SPOMEN NA BISKUPA MARTINA BORKOVIĆA - DAMIR BOROVČAK

Poslije smaknuća hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Krste Frankapana, zbog teškog stanja u Hrvatskoj, veliki zagrebački biskup Martin Borković predložio je Hrvatskom saboru proglasiti Sv. Josipa zaštitnikom Kraljevine Hrvatske. To je i učinjeno jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora na zasjedanju 9. i 10. lipnja

1687. O tome danas svjedoči natpis na ulazu u Svetište Majke Božje odvjetnice Hrvatske u Remetama u Zagrebu.

Nadbiskup Martin Borković (* 1597. † 31. 10. 1687.) rođen je u Domagoviću kraj Jastrebarskog 1597., a umro je u Zagrebu 31. 10. 1687. Školovao se u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih đaka. U Lepoglavi je stupio u pavlinski red. Studirao je filozofiju i metafiziku u Olomoucu, a kao đakon je boravio u Njemačko–mađarskom zavodu u Rimu, gdje je studirao teologiju. U Hrvatsku se vratio kao zaređeni svećenik. Bio je propovjednik u lepoglavskom samostanu, pa u tri maha vikar i general pavlinskoga reda. Kao poglavar obišao je poljske pavlinske samostane. Godine 1667. postao je zagrebački biskup. Bio je velik protivnik protestantizma, a među pavlinima se zalagao za obnovu stege. Prikupljao je građu za povijest pavlina.

Martin Borković je 1671. godine za učilište u Lepoglavi i Zagrebu isposlovao pravo dodjeljivanja akademskih  stupnjeva.

U dvadeset godina biskupovanja sazvao je četiri sinode(!). Starao se za školovanje siromašnih đaka, počeo je graditi ubožnicu u Zagrebu.

Pokušao je spasiti Petra Zrinjskog i Krstu Frankopana

 

”Primivši biskupsku čast nije ništa promijenio u načinu svoga življenja: u jelu i odijevanju bio je jednako umjeren, postio, mrtvio svoje tijelo, bdio, molio i u određene dana suzdržavao se od stanovitih jela, sve kao u Redu. Nosio je grubo donje odijelo, a platneni je redovnički pojas zamijenio svilenim istom nakon što su ga kanonici dugo na to silili. Osim što je bio jedan od najistaknutijih zagrebačkih biskupa, već je bio starac kad ga je car Leopold I. godinu dana prije smrti, 16. prosinca 1686. godine, imenovao kalačko–bačkim nadbiskupom i mitropolitom. U to vrijeme Bačka je bila još pod turskim ropstvom – sve do 1689. Imenovanje kalačko–bačkim nadbiskupom u to je vrijeme bilo više počast, nego stvarna služba. O malobrojnim bačkim katolicima su se u to vrijeme brinuli bosanski i mađarski franjevci, a biskupsku vlast je 

obavljao

 

beogradski biskup Matija Bernjaković. Borković je dobio dopuštenje da uz imenovanje kalačko–bačkim nadbiskupom i dalje vodi svoju Zagrebačku biskupiju.

Pokušao je spasiti Petra Zrinjskoga i Krstu Frankapana od njihova smaknuća, ali je prevaren od strane cara Leopolda. To dobro opisuje povijesni roman Eugena Kumičića, Urota Zrinjsko-Frankopanska (1893.). Kad je hrvatski ban Petar Zrinjski smijenjen, Borković je 1670. zajedno s Nikolom Erödyjem postao hrvatskim banom. Smatra se da je njegova zasluga što je Hrvatskoj spasio ustavnost i što Hrvatska nije izjednačena s običnim nasljednim zemljama kuće Habsburga nakon sloma urote. Godine 1670. postao je banskim namjesnikom za sudbene poslove.

Zaslužan je za pronalazak Marijina kipa u Mariji Bistrici. Kao zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa potražiti zaboravljeni i zazidani Marijin kip. Kip je pronađen 15.srpnja 1684. godine i postavljen na glavni oltar među kipove Sv. Petra i Pavla.

Dana 9. i 10. lipnja 1687. Hrvatski Sabor na poticaj tadašnjeg zagrebačkog biskupa Martina Borkovića izabrao je svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku zapisano:

»Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.«

Hrvati su službeno štovali sv. Josipa prije od Vatikana

 

 

Nedugo potom biskup Martin Borković umro je 31. listopada 1687. u Zagrebu na 

glasu svetosti. Zabilježeno je kako je na njegovom pokopu u zagrebačkoj katedrali isplakano mnogo suza. Za svetim pastirom žalila je cijela Hrvatska. Zaslužio je naslov Oca Domovine.

Značajna je kronologija po kojoj je 9. i 10. lipnja 1687. Hrvatski državni sabor skoro dva stoljeća prije proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva nego je Papa Pio IX. 8. prosinca 1870. svetog Josipa proglasio zaštitnikom katoličke Crkve. Tek daleko kasnije Pio XII. uveo je blagdan sv. Josipa radnika, 1. svibnja, od 1955.g.

Dana 4. lipnja 2011. ostaje zapisano da je papa Benedikt XVI. pri dolasku u Zagreb, pozdravni govor u zračnoj luci Pleso zaključio riječima: "Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, 'Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske', neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje."

Hrvatski narod bi se i u ovim današnjim otegotnim vremenima trebao jače zalagati, moliti i utjecati svetom Josipu hrvatskom zaštitniku, kao i sjećati se biskupa Martina Borkovića koji je bio idejni začetnik tog prijedloga Hrvatskom državnom saboru. Tim više što ulazimo u godinu kada bi hrvatski narod, katolička Crkva i Hrvatski sabor trebali svi zajedno dostojno hodoćasnički proslaviti 325. obljetnicu tog značajnog proglašenja.

Podaci o biskupu Borkoviću temelje se na natuknici Martin Borković u Hrvatskoj enciklopediji i prema zabilješkama Emme Tak cs Borkovics M rton, u Magyar Katolikus Lexikon, Budapest, 1993, sv. I, str. 936; isto tako prema studiji Ante Sekulića Hrvatski pavlini na stolici zagrebačkih biskupa, objavljenoj u Lepoglavskom zborniku 1993. , Zagreb, 1994, str. 7–49.; Gašpar Ulmer, Subotička Danica za 1996, Subotica, str. 215–218; Stjepan Beretić, Franjevci i najstarija subotička matica iz 1687., Subotička Danica, Subotica 2001, Subotica, str. 243–246.

 Damir Borovčak,

Preuzeto s  www.hkv.hr