sjetio sam se da sam već
trebao kupiti darove za Marina i Petru. Čim sam na to pomislio, nešto
me naglo stisnulo u prsima. Bilo mi je k'o dan jasno da je to - znak
upozorenja. Prva misao je zatim bila: 'O, Bože, toliko toga u svom
životu radim krivo...' Ne sjećam se kad sam prije toga posljednji put
zaozbiljno izustio Božje ime... U meni se tad, bez pitanja, nešto
pomaklo i odškrinulo...
Po prvi sam put ušao u taj novi
trgovački centar, jer sam čuo da u njemu ima svega i da čovjek ne mora
dugo lutati po gradu ne bi li pronašao i kupio primjeren i povoljan dar
za svoju dragu djecu, rodbinu, prijatelje... U centru je bila neviđena
gužva. Učinilo mi se da je i inače tako. Blagdanski ugođaj je bio u
punom jeku. Sve je sjajilo i bliještilo, a izlozi su se među sobom
natjecali koji je ljepši, uz obavezan slogan na svakom - 'Čestit Božić
i Nova godina!'. Svima poznate pjesme: 'Tiha noć', 'Zvončići', 'Božić
bijel'..., razlijegale su se golemim prostorom, kojeg je trebalo
ispuniti svime što odgovara spomenutom ozračju.
Atmosfera se podizala do točke
kolektivnog zanosa, pri kojem čovjek-potrošač uvijek biva doveden do
odluke da ne bude 'škrte ruke'. Zanos je to koji nuka da izabereš ono
što je više, bolje i skuplje... I da, ako je moguće, poslije svega imaš
osjećaj dobro i uspješno obavljenog posla. Tako sam i ja postao dio tog
zanosa i posla, te kupio sinu skupocjenog robota na daljinsko
upravljanje, a kćerki novi tip mobitela, jer su ga već, upamtio sam to,
sve njene prijateljice iz petog razreda imale. Nisam htio da se osjeća
zakinuta ili čak neprihvaćena u svom društvu. Osjećao sam da sam im
kupio pravu stvar i da će to moju Petru i moga Marina razveseliti više
nego bilo što drugo.
No, kada sam u sebi, još dvaput, čuo
odjek '...više nego bilo što drugo... više nego bilo što drugo...', u
meni se opet nešto pomaklo. Suze su mi navrle na oči i počele naglo
kliziti niz obraze. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti, a niti sam
podigao ruke da, brže-bolje, obrišem svoje sasvim mokro lice. Iako
iznenađen 'razvojem događaja', nije me bilo briga da me tko vidi
takvog. Bio sam iznenađen, jer već dugo, jako dugo mi se nije dogodilo
da sam plakao. Još davno su mi neki govorili da muškarac ne smije
dopustiti sebi da bude slab...
Hodao sam po tom trgovačkom centru,
posramljen zbog vlastitih misli da ne postoji nešto što bi moju djecu
moglo više razveseliti od tih kupljenih 'igračaka'. Bio sam posramljen
jer sam potpuno zaboravio da bi mome sinu i kćeri, više od bilo kojeg
drugog poklona, značilo da mama i tata opet budu zajedno i da se vole
kao nekad. Da, kao nekada, kada sam se znao s njima valjati po podu i
izmišljati priče prije spavanja, zbog kojih bi pucali od smijeha.
Suze, koje su, eto, same padale, kao da
su bistrile moje mutne oči. I kao da mi se vraćao komad onog drugog,
unutarnjeg vida, koji je, tu negdje, oduvijek čekao na mene. I gle, u
tim se trenucima sjetih, začudo, onih riječi iz 'Malog princa', koje
sam znao u nekim davnim danima govoriti drugima: 'Bitno je očima
nevidljivo...'
