"ČUVAJTE NAM KARDINALA ! "- MILE PEŠORDA

Prema punini svjetlosti idemo, putom kojim hode djeca svjetlosti, a postole  nam se lijepe za zemlju, u kojoj nije umirena prolivena krv nevinih i  pravednih, i koju pritišću bogohulne riječi pojedinaca koji još nisu progledali i čija lica nije ozarila ljubav i istina. „Ubojstva se nastavljaju.  Tako je za Bušićem na najzvjerskiji način ubijen i daroviti Stjepan Đureković, koji je sa sobom iz domovine u svojem kovčegu iznio pet svojih romana,  koji, na najstvarniji oblik, u novom stilu, razgolićuju sve vrhove komunističke hijerarhije, svu tu krvavu, strašnu i ironičnu novu klasu. Nije samo izrešetan revolverskim hitcima, nego i sav izmrcvaren s razbivenom glavom, po  receptima po kojima je Staljin naređivao svojim banditima, da ubiju Trockoga, Buharina i Babelja.“ (Bogdan Radica: Živjeti - nedoživjeti/ Knjiga druga, str. 638., München-Barcelona, 1984.) Tako je o zločinima jugokomunizma pisao književnik i politički emigrant Radica, bivši beogradski diplomat, u emigrantskim godinama konačno opredijeljen za hrvatsku državnu nezavisnost, o udbo-partijskoj likvidaciji Đurekovićevoj u Njemačkoj g. 1983., o UDB-inim umorstvima, koje, u ove naše dane, nastoji rasvijetliti njemačko pravosuđe, unatoč  nesuradnji s hrvatske i srpske strane političkih „lokalnih mafija“  (R.Supek), koje, budući i same zločinačke ili veoma ovisne o  strukturama zločinstva, šute o zločinima „svojima i svojih“ i zaštićuju zločince, ili, štoviše, nastavljaju veličati jugodiktaturu, inače  znanstveno razvrstanu među megazločinačke.  Mi, dakle, živimo među neotkrivenim i nekažnjenim zločincima i nalogodavateljima zločina, među njihovim podupirateljima, a  ljubav nas Svjetlosti Svijeta drži na svijetloj stazi humanizma  ohrabrujući nas u uvjerenju kako ovaj narod, vlastitim knjižtvom i poviješću bogat, uvijek imade srčanih književnika i umjetnika  kadrih posvetiti se suvremenomu apostolatu razkrinkavanja djela tame i zapisivanju imena zla. Svjetlošću ljubavi prema, smrtno ugroženoj, domovini vođen, i naš je Bogdan Radica (Split, 1904.- New York, 1993.), esejističko -žurnalistički dojmljivo svjedočio njezinu istinu, oslobodivši se, poslije godine 1945., svoga prijašnjega jugoslavenstva. Dragovoljni izgnanik, privržen idealima slobode, inače zatiranima u Hrvatskoj i  Bosni i Hercegovini u krvavome razdoblju croatocidnoga staljinizma, u biti je najlucidnijim i najljudskijim postajao u svom pisanju prožetom  onom ljubavlju koju je ponio u svijet s mlijekom materinske ljubavi.  Baš na tomu temelju Radičina stvaračkoga poštovanja prema  obzoru majčine vjere „u Boga i u njegovo neizmjerno milosrđe“,  dade se pojmiti veličina njegova zapisa o susretu Ivana  Meštrovića s kardinalom Alojzijem Stepincem, u Krašiću, u petak  11. srpnja 1959., koji je nastao u SAD-u nakon Meštrovićeva  povratka s posljednjega pohoda Hrvatskoj: „Po završenoj molitvi,  razgovor je nastavljen. Kardinal je sada bio veseliji, čak se i šalio... Rekao je da ga nikakve tjelesne muke ne mogu pokolebati u njegovim odlukama i da će se oduprijeti svim prijetnjama i  izazovima svojih progonitelja. Pokazao je Meštru još svježu ranu na ruci i pripovijedao, kako mu je nedavno, za vrijeme, dok mu je  uručivao neki sudski poziv, jedan milicionar namjerno stavio  goruću cigaretu na šaku i opržio ga s očitom namjerom da ga  povrijedi i izazove.“ (str.534.) Sagledavši martirij svoga hrvatskoga naroda u kontekstu uspostavljena boljševičkoga „monolitskoga totalitarizma, kakav se nikada kod nas nije pojavio“, „sistematske ideološke tiranije“ što predstavlja „sintezu poluinteligencije, koja živi od fanatizma i od proganjanja svake slobode nasiljem balkanskih policajaca  i ubojica“ (str. 384.), i književnik je Radica kasnije stao uz  slavni, suprotiva Krvnikom izrečeni, Blaženikov credo, iskazavši  ga svojim riječima: „živjeti, naime, u vlastitomu domu, kao gospodar svoje sudbine u okviru svoje državne nezavisnosti. Biti Hrvat bez Države Hrvatske još uvijek zvuči bijedno i sakato.“ (str.658.) Prije više od tisuću ljeta, godine 925., na molbu Tomislava,  kralja Hrvata i hrvatsko-dalmatinskoga svećenstva, papa Ivan X. poslao je na crkveni sabor u Split svoje izaslanstvo i po njemu dva papinska pisma, jedno salonitanskomu nadbiskupu Ivanu,  drugo kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihajlu, u kojemu hrvatske vladare, „predrage sinove“, opominje na odustajanje  od „barbarskoga ili slavenskoga jezika“ u liturgiji i neka „ljubav  prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja“ u njihovim srdcima. Papinomu su se vrhovnomu autoritetu Hrvati na svoj svoj način pokorili i njegove zagovore odjelotvorili, tijekom povijesti gajeći  pravednost i ljubav prema Bogu, ali također čuvajući i njegujući,  uz latinski, i hrvatski jezik, na način da je u XVII. stoljeću postao,  prema dekretima dvojice pape, obvezatnim predmetom na  nekoliko najuglednijih europskih sveučilišta, u Padovi, Madridu, Parizu, Bologni, Louvainu, Salamanci...  Postavlja se pitanje tko je danas taj vrhovni autoritet koji bi  poslao našemu vladateljstvu obvezujuću pobudnicu poput papinske,  koja bi pomogla da se izkorijeni zlo i zasja ljubav i štuje hrvatski jezik. Nitko od odgovornih za počinjene komunističke zločine nije pred hrvatskim sudom odgovarao, nijedan visoki komitetlija, oznaš, udbaš ili suradnik, a pogotovo ne „pukovnik“, nije se  o opačinama i sistemu yu-totalitarizma javno izpovijedio. Udbopartijska, matična, struktura kadroviranja, koja je pobila mnoštvo Hrvata, a na dan 10. XI. 2005., u Zagrebu, zaprijetila fizičkom likvidacijom meni kao idejnom začetniku  i sudioniku okrugloga stola, održana sljedeći dan pod nazivom  „Hrvatska knjiga izvan Hrvatske i duhovna integracija hrvatskoga naroda“ na sajmu knjiga Interliber, neometano nastavlja svoja petokraka zlodjela. Njihovu mi je cigaret-prijetnju prenio odgovorni gospodin  ponudivši mi tjelesne čuvare kao zaštitu pred vjerojatnim atentatom  na predstojećoj tribini. „Čuvajte nam kardinala (*nadbiskupa Vinka Puljića,pozvana na moj prijedlog za okrugli stol!), a mene će čuvati Bog!“ – imao sam  hrabrosti izustiti ove riječi svjetlosti, s ranom koju je omelemila suza svetosti.  Mile Pešorda. Hrvatsko slovo Preuzeto s  http://hakave.org.