Prema punini svjetlosti idemo, putom kojim hode djeca svjetlosti, a postole
nam se lijepe za zemlju, u kojoj nije umirena prolivena krv nevinih i
pravednih, i koju pritišću bogohulne riječi pojedinaca koji još nisu progledali
i čija lica nije ozarila ljubav i istina. „Ubojstva se nastavljaju.
Tako je za Bušićem na najzvjerskiji način ubijen i daroviti Stjepan Đureković,
koji je sa sobom iz domovine u svojem kovčegu iznio pet svojih romana,
koji, na najstvarniji oblik, u novom stilu, razgolićuju sve vrhove komunističke
hijerarhije, svu tu krvavu, strašnu i ironičnu novu klasu. Nije samo izrešetan
revolverskim hitcima, nego i sav izmrcvaren s razbivenom glavom, po
receptima po kojima je Staljin naređivao svojim banditima, da ubiju Trockoga,
Buharina i Babelja.“ (Bogdan Radica: Živjeti - nedoživjeti/ Knjiga druga,
str. 638., München-Barcelona, 1984.)
Tako je o zločinima jugokomunizma pisao književnik i politički emigrant
Radica, bivši beogradski diplomat, u emigrantskim godinama konačno
opredijeljen za hrvatsku državnu nezavisnost, o udbo-partijskoj likvidaciji
Đurekovićevoj u Njemačkoj g. 1983., o UDB-inim umorstvima, koje,
u ove naše dane, nastoji rasvijetliti njemačko pravosuđe, unatoč
nesuradnji s hrvatske i srpske strane političkih „lokalnih mafija“
(R.Supek), koje, budući i same zločinačke ili veoma ovisne o
strukturama zločinstva, šute o zločinima „svojima i svojih“ i zaštićuju
zločince, ili, štoviše, nastavljaju veličati jugodiktaturu, inače
znanstveno razvrstanu među megazločinačke.
Mi, dakle, živimo među neotkrivenim i nekažnjenim zločincima
i nalogodavateljima zločina, među njihovim podupirateljima, a
ljubav nas Svjetlosti Svijeta drži na svijetloj stazi humanizma
ohrabrujući nas u uvjerenju kako ovaj narod, vlastitim knjižtvom
i poviješću bogat, uvijek imade srčanih književnika i umjetnika
kadrih posvetiti se suvremenomu apostolatu razkrinkavanja djela
tame i zapisivanju imena zla.
Svjetlošću ljubavi prema, smrtno ugroženoj, domovini vođen, i naš
je Bogdan Radica (Split, 1904.- New York, 1993.), esejističko
-žurnalistički dojmljivo svjedočio njezinu istinu, oslobodivši se,
poslije godine 1945., svoga prijašnjega jugoslavenstva. Dragovoljni
izgnanik, privržen idealima slobode, inače zatiranima u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini u krvavome razdoblju croatocidnoga staljinizma,
u biti je najlucidnijim i najljudskijim postajao u svom pisanju prožetom
onom ljubavlju koju je ponio u svijet s mlijekom materinske ljubavi.
Baš na tomu temelju Radičina stvaračkoga poštovanja prema
obzoru majčine vjere „u Boga i u njegovo neizmjerno milosrđe“,
dade se pojmiti veličina njegova zapisa o susretu Ivana
Meštrovića s kardinalom Alojzijem Stepincem, u Krašiću, u petak
11. srpnja 1959., koji je nastao u SAD-u nakon Meštrovićeva
povratka s posljednjega pohoda Hrvatskoj: „Po završenoj molitvi,
razgovor je nastavljen. Kardinal je sada bio veseliji, čak se i šalio...
Rekao je da ga nikakve tjelesne muke ne mogu pokolebati u
njegovim odlukama i da će se oduprijeti svim prijetnjama i
izazovima svojih progonitelja. Pokazao je Meštru još svježu ranu
na ruci i pripovijedao, kako mu je nedavno, za vrijeme, dok mu je
uručivao neki sudski poziv, jedan milicionar namjerno stavio
goruću cigaretu na šaku i opržio ga s očitom namjerom da ga
povrijedi i izazove.“ (str.534.)
Sagledavši martirij svoga hrvatskoga naroda u kontekstu
uspostavljena boljševičkoga „monolitskoga totalitarizma, kakav se
nikada kod nas nije pojavio“, „sistematske ideološke tiranije“
što predstavlja „sintezu poluinteligencije, koja živi od fanatizma
i od proganjanja svake slobode nasiljem balkanskih policajaca
i ubojica“ (str. 384.), i književnik je Radica kasnije stao uz
slavni, suprotiva Krvnikom izrečeni, Blaženikov credo, iskazavši
ga svojim riječima: „živjeti, naime, u vlastitomu domu, kao gospodar
svoje sudbine u okviru svoje državne nezavisnosti. Biti Hrvat bez
Države Hrvatske još uvijek zvuči bijedno i sakato.“ (str.658.)
Prije više od tisuću ljeta, godine 925., na molbu Tomislava,
kralja Hrvata i hrvatsko-dalmatinskoga svećenstva, papa Ivan X.
poslao je na crkveni sabor u Split svoje izaslanstvo i po njemu
dva papinska pisma, jedno salonitanskomu nadbiskupu Ivanu,
drugo kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihajlu, u kojemu
hrvatske vladare, „predrage sinove“, opominje na odustajanje
od „barbarskoga ili slavenskoga jezika“ u liturgiji i neka „ljubav
prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja“ u njihovim srdcima.
Papinomu su se vrhovnomu autoritetu Hrvati na svoj svoj način
pokorili i njegove zagovore odjelotvorili, tijekom povijesti gajeći
pravednost i ljubav prema Bogu, ali također čuvajući i njegujući,
uz latinski, i hrvatski jezik, na način da je u XVII. stoljeću postao,
prema dekretima dvojice pape, obvezatnim predmetom na
nekoliko najuglednijih europskih sveučilišta, u Padovi, Madridu,
Parizu, Bologni, Louvainu, Salamanci...
Postavlja se pitanje tko je danas taj vrhovni autoritet koji bi
poslao našemu vladateljstvu obvezujuću pobudnicu poput papinske,
koja bi pomogla da se izkorijeni zlo i zasja ljubav i štuje hrvatski jezik.
Nitko od odgovornih za počinjene komunističke zločine nije
pred hrvatskim sudom odgovarao, nijedan visoki komitetlija,
oznaš, udbaš ili suradnik, a pogotovo ne „pukovnik“, nije se
o opačinama i sistemu yu-totalitarizma javno izpovijedio.
Udbopartijska, matična, struktura kadroviranja, koja je pobila
mnoštvo Hrvata, a na dan 10. XI. 2005., u Zagrebu,
zaprijetila fizičkom likvidacijom meni kao idejnom začetniku
i sudioniku okrugloga stola, održana sljedeći dan pod nazivom
„Hrvatska knjiga izvan Hrvatske i duhovna integracija hrvatskoga naroda“
na sajmu knjiga Interliber, neometano nastavlja svoja petokraka zlodjela.
Njihovu mi je cigaret-prijetnju prenio odgovorni gospodin
ponudivši mi tjelesne čuvare kao zaštitu pred vjerojatnim atentatom
na predstojećoj tribini.
„Čuvajte nam kardinala (*nadbiskupa Vinka Puljića,pozvana na moj
prijedlog za okrugli stol!), a mene će čuvati Bog!“ – imao sam
hrabrosti izustiti ove riječi svjetlosti, s ranom koju je omelemila suza svetosti.
Mile Pešorda. Hrvatsko slovo
Preuzeto s http://hakave.org.
|