Nećeš nikada kupiti ljubav
Zatim se dogodio prizor, za kojeg nisam
siguran hoću li ga moći dobro opisati. To je bilo uistinu nešto
najneobičnije što sam doživio u svom životu. Znao sam da nije java, ali
da je ipak živa stvarnost, samo izražena na drugi način... Dakle,
gledajući u ljude oko sebe, primjetio sam da velika većina koja je
došla kupiti darove zapravo gorko plače... Vidio sam im suze koje su se
slijevale niz njihova lica, ali koje oni nisu primjećivali. Ulazili su
i užurbano izlazili iz jedne u drugu trgovinu, ne obazirući se na
brojne kapljice koje su im bez prestanka navirale i padale niz,
uglavnom, zajapurene obraze.
Bio je to nevjerovatan i dubok prizor!
Nekako mi je dano da shvatim. Bilo su to suze koje su dolazile iz
njihove nutrine. Koje su odavale njihovu unutarnju tjeskobu, strah,
neku stranputicu ili pak nemoć. A što su bile krupnije, to bi značilo
da je i njihova unutarnja bol bila krupnija.
Potom sam, prolazeći pored svih tih
ljudi, doživio nešto još neobičnije. Pored svakog od 'zaplakanih',
začuo bih glas, upućen baš toj osobi. Tako sam, pored jednog čovjeka,
koji je nosio pune kese darova, začuo: 'Na takav način nećeš nikada
kupiti ljubav svoje obitelji...' Pored drugog sam čuo: 'Tako si bogat i
uglađen, a tako siromašan toplim, iskrenim riječima...' Pored trećeg,
kojeg sam mimoilazio, glas je bio vrlo jasan: 'Prošlost ne možeš
promjeniti... Nebo još uvijek čeka da ti pomogne...'
Pored četvrtog sam čuo: 'Priznaj da te
ponos priječi otići svome bratu i oprostiti mu ono što je učinio prije
sedam godina... Pođi do njega, pa onda nastavi s poklonima...' Pored
petog se začulo: 'Nemaš vremena koliko misliš da imaš. Prestani lagati
ljude oko sebe jer će ti se uskoro sve srušiti, kao kakva kula od
pijeska. Čak i ono do čega ti je najviše stalo...'
A upućeni glasovi dopirali su iz jednog
te istog izvora, iako su poruke bile zasebne. No, ljudi su i dalje
užurbano kupovali ne mareći previše niti za svoje suze, a niti za
spomenuti glas, makar im se, kao dobrohotan znak, nudio kao nemjerljivo
dragocjen poklon...
Na putu kući, u automobilu sam uključio
radio. Po prvi put sam u životu čuo pjesmu 'Oh, happy day', iako sam je
prije toga slušao stotine puta... 'Oh, happy day... Oh, happy day...
When Jesus wash... He washed my sins away... Oh, happy day!' U meni je
sve nešto ključalo, a slutio sam i što je to. Ili bolje – tko je to...
Kad sam se napokon vratio u stan, znao sam da ne smijem uključiti TV i
time zatomiti pokrenuto zbivanje u svom srcu.
Sjedeći na udobnoj fotelji, pogled mi
je, bez TV - ekrana u fokusu lutao sve dok se nije zadržao na policama
za knjige. Ponukan, ustao sam i uzeo u ruke najprašnjaviju knjigu.
Otvorio sam dva puta nasumce i naišao na ove riječi: 'Narod koji je u
tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu
svjetlost jarka obasja...', te na: 'Da, Bog je tako ljubio svijet da je
dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje,
već da ima život vječni...'
Oči moje nutrine su se otvorile. Počeo
sam moliti: 'O, Bože, oprosti mi... Oprosti mi za moju tamu... za moj
pokvaren i lažan život... Smiluj mi se... ne mogu dalje ovako... Uđi,
Isuse, u ovo moje jadno i ponosno srce... Ti me odsad vodi... ja ne
mogu i ne želim više po svome...'.
Osjetio da mi je srce omekšalo i da
nije tvrdo kao kamen. Neopisiv mir preplavio je moje biće. Znao sam da
je to bio dar odozgor. I to kakav dar! Znao sam da mi se dogodilo
Došašće, i to prije Božića. Od tog trenutka, sasvim sigurno, nisam više
bio isti čovjek...
Nešto se važno dogodilo
Sjeo sam u automobil i odvezao se do
kuće u kojoj je živjela moja žena u posljednjih mjesec dana. Bilo je
već prošlo devet navečer. Polako sam pokucao, na njoj već poznat način,
bivajući spreman da se, možda, vrata i ne otvore... Onda bih pokušao
neki drugi put opet...
No,
ona ih je otvorila i brzo rekla tihim glasom: 'Spremam djecu za
spavanje. Što hoćeš...?' Nakratko sam je gledao u oči, a onda rekao:
'Ne želim ništa... Samo bih ti nešto rekao, ako mi dopustiš...' 'Reci,
ali brzo, jer moram ići...', odgovorila je. 'Oprosti mi što sam te
povrijedio... Što sam ti nanio toliko boli svo ovo vrijeme. Tebi i
našoj djeci... Oprosti što sam te zanemario, prestao osjećati... Kriv
sam... Kriv sam što sam bio naivan i glup, kada sam dopustio da me
pohlepa ponese... Mislio sam da će me učiniti sretnijim... Pretvorio
sam se u ono što nisam htio... A to nisi zaslužila... Eto, htio sam te
samo moliti da mi oprostiš. Ništa drugo.'
Nakon nekoliko trenutaka tišine, polako
sam se okrenuo i krenuo stepenicama prema izlazu. 'Luka?' zazvala je
blago drhtavim glasom. Okrenuo sam se i vidio njene oči kako se lijepo,
kao nekoć, cakle. 'Dođi... Uđi unutra... Moji su otišli na selo. Sutra
će se vratiti.' Gledala me u oči, shvaćajući da se u meni zaista nešto
važno dogodilo. Proniknula je da sam drugačiji.
'Svo sam vrijeme čekala na ovo...',
rekla je, a ja sam iz džepa izvadio i dao joj mali oblutak, kojeg mi je
teta Olga nedavno poklonila da i ja njime nekog obradujem. Na njemu je
bilo napisano: 'Ljubav nikada ne prestaje.' Kad je pročitala nježno me,
a opet, čvrsto zagrlila. Neizmjerna sreća koja me preplavila bila je
nešto što se nikakvim blagom nije moglo kupiti.
'Dođi u sobu pozdraviti Marina i
Petru... Nisu još zaspali.' Kad su me ugledali, oboje su u isti mah
viknuli: 'Taticeee!' i za tren se našli u mom krilu, grleći me i
ljubeći što su jače mogli. Mnogo sam im nedostajao. Nisam ni slutio
koliko. 'O, Bože', mislio sam, 'pa ovaj trenutak je za njih najveći
poklon, a ne ono što sam do večeras mislio...' Suze na mome licu bile
su stvarnije nego ikad.
S njima sam se još malo poigrao, pa im
ispričao onu našu omiljenu priču, a zatim ih poljubio za laku noć.
'Tata, hoćeš li i sutra ujutro biti tu kad se probudimo?' pitali su me
kao po dogovoru. 'Hoću. Bit' ću... Bit' ću tu...', odgovorio sam,
gledajući u njihove oči pune iskrene i nepatvorene čežnje...
Kad su uskoro i zaspali, mojoj ženi sam
ispričao što mi se sve tog poslijepodneva dogodilo. Sve što sam i vidio
i čuo u tom trgovačkom centru. Rekao sam joj na kraju, nad ostalim, da
mi se dogodio Dar odozgor. U srcu. Da su mi pale ljuske i da se bez
Božje milosti i pomoći sve to ne bi dogodilo. Upijala je svaku moju
riječ, jer ih dugo uopće nije ni bilo... Dugogodišnji usputni pozdravi
i sporedna pitanja, bili su sve samo ne riječi koje grade povjerenje i
toplinu. Pustila me da pričam i, makar nije sve razumjela, znala je da
je dobro... Samo je rekla: 'I ja bih voljela tako doživjeti...' Bilo je
dovoljno za tu večer...
Znao sam da je to bio moj i naš novi
početak. Netko je rekao da se blagdan ne događa samo određenog datuma,
već onda kada se srce otvori za Dar odozgor...
Dražen Radman, prosinac 2010./ http://hakave.org
|